Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Suvremeni pristup odgoju i obrazovanju darovite djece i učenika

Suvremeni pristup

odgoju i obrazovanju darovite djece i učenika

Nikica Simić, prof. savjetnik

Uvod

Znanosti

a) Prirodoslovne znanosti

Nekad davno „odradio sam” prirodoslovno obrazovanje. U tom razdoblju prepoznao sam obilježja (metodologiju) znanosti.

Na početku se definira predmet istraživanja.

Nakon toga definiraju se karakteristične veličine predmeta istraživanja.

Tada nastupa mjerenje (utvrđivanje odnosa između veličina) i …

izvođenje zakona koji će predvidjeti buduća ponašanja sustava.

I nevjerojatno jasno upamtio sam – svaka „iznimka” obara pravilo / zakon. A kad / ako se pojavi iznimka znanost objavljuje kako je riječ samo o modelu (teoriji) koji je zakon u nastajanju ili – odbacivanju.

Znanost je prije svega i uvijek u potrazi za istinom. A što je istina? Odgovoru su najbliže prirodne znanosti, unatoč tome što nisu uvijek u stanju proizvesti zakon koji će u potpunosti opisati ponašanje svih sustava.

I zato navodim neke primjere iz fizike

pokušavajući izložiti na koji način temeljna prirodna znanost pokušava naći put do istine. Naveo sam tri zakona koji opisuju materijalni svijet. Prvi je zakon gravitacije, drugi zakon radioaktivnog raspada, a treći „zakon” naziva se poluempirijska formula mase.

Prvi zakon u najvećoj mjeri dobro opisuje procese u Svemiru. Drugi je također uspješan u opisu manifestacije pojave radioaktivnosti, ali samo na statističkoj razini, ne i u predviđanju ponašanja pojedine radioaktivne čestice. Treća „formula” (za sada) ponajbolje opisuje jezgre elemenata. Njezina zanimljivost u ovom kontekstu je u tome što sadrži niz nezavisnih članova koji opisuju pojedina svojstva jezgre. Naime, zbog (potpunog) nepoznavanja nuklearne sile i zbog matematičke „nemoći” u potpunom opisu sustava koji sadrži više od tri čestice…nastala je kao pokušaj opisivanja manifestacija jezgre – raznim modelima (model kapljice, model ljuske, kvartet efekti, efekti simetrije i antisimetrije, kulonski efekti…).

b) humanističke / društvene znanosti

Ako iz naziva prvih znanosti zaključimo kako su predmeti istraživanja vezani uz ono što se odnosi na „prirodu”, iz naziva drugih možemo zaključiti kako su njihovi predmeti istraživanja vezani uz sve ono što se odnosi čovjeka / ljude (društvo).

U prvu skupinu bih (minimalizirajući) svrstao psihologiju i pedagogiju, a u drugu sociologiju.

Polazeći već od temeljnih principa znanosti, tj. definiranja predmeta istraživanja i mjerljivih karakteristika predmeta, nailazimo na velike poteškoće. Naime, netko je jednom rekao kako je svaki čovjek poseban[1] (svemir), i slijedom toga može se zaključiti kako im je jedina zajednička karakteristika – različitost (unatoč pokušajima definiranja primarnih ljudskih potreba).

Psihologija je za predmet istraživanja definirala „psihu / dušu”, i već na početku sebi „zakomplicirala život” ulazeći u istraživanje nečega što nije u zoni jasnog definiranja[2]. Metode istraživanja (mjerenja) svedene su samo na statističke obrade manifestacija određenih ponašanja ljudi. Međutim, u ovom slučaju statistika nije ni približno moćna kao u primjeni kod prirodoslovnih znanosti[3]. Neke druge mogućnosti istraživanja (vezane uz pokuse s ljudima) potpuno su isključene tako da je (meni) upitno je li u ovom slučaju uopće riječ o znanosti.

Pedagogija je također znanost koja se bavi istraživanjem manifestacija ljudskog ponašanja. U ovom slučaju predmet istraživanja je odgoj. Ja bih odgoj nazvao pokušajem razumijevanja ponašanja i uspostavljanja kontrole. Po mojoj procjeni za odgajanje (proces) nemoguće je ispisati univerzalnu formulu[4] iz sličnih, prethodno navedenih, razloga. Slijedom toga pedagogiji preostaje najprije propisivanje normi poželjnog ponašanja (vezano uz određenu zajednicu / drušvo / kulturu) i pronalaženje načina kojima bi se to moglo i postići. Metode istraživanja imaju također, već navedena ograničenja.

Sociologija mi je najzanimljivija društvena znanost. Mislim da (već) postoje dobri zakoni kojima se mogu jako dobro predvidjeti ponašanja određenih (statistički relevantnih) društvenih skupina – na dužoj vremenskoj skali.

Rješenje problema koji mi se nameće, nakon ove usporedne (recimo ipak, laičke) analize, je u pokušaju objedinjivanja svih (humanističkih) spoznaja u nešto slično poluempirijskoj formuli mase. Ne znam je li to uopće moguće.

Talentiranost

Uvod je bio priprema za sljedeći tekst koji je motiviran (iznenadnom) medijskom pozornošću i znanstvenim skupom s međunarodnim sudjelovanjem, koji je održan u veljači 2016. u Zadru, s temom: Suvremeni pristup odgoju i obrazovanju darovite djece i učenika. Sudionici (izlagači), bez iznimke, bili su znanstvenici iz područja humanističkih znanosti. Tema, zbog nečega samorazumljivo(?) pripada njima, tako da to i nije posebno iznenađenje. Međutim, polazeći od (svojih) navedenih argumenata poželio sam (ovim tekstom) „kompromitirati” navedeni skup (i slične skupove u budućnosti) – te ponuditi neka rješenja.

Tekst u najvećoj mjeri temeljim na iskustvima u radu s darovitom djecom / učenicima (srednjoškolcima), odgajanju vlastite djece te osobnom doživljaju vlastitog odrastanja. Iz tog iskustva izvodim neke zaključke i uz mlađu dob djece / učenika.

Istaknuti su dijelovi: Darovitost i područja darovitosti; Identifikacija; Teorija i praksa; Mentori; Afirmacija.

Polazeći od općepoznatih definicija (darovitosti, talentiranosti, genijalnosti) naglasio sam praktične probleme vezane uz razvoj darovite djece - od identifikacije do afirmacije njihovih sposobnosti. Posebnu pozornost skrećem na neophodnost intenzivne suradnje znanstvenika i onih koji se svakodnevno suočavaju s darovitom djecom, te na mnoge probleme koji idu uz darovitost (u svakodnevnom okruženju).

Teorija i praksa

Do istog cilja može se doći s različitih polazišta. Međutim, netko je jednom rekao: Theorie und Praxis sind zweierlei (teorija i praksa dvije su različite stvari), i bacio kamen smutnje među one koji spoznavaju (problem) s različitih polazišta – i u konačnici nalaze isto. Zato tvrdim:

Teorija i praksa dvije su iste „stvari!

To su putovi prema spoznaji

s različitih (suprotnih?[5]) polazišta.

Theoria sine praxi sicut currus sine axi!

Teorija bez prakse je kao kola bez osi!

Ne tako davno svećenici su prepoznavali talentiranu djecu i – upućivali ih, i materijalno im osiguravali daljnje školovanje. Pokazivalo se najčešće - uspješno.

Danas je uobičajeno da potencijalni stipendisti (svjetskih) Sveučilišta dolaze s preporukama svojih profesora / mentora. I sam sam ispisivao preporuke ne znajući na koji način su (i jesu li uopće) bile relevantne u kontekstu njihova odlučivanja. Naime, kod nas ne postoji takva praksa. Zapravo postoji ali na razini koju najčešće nazivamo – nepotizmom.

Budući da sam prije svega „praktičar” čija su promišljanja temeljena na iskustvu (uz skromnu teorijsku podršku) najčešće nailazila na nerazumijevanje naše tzv. akademske zajednice počeo sam se zabavljati istraživanjem teme, što „oni to znaju”, a ja „nemam pojma”.

Suvremeni pristup odgoju i obrazovanju darovite djece i učenika

Promišljajući svoju (laičku) poziciju vezano uz mogućnost nekakve stručne rasprave o predmetima: talentiranost, darovitost, kreativnost, inovativnost …i prethodno navedeni stav, zaključio sam kako bih se ipak morao početi „obrazovati” u tom području[6].

U nazivnik (svih pojmova) stavio sam – inteligenciju. I nabavio knjigu Inteligencija (različita gledišta). Naravno, već nakon prvih stranica uz mene je bio rječnik s kojim sam pokušavao dokučiti što mi autori poručuju. U svojim sam „asocijativnim prostorima” imao ponešto što mi je omogućilo solidno razumijevanje ispisanoga.

I nije me iznenadilo to što sam vrlo brzo utvrdio kako u ovom području postoji mnoštvo istraživanja ali ne i konsezus (zakon, formula) koji bi ujedinio akademsku zajednicu – i u konačnici doveo do neke „poluempirijske formule - inteligencije”.

U tome vidim i najveći problem djelovanja ovog skupa.

Pojmovi (iz naslova)

Newtonov zakon gravitacije (prva navedena formula) nastao je na neobičan način. Aristarh je davno govorio o helicentričnom sustavu. Nakon Ptolemeja priča je postala drugačija (geocentrični sustav). Trebalo je oko 1500 godina da se vratimo na početak. Tada su počela istraživanja / mjerenja (T. Brache) i pokušaj sistematiziranja informacija (J. Kepler). Konačnu generalizaciju izveo je I. Newton.

Primjer navodim zbog značenja suvremenosti. Suvremena istina prije, postala je suvremena neistina dugi niz godina poslije.

Newton je prethodna iskustva (mjerenja, istraživanja) uspio objediniti – pedesetak godina poslije. Može li se i u ovom području pojaviti neki Newton - ja nemam odgovor.

Skloniji sam vjerovanju kako je to, zbog silne kompleksnosti predmeta, nemoguće napraviti u potpunosti.

Ako je ova teza dobra imamo veliki problem.

1. Darovitost i područja darovitosti

U nazivu skupa spominju se i darovita djeca i učenici. Lako je zaključiti da su učenici ona djeca koja „idu u školu”. Pretpostavljam da se „darovita djeca” odnosi i na one koji ne idu u školu (predškolci?).

Zato zaključujem da se naša priča odnosi na populaciju od, recimo 4 - 5 godina do njihova završetka srednjoškolskog obrazovanja.

Slijedeći problem koji vidim je u jasnom definiranju darovitosti. Naime, neki kažu da su sva djeca darovita. Ako tu tezu shvatimo općenito problem postaje skoro nerješiv. Međutim, ako darovitost shvatimo kao talentiranost u pojedinim područjima (pretpostavljam da su dobro definirana i prepoznatljiva) priča (našeg) djelovanja postaje ostvarivija.

I evo nas na „pristupu odgoju i obrazovanju” iz naslova teme skupa.

2. Identifikacija

Da bismo uopće mogli djelovati morali bismo jasno definirati područja djelovanja i populaciju djece / učenika koja su u tim područjima. Nakon toga bi trebala uslijediti identifikacija (darovite djece). Ona se (danas) provodi određenim psihološkim testiranjima (najčešće mjerenjem općeg IQ). Drugi način je u procjeni odgovarajućeg učitelja / nastavnika. Prvi način ima svoje pobornike ali i one koji se ne slažu takvim procjenama posebnih talenata.

Ako vjerujemo prvima, slijedi jedan pristup u identifikaciji. Međutim, ako povjerujemo drugima pristup je potpuno drugačiji. U praktičnoj izvedbi i puno realniji. Naime, iz njega proizlazi puno veća uloga nastavnika / praktičara u procjeni darovitosti.

Prvi način vezan uz psihometriju je puno jednostavniji jer postoji (mislim) prilično dobra „logistika” za procjene općih (i nekih drugih) sposobnosti djece i odraslih.

Problem je u tome što će / što bi procijena (samo općih sposobnosti) mnoge praktičare mogla dovesti u nedoumicu. Jer nakon dobivenih visokih brojeva i očekivanja u svim područjima postaju adekvatna dobivenim brojevima.

U drugoj priči problemi su vezani uz mentore / praktičare / nastavnike. Za mene su i oni u zoni talentiranosti i nema ih mnogo.

Ovo je bio pokušaj analitičkog pristupa u traženju idealne opcije u identifikaciji talentirane djece / učenika.

Odgajanje takve djece ja bih temeljio prije svega na - suradnji s njima.

3. Teorija i praksa

Naša (a čini se i svjetska) stvarnost je da se takva djeca, koja se (u ranoj dobi) najčešće manifestiraju buntom i asocijalnim ponašanjem[7] – „pacificiraju”. U ranoj dobi „teorija identifikacije” nije značajno prisutna. Roditelji / obitelj ponešto naslućuju kako im je dijete drugačije. Hvale se (grozim se toga, ali je priča svakodnevna – i o tome bi se trebalo malo istraživati) svojim djetetom na svim mjestima – sve dok dijete ne uđe u „mjerljivi” školski sustav. Nakon toga i dalje se hvale ako je dijete „petnulaš”. I svi njihovi (odgojno-obrazovni) utjecaji idu samo u tom smjeru.

Zašto je to tako nije teško dokučiti. Izvjesno je da je netko, upravo na taj način, promovirao akademsku prohodnost učenika.

Pogledajmo kako to izgleda kod nas od prvih početaka ulaska djece u nekakav socijalni sustav.

a) Vrtić

Socijalizacija djece u većoj mjeri počinje u vrtićima. O djeci skrbe „tete” kojima je najvažnije da se djeca „vrate” roditeljima – zdrava i čitava. Nemaju nikakvu odgovornost u kontekstu obrazovanja. Ako je djece malo više na skrbi jedne tete, smišlja im nekakve društvene igrice (u ovisnosti o pedagoškoj opremljenosti ustanove). Tu i tamo, ovisno o vremenskim uvjetima, „izvedu ih u prirodu”, ili na nekakve kazališne predstavice.

Ali ako / kad se u grupi pojavi nekakvo „musavo / asocijalno” dijete…počinju problemi.

b) Predškola

U ovoj fazi javlja se i nekakva obrazovna odgovornost ustanove. Djeci se u sustav odgoja ubacuju i obrazovni programi – recimo učenje stranih jezika. Nemam pravu informaciju, ali mislim da je obrazovna odgovornost teta i dalje minimalna (osim možda u učenju slova i brojeva) jer se u tom dijelu aktiviraju razni stručnjaci u stranim jezicima.

c) Škola

Prve dvije (navedene) faze rijetko su „identifikacijske”, osim vezano uz „asocijalnu djecu”. Najčešća interpretacija (mišljenje o takvoj djeci), nakon takve identifikacije, je – negativna.

U školi nema značajnih promjena. Jedina razlika je što su se obrazovni zahtjevi značajno povećali. Sustav, zbog nečega, i dalje funkcionira – linearno. Na način, ako dijete „sluša” učitelja / icu, njegova (akademska) prohodnost je neupitna do završetka prve faze osnovnog školovanja.

Nakon ovakve opservacije (nadam se da bi se većina mogla složiti), prva pitanja se objavljuju na način: ima li smisla (i mogućnosti) mijenjati sustav? Drugo je puno ozbiljnije: što nam je činiti ako sustav promijenimo i „otkrijemo” određen broj darovite djece? Jesmo li u stanju takvoj djeci osigurati odgovarajući razvoj (njihove darovitosti)?

4. Mentori

U određivanju inteligencije nema slaganja. Pa ipak kad naiđemo na inteligentno ponašanje, obično ga možemo prepoznati.

(Gardner, Kornhaber, Wake: Inteligencija, različita gledišta, Naklada Slap, 1999.)

Ako povjerujemo navedenom, lako je zaključiti da su učitelji oni koji najprije (u najvećoj mjeri) prepoznavaju naznake talentiranosti (drugačijosti) kod djece. Međutim, budući da sustav nije umrežen, priča o darovitima vrlo se brzo gasi.

(Govorim o sustavu stručnih školskih timova: pedagozi, psiholozi, učitelji, ravnatelji…)

Naime, hrvatske stručne službe u pravilu se bave s tzv. „problematičnom djecom” (koju ni slučajno ne stavljaju u zonu darovitosti).

Tu negdje vidim i početak „suvremenog pristupa”.

Najprije u sustav trebamo uključiti skrb o darovitoj djeci.

Pogledajmo što kako bi to moglo izgledati – ako se to postigne.

- Učitelj prepozna darovito dijete,

- Učitelj informaciju prenosi stručnoj službi,

- Stručna služba napravi dodatnu procjenu (vezanu uz uočeni talent),

- Stručna služba, nakon potvrđene procjene učitelja, kreira plan budućeg razvoja,

- I na kraju - stručna služba učenika povjerava na skrb – mentoru.

Ako pretpostavimo da je to moguće ostvariti, najveći problem vidim na kraju – u mentorima.

5. Afirmacija

Vidjeli smo koje osobine krase darovito djete. Meni je najdramatičniji podatak (nekako naslućujem da je - istinit) kako je oko 75% darovite djece – introvertirano. Pitajući se zašto je to tako, odgovor nalazim u komunikaciji darovite djece s okolinom, u pravilu, temeljenoj na – nerazumijevanju.

Anegdotica

Nedavno sam se družio s jednim učenikom prvog razreda srednje škole. Otac me zamolio da procjenim u čemu su njegovi problemi s matematikom. Nakon uvodnog „motivacijskog razgovora” počeli smo se baviti zadacima koji su ga „mučili” na testu iz matematike. Jedan je bio tzv. problemski. On ga je rješavao na svoj, a ja na svoj način. Pokazalo se kako je rezultat bio isti. Ja sam koristio neke matematičko / fizikalne principe, a on samo nešto crtao – bez ijedne formule. Isto je radio i na testu iz matematike u školi. Pokazalo se da je njegov/a profesor/ica njegov uradak ocjenila – jedinicom, uz napomenu – ako ovu „cjelinu” ne uspije razumijeti ne može, na kraju školske godine, imati visoku ocjenu iz matematike.

Ovaj primjer ne bi bio tako dramatičan da učenikov/a profesor/ica nema „titulu” profesora/ice savjetnika/ice.

Ovakvih primjera, uistinu, „nagledao sam se u životu” – s vrlo dramatičnim posljedicama. Ovdje više nije riječ o skrbi o darovitoj djeci, nego o očuvanju njihova mentalnog zdravlja.

U navedenom tekstu M. Cvrtile spomenuta su neka zanimljiva iskustva i teškoće u realizaciji. U pravilu zbog nedostatka novca. Spomenuta su i natjecanja iz mnogih predmeta, koja su svojevrsno okupljalište darovite djece.

Natjecanja su vrlo dugo u našem školskom sustavu. Za natjecanja su izdvojeni novci u proračunu – i može se reći da su svojevrsna konstanta (dobra ili manje dobra, nevažno je) na kojoj se može nešto i graditi[8].

Zaključak

U uvodu sam naglasio svojevrsnu impotentnost humanističkih znanosti u kreiranju nedvojbenih i univerzalnih zakona o ponašanju pojedinaca. Unatoč tome, uvjerio sam se mnogo puta, ponajviše znaju o motivacijskim okidačima kod djece (i odraslih).

U tekstu sam pokušao naglasiti (svoje iskustveno saznanje) kako, zbog nečega, humanistički znanstvenici previđaju najbitnije – povezanost s praktičarima, koji neposredno komuniciraju s decom / učenicima, a svoje spoznaje (kad je talentiranost u pitanju) rjetko koriste i provjeravaju (osobno) u neposrednom djelovanju s djecom / učenicima. Njihova nastojanja uglavnom se svode na ispisivanje znanstvenih / stručnih radova i prijenos informacija (o svojim saznanjima) studentima.

Nekad se s ponosom iskazivalo: diplomirao / doktorirao u klasi… Danas ta priča rijetko dolazi sa sveučilišta. Ako se pojavi, mediji je uglavnom eksponiraju s pozicije – plagirao (ne imenujući mentore). Istovremeno niz mentora (osnovnih i srednjih škola) godinama „proizvode” uspješne sudionike na mnogim školskim natjecanjima.

U nekakvom mogućem modelu uspješnog djelovanja naglasio sam upravo taj detalj:

Teorija i praksa dvije su iste „stvari!

To su samo putovi prema spoznaji

s različitih (suprotnih?) polazišta.

Theoria sine praxi sicut currus sine axi!

Teorija bez prakse je kao kola bez osi!

Ne znam tko bi sada trebao biti na potezu, ali sam siguran da bi pokušaj zajedničke suradnje značajno mogao unaprijediti rad s darovitom djecom.



[1] Mislim da to ne treba posebno elaborirati.

[2] Neki dušu nazivaju konceptom.

[3] Vidi zakon radioaktivnog raspada.

[4] Vidi zakon gravitacije.

[5] Filozofi bi u ovom dijelu možda mogli pronaći Heraklitov logos (univerzalni princip): jedinstvo suprotnosti.

[6] Danas to nazivaju – cjeloživotno obrazovanje. Naravno, budući da je moje vrijeme „formalnog” obrazovanja isteklo, sva moja saznanja i dalje će biti - nerelevantna (u tzv. znastvenim krugovima) unatoč nekakvom logičkom zaključivanju.

[7] Marijana Cvrtila, Slobodna Dalmacija od 8. 02. 2016.: Vrtići prepoznaju male genijalce, ali u školama o njima više nitko ne brine.

*Kako prepoznati nadarene mališane?

- Iznimno darovita djeca visoko su motivirana i strasno usmjerena svojim ciljevima te očituju snažnu volju u njihovu ostvarenju.

- Iznimno nadarena djeca imaju visoku razinu energije i potrebno im je manje sna

- Introverzija raste s visokim IQ-om. Među visoko nadarenima je 75% introvertiranih osoba

- Ustrajnost i perfekcionizam tipični su za darovitu djecu u bilo kojem području

- Rutinske stvari često su im dosadne (spremanje, oblačenje, ponavljenje istog zadatka)

- Vrlo su maštoviti, znatiželjni, stalno nešto pitaju

- Uočavaju odnose koje drugi ne vide, bore se za pravdu

- Imaju bogat rječnik, sposobnost uviđanja apstraktnih predodžbi i odnosa, vole čitati i proučavati teme poput životinja, svemira, strojeva, fizikalne i kemijske pojave

- Stvari rade na na vlastiti način, često dovode u pitanje sve što učitelji od njih traže ako to za njih nema smisla; mogu biti izvrsni učenici ako to žele

*Prema podacima Nacionalnog operativnog tijela za izradu obrazovne strategije, u hrvatskim je školama oko 7500 nadarene djece. Procjene su da je općenito u jednoj generaciji oko 10% darovite djece, ako ubrojimo sportske, umjetničke i sve ostale talente, do matematike, informatike, inovacija…

*Vrtići su pretekli škole:

Orijentirani su prema djetetu, organiziraju aktivnosti koje će mališanima pomoći da razvijaju svoje sposobnosti. Međutim, kada djeca dođu u osnovnu školu, ondje briga prestaje. Škole uglavnom nisu u stanju ni identificirati djetetove sposobnosti – kaže pedagoginja Jasna Arrigoni

[8] Moja temeljna pozicija je da na našem iskustvu ostvarujemo moguće i po mogućnosti – bolje. U mojim promišljanjima – to je značenje pojma „naše suvremenosti”.

2. studenog 2016.

 

::Tribina ZPG
Sveobuhvatna reforma, 2. dio

Treću godinu održava se svečana konferencija 'Hrvatski kvalifikacijski okvir - prilika za kvalitetnu provedbu cjelovite reforme obrazovanja'. Organizira ju Nacionalno vijeće za razvoj ljudskih potencijala uz podršku Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Na konferenciji su predstavljeni ciljevi razvoja i osposobljavanja s naglaskom na Hrvatski kvalifikacijski okvir kao instrument za provedbu obrazovne reforme na svim razinama - od strukovnog pa do cjeloživotnog učenja.

Opširnije...

12. 12. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije