Jadni ravnatelji

Uvod

U hotelu SPA Golfer (sv. Martin na Muri) od 2. – 4. listopada 2018. godine održan je stručni skup Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja. U radu je sudjelovalo 350 ravnatelja. Tekst, na koji se osvrćem, objavljen je 13. listopada. Do sada ga nitko nije komentirao. https://www.jutarnji.hr/vijesti/obrazovanje/prestraseni-podobni-i-poslusni-u-javnosti-ih-nazivaju-pulenima-politike-zasticenima-poput-polarnih-medvjeda-oni-tvrde-da-nije-tako/7934935/

U tekstu predsjednica Udruge Suzana Hitrec navodi: U javnosti ih se naziva poslušnicima, pulenima politike, zaštićenim polarnim medvjedima,…idodaje otprilike ovim riječima: “Možda i jesmo neka vrsta medvjeda, ali ona na kojima svi vježbaju gađanje”. Riječ je o ravnateljima. Urednik teksta u naslovu dodaje prestrašeni i podobni,

PRESTRAŠENI, PODOBNI I POSLUŠNI

U javnosti ih nazivaju pulenima politike, zaštićenima poput polarnih medvjeda.

Oni tvrde da nije tako…

Pogledajmo na koji to način tvrde ravnatelji.

Ravnatelj Prvi: Bio sam nastavnik matematike. Otkad sam u mandatu, ja sam trgovac, pravnik, komunikolog i psiholog. Možda još nešto, ali još nisam otkrio što. Nemam nikakve ovlasti, a za sve sam kriv. Ponekad imam osjećaj da sam vreća za udaranje. Ali držim se.

Ravnatelj Drugi: Realno, nisam baš za sve kriv i imam nekakav autoritet. Mi ravnatelji međusobno vječno raspravljamo o propisima. Radno zakonodavstvo. GDPR. Natječaji. Evidencija radnog vremena. Anonimna prijava na razini trača. Inspekcija. Psihoza.

Ravnatelj Treći: Nemate pojma s čim se mi sve susrećemo. Od agresivnih roditelja do zahtjeva za promjenom imena učenika koji je odlučio biti učenica.

Ravnatelj Četvrti: Ovo je najgori period u mojoj karijeri. Nastavnici odlaze na duga bolovanja, očajnički tražim zamjene. Pucam po šavovima.

Ravnatelj Peti: Nedavno sam bila u Švedskoj. Tamo, uz direktora škole, postoje i pedagoški voditelji. Mi nemamo ni zamjenike, ni pomoćnike. Mislim da nešto takvo ne postoji nigdje u svijetu.

Ravnatelj Šesti: Ove sam godine bio četiri dana na godišnjem da bismo 3. rujna bili 110 posto spremni za eksperimentalni program.

Ravnatelj Sedmi: Odgovoran si za apsolutno sve. Financije, prijevoz djece, zapošljavanje, radove u školi, nabavu opreme. Stalno se boriš s kontradiktornim papirima i zakonima.

Ravnatelj Osmi: Vodiš borbe s vjetrenjačama – osnivačem, ministarstvom, Crkvom, roditeljima. Najmanje se baviš onime čime bi se najviše trebao baviti, podizanjem kvalitete nastave.

Ravnatelj Deveti: Plaća? Otprilike kao i učitelja u statusu savjetnika. Svakodnevna “Škola za život”, ali za život u Hrvatskoj.

Komentar

Čitajući izjave anonimnih ravnatelja prva je misao bila da je urednik briljantno u naslov ubacio prestrašeni. Druga se misao pojavila nakon uvida u cijeli tekst. Naime, izvjesno je da je riječ o razgovoru samo s predsjednicom Udruge, Suzanom Hitrec. Izjave nepoznatih nam ravnatelja samo su svojevrsni argumenti za navode predsjednice Udruge, tako da je moguće pretpostaviti da tih devet anonimnih ravnatelja nije niti sudjelovalo u razgovoru. Možda je mogla pomoći rečenica: podaci poznati redakciji. Međutim, ta rečenica najčešće ide uz tekstove crne kronike, pa nije baš umjesna u kvalifikaciji ravnatelja.

Pretpostavit ću ipak da su stvarni ravnatelji davali izjave. U tom slučaju izjava predsjednice njihove udruge, o njima ovisi uspjeh škole, zadovoljstvo kolektiva, napredak učenika, može se interpretirati na razne načine. Jedna interpretacija je: takvi bi ravnatelji trebali biti, ali i sami vidite kakve imamo: Imamo ravnatelje koji se boje javno reći što misle! A ja dodajem: vojskovođe se ne traže među strašljivcima!

Iz izjava anonimnih ravnatelja, također se može zaključiti mnogo toga. Recimo najprije da iznose svoju tešku situaciju koju funkcija ravnatelja donosi. Ja bih to nazvao običnom kuknjavom. Pitam se samo koliko bi dugo trajao takav vojskovođa?

Nabrajajući teškoće samo se zapetljavaju kao pile u kučinu. Naime, natječaj za mjesto ravnatelja je javan. Svaki se od njih svjesno kandidirao, naravno, da bi bio izabran. Pretpostavljam iz razloga da zna što, kao ravnatelj, treba činiti. Nisam siguran da su priložili i svoj program za buduće djelovanje, jer to ne zanima nikoga. Ali siguran sam da su i prije slanja svoje prijave odradili sve predradnje. A to znači sva moguća tzv. lobiranja. Ponajprije političko, jer je presudno. S nastavnicima u Školskom odboru puno je lakše, jer ipak se poznaju, i valjda su i neka prijateljstva u igri. Roditelja lobira netko drugi. Ali ako je političko lobiranje odrađeno kvalitetno, o ostalom zapravo i ne trebaju misliti. Jer ne postoje ljudi u javnim sustavima koji nisu politički kontaminirani. A ministar će, na kraju, teško nepotvrditi takav izbor!

To je proces biranja ravnatelja hrvatskih javnih škola!

Ako netko misli drukčije, rado bih čuo argumentaciju.

Iz izjava anonimnih ravnatelja može se zaključiti i to: nismo znali što nas čeka! Pitanje koje je očito nakon toga je: a zašto ste se uopće kandidirali kad niste znali što vas čeka? I, naravno, puno bolnije rješenje: ako vam je tako teško, lako je dati ostavku! Ne pamtim da je ijedan hrvatski ravnatelj dao ostavku! Ne pamtim ni to da je ijedan jadni i nezaštićeni ravnatelj ostao bez posla, ako nekim čudom nije prošao reizbor. Lako je otkriti i to da ih većina dočeka mirovinu na tom radnom mjestu.

Iz izjava anonimnih ravnatelja, a naročito iz argumentacije predsjednice Udruge, razvidno je nezadovoljstvo vezano uz zakonska rješenja statusa ravnatelja, ali i nezadovoljstvo drugim nesuvislim zakonskim propisima koji utječu na djelovanje ravnatelja, ali i na funkcioniranje školskog sustava. Gospođa Hitrec se uistinu potrudila da navede svaki detalj.

Prije nego se upustim u komentiranje dijela njezinih navoda, podsjetit ću vas na dva pokušaja definiranja statusa ravnatelja. Riječ je o tzv. licenciranju ravnatelja. Ideja je u tome, da se nakon određene edukacije uspješnim kandidatima dodjeli licenca (titula) ravnatelja. Ravnatelji bi tada kao ravnateljibili na tržištu rada. I odgovorni jedino ministarstvu. Kvalifikacije koje bi imali, propisala bi država i licencom garantirala kompetentnost budućih ravnatelja (baš kao što svako sveučilište garantira kvalitetu svake svoje diplome). I ne bi više postojalo kupovanje mačka u vreći na javnim natječajima. Ideja je uistinu zanimljiva. Naravno, nije naša. Pokazuje se da odlično funkcionira u nekim zdravijim sredinama. Međutim, kod nas se pokazalo da oba puta nije zaživjela, unatoč nemalom novcu (poreznika) koji je potrošen u pokušajima realizacije. Pokazalo se i to da tu temicu mediji nisu popratili, pogotovo nakon neuspjeha u realizaciji. Meni je izvjesno da je projekte u oba slučaja pokrenulo ministarstvo, i u oba ih pokušaja svjesno ih zaključilo, bez postizanja najavljenih ishoda. O tome se, koliko mi je poznato, Udruga hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja nije očitovala, a niti mediji.

Prije petnaestak godina i sam sam bio član Udruge. Sudjelujući u radu, naslušao sam se jadikovki, potpuno identičnih ovima u tekstu, i pomislio da će se nakon skupa sumirati stavovi, izvesti zaključci i ispisati nekakva deklaracija, koja će biti upućena Ministarstvu, Vladi i Predsjedniku / ici. Pokazalo se da nije tako bilo tada, a nije ni danas. Tada sam zaključio da je riječ samo o nekakvoj udruzi kojoj država plaća tri dana druženja tijekom kojih se mogu samo ispuhivati, a baš na ništa utjecati. Shvatio sam da je to samo još jedna udruga građana, osnovana samo za zadovoljavanje određenih potreba članova udruge, a još ljepše je to što ne moraju baš ništa ulagati jer im je sve plaćeno.

Takav tip djelovanja me nije zanimao.

Predsjednica Udruge

Riječ je naravno o Suzani Hitrec, prof.

Za mene nema nikakve sumnje da je gospođa Hitrec izuzetno kompetentna za obnašanje funkcije predsjednice Udruge. Procjenjujem i više, procjenjujem da je spoznala sve manjkavosti našeg školskog sustava, a u intervjuu jasno pokazuje da poznaje i ravnateljski sustav. Ali i ona jadikuje.

Zbog toga se prisjećam Sizifa. To vam je onaj smrtnik kojem su bogovi odredili kaznu. Morao je gurati kamen uz brdo. Kazna je bila u tome da nikada nije dosegnuo vrh brda. Kamen bi mu se pri vrhu uvijek iskliznuo iz ruku…i radnju ponavlja vječno. Kad je riječ o kazni koju su odredili drugi, to mi je razumljivo, ali kad sam sebe kažnjavaš na isti način, postaje upitno zbog čega to činiš.

Govorim o izborima djelovanja svakoga od nas.

Govorim i o ravnateljima koji sada kukumaču nemilice.

Suzana je baš kao i izabrani ravnatelji na mjestu na koje su željeli biti.

Uživaju u privilegijama koje im ta mjesta omogućavaju. I usto plaču kako im je teško.

Jednom je zgodom naš bivši premijer na provokativna pitanja novinara odgovorio kratko: psi laju, karavana prolazi.

A moja je poruka: ako ste nezadovoljni činite sve da to promijenite. Ali ako se skrivate i bojite javno istupati, pridjevi: plašljivci, poslušnici, podobnici…trajno će obilježavati vašu časnu funkciju. I nikakva medijska kuknjava to neće promijeniti.

Sve koje zanima izvorni tekst mogu ga pronaći s navedenim linkom.

2. studenog 2018.