Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Programi i udžbenici - razmišljanja Nikice Simića

Udžbenici se pišu nakon definiranja predmetnih programa
Moj prvi susret s problematikom programa osvješćen je na dramatičan način ulaskom u razred informatičara (u vrijeme Šuvarove reforme). Naime, iz programa od sedamdeset sati godišnje ušao sam u program od stosedamdesetipet sati godišnje. Na raspolaganju mi je bio samo okvirni program. Promišljajući program brzo sam shvatio kako nije kompatibilan s niti jednim postojećim udžbenikom. Tada sam shvatio da sam u „nebranom grožđu”, ali, i to zašto je mene „mladog profesora” dopao taj program. Slijedeću godinu dana ispisivao sam svoja predavanja i „skriptirao” ih za sebe i učenike. Pokazalo se kasnije kako je to meni bio prekrasan profesorski period – slobode. Mogao sam učenicima izlagati svoje ideje na način kako sam ja mislio da treba, a nitko (od «savjetnika») se nije usudio prići blizu, a nekmoli komentirati ih.
Istina je kako mi je jednom pedagoginja zatražila „pripreme”, više da mi pomogne kao mladom predavaču, ali kad je vidjela ispisane skripte, samo je odmahnula rukom.
Pokazalo se da su učenici izvrsno prihvaćali moje ideje, što se na najbolji način manifestiralo i na natjecanjima. Bili su redoviti sudionici državnih natjecanja i u pravilu se vraćali s nagradama.
Nakon osamostaljenja i početka stvaranja «državnog aparata» očekivao sam promjene u školstvu, koje su se i dogodile. Najprije se energično raskrstilo sa Šuvarovom reformom i vratilo u gimnazijsko-strukovni sustav od prije reforme. Taj način mijenjanja školskog sustava učinio mi se ishitren i nepromišljen. Glavni razlog bio je u tome što nije bilo ni pokušaja evaluacije starog sustava, a krunski dokaz bio mi je u „dekretom” ugašenim MIOC-ima. Ugašenim u trenutku ulaska u informatičko doba!!! Moji pokušaji uvjeravanja svog ravnatelja da učini sve da se naš MIOC ne ugasi – bili su uzaludni.
I krenuli smo u novo/staro školsko doba.
Od tada se dogodilo puno toga u našem školskom sustavu, što se u najmanju ruku mora „evaluirati” makar i s ovakvim tekstovima.
U ovom dijelu promišljam problematiku programa i udžbenika.

Programi


Početak svake predmetne priče jest u definiranju predmetnih programa. Nakon toga bi se trebali ispisati predmetni kurikulumi. Oni se načelno izvode iz nacionalnih kurikuluma, a ovi bi trebali slijediti iz nacionalnih kvalifikacijskih okvira. Naša stvarnost je:
Današnji predmetni programi definirani su davno i s vremena na vrijeme doživljavaju kozmetičke promjene. Njihov opseg nije prilagođen dobi učenika, a u kontekstu ukupnog programskog usmjerenja, gomilanje takvih predmetnih programa vodi na značajno preopterećenje učenika. Nacionalni okvirni kurikulum usvojen je nedavno i još uvijek je predmet raznih evaluiranja. Hrvatski kvalifikacijski okvir je još u izradi, a izrada predmetnih kurikuluma je u nedefiniranoj sferi.
Zaključak koji izvodim iz navedenog, jest kako su već napravljeni «krivi koraci» i da bi se sada najprije trebali redefinirati i predmetni i ukupni školski programi na temelju smjernica u NOK-u.
Slijedeća pitanja su: tko će to činiti i kako?
Na prvom mjestu je definiranje školskih programa, raznih profila, i usklađenih s (gospodarskim) potrebama društva. Naravno, čini se da to već imamo, međutim, pokazuje se da je ta «mreža programa» prilično neučinkovita i zbog toga se često čuje – proizvodimo stručnjake za Zavod za zapošljavanje.
Nakon toga bi se trebalo definirati i fizičko opterećenje učenika. Čini se da smo i to dobro definirali tjednim satnicama na razini 30-35 sati neposrednog rada u školama. Međutim, ako pretpostavimo da učenici za većinu predmeta moraju kod kuće odraditi još par sati tjedno (pogotovo zbog prezahtjevnih programa), njihova «tjedna satnica» se značajno povećava i za «potpuna» usvajanja svih predmetnih programa lako dolazi u zonu od sedamdesetak sati (učenikovog opterećenja).
Koji broj je «prosječna mjera fizičkog opterećenja učenika» čini se da nitko na svijetu nije otkrio, jer se ti brojevi razlikuju od države do države. Upravo zato to i jeste vrlo značajan problem kojim bi se trebao baviti tim stručnjaka: razvojnih psihologa, sociologa i pedagoga na vodećim mjestima. Psiholozi koji ponajviše znaju o razvojnim fazama djece, sociolozi koji ponajviše znaju u kojim društvenim uvjetima žive sada naša djeca, a pedagozi koji bi trebali štititi odgojnu komponentu u školama i pronalaziti dinamičku ravnotežu s obrazovnom.
Tek nakon definiranja «tog okvira» u sustav bi se uključivali predmetni programi/kurikulumi. Na prvi pogled se čini kako je predmetne kurikulume puno lakše kreirati. Međutim, naša iskustva, a i iskustva drugih sredina pokazuju kako tek tada nastupaju neobični, skoro nerješivi, problemi. Naime, pokazuje se kako «predmetni stručnjaci» nisu u stanju razlikovati znanost od školskog predmeta. Zbog toga i pisanje udžbenika postaje svojevrsno nadmetanje autora s pozicije tko zna više, tj. koji će od njih ispisati više detalja.
Pogledajmo još jednom naše iskustvo.
Imamo zastarjele programe. Usvojen je Nacionalni okvirni kurikulum. Još uvijek se definira konačna forma Hrvatskog kvalifikacijskog okvira.
Nacionalni okvirni kurikulum, na razini naputka/naredbe, od ravnatelja škola traži ispisivanje školskih kurikuluma, a od profesora, ispisivanje svojih predmetnih kurikuluma. Takva preporuka je u najmanju ruku ishitrena i nepromišljena. Istina je da se takva rješenja čine «prirodnima», ali se pokazuje da još uvijek nemamo niti relevantne školske niti predmetne kurikulume. Čini se da su toga svjesni i u našem Ministarstvu, te su angažirali mnoštvo vrsnih stručnjaka za kreiranje predmetnih kurikuluma za građanski i zdravstveni odgoj. Pitanje je zašto to nije na isti način učinjeno odmah, i za recimo, barem obvezne predmete državne mature.
Budući da to nije učinjeno problem i dalje postoji.
Još uvijek se ne zna tko će ispisivati školske i predmetne kurikulume na nacionalnoj razini.
Kad su u pitanju, od strane Mistarstva, propisani školski, recimo gimnazijski, programi (opća, prirodoslovna, klasična, …gimnazija), prirodno je očekivati da se «država» pobrine i za odgovarajuće školske kurikulume.
Neki sustavi daju veliku slobode školama (recimo finski, koji se ovih dana aktualizira). Slično najavljuje i NOK, međutim kad/ako se «dogodi» drugačiji (autonomniji) školski program/kurikulum «država» koristi sve resurse da se takav program/kurikulum - ne legalizira.
Pitanje je sada tko u sustavu može/smije ispisivati školske kurikulume.
Prirodno rješenje je najprije u Agenciji za odgoj i obrazovanje, ili kao kod kreiranja navedenih predmetnih kurikuluma, u formiranju timova za kreiranje različitih školskih kurikuluma.
Kad su u pitanju predmetni kurikulumi rješenje je slično, ali budući da u sustavu postoje, manje-više za svaki predmet, strukovna društva/udruge (recimo Hrvatsko fizikalno društvo i slična) moguće je i poželjno da se i oni uključe u rješavanje toga problema. Ova opcija mi se čini prirodnijom, jer je članstvo društva dovoljno širokog spektra i zbog toga u mogućnosti da uvaži većinu NOK-ovih očekivanja. Mana mu je u tromosti. Na drugoj strani imamo jednog stručnjaka/operativca (iz Agencije) sa svojom vizijom, koji će unatoč svim mogućim savjetovanjima, proizvesti ipak samo subjektivnu viziju.
To su najprirodnija rješenja sa svojim manjkavostima.
Treće, već provjereno rješenje, je u formiranju povjerenstava za predmetne kurikulume.
Mislim da bi ljudi koji su kreirali NOK, kažu da ih je bilo preko dvije stotine u stvaranju NOK-a, u ovom dijelu trebali i arbitrirati, jer je najvažniji dio njihova posla vezan uz oživotvorenje svojih ideja.

Naše (moje) iskustvo


Vraćanje u stari gimnazijski sustav bilo je u najvećoj mjeri samo na razini strukture. Formirane su gimnazije: opća, prirodoslovno-matematička, jezična i klasična. Pedmetna struktura je u osnovi slična, a razlikovanja su samo u predmetnim satnicama. Zanimljivo je kako se programi, bez obzira na satnicu, vrlo malo razlikuju i samo o profesoru ovisi kako će ih implementirati. Prateći sustav, reagirao je vrlo brzo, i uslijedilo je ispisivanje udžbenika. Odjednom se otvorilo nevjerojatno tržište s oko pedesetak tisuća potencijalnih kupaca (na godišnjoj razini i razini svakog predmetnog programa). Pomnožimo li taj broj s brojem predmeta... lako je utvrditi kako se radilo o „poslu stoljeća”. Izdavačke kuće nicale su kao gljive poslije kiše, a spektar autora kretao se od učitelja razredne nastave, preko predmetnih savjetnika, sveučilišnih profesora do akademika. Iz te faze imam autorsko iskustvo. Ispričat ću ga jer mislim da je to bio i opći model ispisivanja udžbenika.
Prvi korak je bio obavljen. Netko je već ispisao (stare) programe. Pravna regulativa je također odrađena. Formirana su i razna povjerenstva za „kontrolu kvalitete”... i izdavačke kuće su samo trebale odraditi posao. Najprije se trebao formirati autorski tim. To je bio jako važan detalj, jer su autori (geografskim) porijeklom pokrivali i neke djelove tržišta. Pokrivenost tržišta i brzina izdavanja udžbenika bio je prioritet, a pitanje kvalitete udžbenika bilo je skoro pa nevažno, jer marketing (???) će učiniti ostalo.
Dakle, i sam sam upao u autorski tim po nekakvom ključu. Svaki od nas autora imao je iskustvo „skriptiranja” svojih predavanja i recimo da smo zadovoljavali kriterij poznavanja struke i pisanja. Znali smo i kako izgledaju udžbenici i nekakvu formu koju bismo trebali zadovoljiti. Istina je kako se baš i nije bilo lako upustiti u tu avanturu, jer je udžbenik u našem obrazovanju bio često „sveto pismo”. Ipak smo se usudili.
U prvoj fazi smo podijelili teme i uspostavili suradnju s recenzentima. I krenuli smo s nevjerojatnim „stvaralačkim entuzijazmom”. Međutim, pokazalo se kako smo neujednačeni stilski i idejno, tako da su i lektori i recenzenti itekako imali posla, što nas je naravno često i „frustriralo”.
Tada sam se puno ozbiljnije suočio s programima. Naime, bilo je puno tema koje sam kao profesor ignorirao, smatrajućih suvišnim i za djecu neprimjerenim u određenoj dobi – ali sam ih sada morao ispisivati – s velikim nezadovoljstvom.
Posao smo ipak nekako priveli kraju. Recenzenti su imali još poneku primjedbicu, ali je tekst mogao ići po dozvolu u „povjerenstvo za udžbenike”. Naravno, i povjerenstvo je imalo svoje primjedbe, a rokovi za izdavanje su izmicali. Zeleno svjetlo je uslijedilo nakon naše pete i zadnje autorske verzije, mjesec dana poslije roka. Naravno da smo bili nezadovoljni misleći kako će „naše djelo” na izdavanje čekati još godinu dana. Međutim, pokazalo se da je knjiga vrlo brzo nekako osvanula na policama knjižara. Prelistavajući je ponosno vrlo brzo smo se počeli pogledavati, pitajući se o čemu se radi. Naime, čitali smo „treću verziju” s još uvijek puno grešaka.
Priča naravno ima i nastavak.
Udžbenik se uspio probiti na drugo mjesto po postotku prodaje, unatoč već postojećim i udžbenicima. Ipak, gledajući „neispravljeno” u udžbeniku mislili smo kao će nas kolege ismijavati već na prvom susretu. Pokazalo se da je naš strah bio bezrazložan. Nitko baš nitko nije nas upozorio na objavljene „neispravke”. Zaključak koji sam izveo je neobičan.
Profesori ne čitaju udžbenik i nije ih uopće briga što u njemu piše. I naravno, slijedom toga, niti učenici ne uče iz udžbenika. Slijedeće pitanje je zazvonilo alarmantno. A kako se onda dogodilo da je prodaja udžbenika bila tako dobra?
Promišljajući odgovor u sustavu, naišao sam na „zakonsku regulativu” u kojoj svaki profesor svake godine može predložiti udžbenik „po kojem će raditi”. Pokazalo se da su i predmetni savjetnici odigravali neke poteze. Naime, njihove preporuke na seminarima kretale su se u smjeru da na nastavi – svako dijete ima svoj udžbenik.
Takva stvarnost omogućila je izdavačkim kućama izravnu «marketinšku» intervenciju i vrlo brzo se pokazalo da su ponajbolje prolazili naslovi izdavačkih kuća koje su najviše ulagale u «marketing» (u «marketinškoj igri» je bilo desetak milijuna kuna).
Neću ispisivati sve marketinško/koruptivne mogućnosti koje su našle prostor u školstvu, ali se nešto slično domislilo i u Ministarstvu. Uskoro su se pojavili propisi vezani uz „sukobe interesa” (jer su se i savjetnici uključivali u autorske timove) ali i neki potezi koji su „uništili” male izdavače. Posao stoljeća je i dalje dobar za one koji su ostali na tržištu.
Međutim, ni dalje nitko ne postavlja pitanja o kvaliteti udžbenika.

Na našu žalost ova pitanja/problemi i dalje su otvorena/i i neriješena/i.

Možda bi nam u nekim dijelovima mogle pomoći, kod nas upravo objavljene, «Lekcije iz Finske» Pasija Sahlberga.

15. studenog 2012.

 

::Tribina ZPG
Sveobuhvatna reforma, 2. dio

Treću godinu održava se svečana konferencija 'Hrvatski kvalifikacijski okvir - prilika za kvalitetnu provedbu cjelovite reforme obrazovanja'. Organizira ju Nacionalno vijeće za razvoj ljudskih potencijala uz podršku Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Na konferenciji su predstavljeni ciljevi razvoja i osposobljavanja s naglaskom na Hrvatski kvalifikacijski okvir kao instrument za provedbu obrazovne reforme na svim razinama - od strukovnog pa do cjeloživotnog učenja.

Opširnije...

12. 12. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije