Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Talentiranost

Uvod

Ovih dana talentiranost je aktualna medijska tema.

Najprije je u JL objavljen tekst: Talentirani učenici moći će pohađati više razrede. Zatim je uslijedio „serijal“ o ukidanju nagrade (Oskara) najuspješnijim učenicima na prethodnim natjecanjima i smotrama. I na kraju tekst: Zastarjeli školski sustav pretvara djecu u gubitnike. U tekstovima se susrećemo s terminima: talent, nadarenost, darovitost, …genijalnost. Ja često u procjenama sposobnosti učenika/djece koristim riječ - briljantanost.

Izvjesno je da je populacija darovite djece veoma zanimljiva svakom društvu. I svako društvo pokušava naći načine afirmiranja i „iskorištavanja“ njihova talenta. Pokazuje se da je to skup i dugotrajan proces te mnoge zemlje nisu u stanju svojoj darovitoj djeci osigura(va)ti potrebne uvjete za razvoj njihovih potencijala. Zbog toga, „slijedeći svoju zvijezdu“ ponajbolji odlaze u države koje im to omogućavaju. I svoj talent često uspijevaju realizirati na drugim mjestima.

To je naša priča od Tesle, Preloga, Đikića, Soljačića i mnogih drugih.

No, to je drugi aspekt ove priče.

Prije svake rasprave volim definirati predmet rasprave. U ovom slučaju riječ je o talentiranosti.

Definicije

Hrvatska enciklopedija:

talent (lat. talentum < grč. τάλαντον).

...

2. Iznimna darovitost na određenom području (npr. umjetničkom, športskom); također, darovita osoba. Smatra se da je talent pretežito posljedica genetskih čimbenika, ali da je za njegovu uspješnu realizaciju potrebno stjecanje odgovarajućih vještina.

Anić, Goldstein, Rječnik stranih riječi:

briljantan – 1. Koji je poput briljanta; vrlo svijetao; koji sija; blješteći, 2. Koji se ističe vrsnošću, ljepotom, i sl.; izvrstan.

Hrvatska enciklopedija:

genij (lat. genius: duh, stvaratelj, u vezi s gignere: stvarati, rađati), od XVIII. st. označava čovjeka, obično umjetnika iznimna nadahnuća, darovitosti i stvaralačke sposobnosti. Rimljani su nazivali genijem osobit duh kakva mjesta, stvari ili osobe, čime su pronašli funkcionalni ekvivalent grčkom demonu (daimon) pošto ga je kršćanstvo odbacilo zbog »dijaboličnosti«. U renesansi se pojam preselio iz svijeta božanskih sila u svijet ljudske duše. Latinski je pojam ingenium obilježen značenjem urođena talenta koji nadilazi zanatsko umijeće i racionalna pravila. Klasicizam tumači genija kao unutarnju milost nedostupnu spoznaji i objašnjenju. Ali tek od predromantizma, koji čovjekovu osjetilnu dimenziju drži primarnom i važnijom od njegova uma, genij prestaje biti prvakom među smrtnicima prelazeći u besmrtnu onostranost. On premašuje puki talent u sferi ljudskoga, jednako kao što uzvišeno premašuje lijepo u estetičkoj sferi. Iako je takva tradicija mišljenja o geniju bila začeta već u Pseudo-Longinovoj raspravi O uzvišenome (I. st., preuzeta u XVI. st.), pojam je postao pomodnim tek u Engleskoj sredinom XVIII. st. Teza E. Younga iz Razmatranja o originalnom sastavku (1759), koja vezuje genijalnost isključivo za umjetnost, dobila je razradbu u I. Kanta (1790), u čijoj se estetici genij pretvara u moć prikazivanja estetičkih (tj. zornih) ideja. Njegova se egzemplarnost ne može oponašati, već jedino nasljedovati. Preko Sturm und Dranga osjetilnost je obilježila i potonje tumačenje genija.

…..

Naveo sam nekoliko termina kojima se najčešće karakteriziraju ljudi iznimnih sposobnosti. Kad su odrasli u pitanju, lako je temeljem njihovih „rezultata“ (manifestirane darovitosti), dodati odgovarajući epitet. Međutim, kad su u pitanju djeca treba biti jako, jako oprezan u „etiketiranju“.

Ja ih zbog toga najprije nazivam – drugačijom djecom.

Drugačijost

Biti drugačiji od većine u pravilu te svrstava na rubne dijelove Gaussove krivulje[1] i takvi ljudi proglašavaju se ili genijalcima, ukoliko se pokaže da su njihove ideje brzo realizibilne, ili luđacima, ako se njihove ideje čine trenutno neizvedivima. Netko je to iskazao kao – tanka je crta između ludila i genijalnosti.

Kada su djeca u pitanju drugačijost se najčešće otkriva u «asocijalnim» tipovima ponašanja. Tada brzo slijedi «reakcija sustava», bez promišljanja, i s jedinim ciljem postizavanja «uklapanja u sustav».

Zanimljivo je da talentiranu djecu naš zakon svrstava u djecu s „posebnim potrebama“!

Dugo sam promišljao tu misao i zaključio da pogađa bit, bez obzira na našu uobičajenu interpretaciju „posebnih potreba“.

Gaussova krivulja

GK često se koristi (u prvoj aproksimaciji) u opisu statistički relevantnih skupova, u ovisnosti o nekom od svojstava skupa. Ako za primjer uzmemo godišnju populaciju rođene djece u RH (neka ih je oko 40 000) i tom skupu pridružimo svojstvo – darovitost, „zvonasta“ krivulja će nam reći da se populacija dijeli na one koji su sposobni (recimo desna strana krivulje) i one koji to baš i nisu. Krivulja pokazuje da „što idemo desnije“ sve je manje djece sa sve većim sposobnostima.

Psihologija je „odredila“ da rubni dijelovi krivulje, koji pokrivaju oko 2-3% populacije, opisuju djecu iznimne nadarenosti. Ovakav račun tada kaže da se u RH godišnje rađa oko 1000 djece iznimnih sposobnosti u određenom području. Budući da je spektar ljudskog djelovanja velik, lako je zaključiti kako svakoj djelatnosti možemo pridružiti (godišnje) oko 1000 djece iznimnih sposobnosti, tako da rečenica Geralda Hűthera, njemačkog znanstvenika i neurobiologa: svako djete je darovito![2], uz ovakvu logiku, zvučivrlo prihvatljivo. Međutim, tvrdnja Tomislava Kuljiša, savjetnika za roditelje: svako dijete je genijalac!, s obzirom na definiciju (genij premašuje puki talent u sferi ljudskoga), čini mi se pretjeranom.

Ako pretpostavimo ispravnost ovakve analize, lako je vidjeti što nam je činiti. Trebamo najprije identificirati (prepoznati) darovitu djecu, te nakon toga afirmirati njihovu sposobnost.

Pogledajmo kako to izgleda kod nas.

Identifikacija

1. Sport

Početkom devedesetih Mirko Novosel pokrenuo je incijativu da svaka škola ima (registrira) svoj sporski klub. Mislim da je u temeljima ideje bilo očekivanje da škole sa svojim stručnim timovima učine navedeno, tj. identificiraju sportski darovitu djecu u različitim disciplinama te ih afirmiraju kroz kontinuirana međuškolska natjecanja. To nije zaživjelo iz banalnog razloga[3] – rijetke su škole i s minimalnim uvjetima za realizaciju bilo kakvog sportskog programa.

Danas se o tome uglavnom brinu roditelji djece. Upućuju djecu (od rane dobi) u razne sportske klubove koji su dostupni u gradskoj ponudi, a klupski stručnjaci procjenjuju sposobnosti. U sportu to i nije neki problem jer postoji mnoštvo objektivnih testova kojima se provjeravaju fizičke i druge mogućnosti djece. Stručnjaci s „dobrim okom“ bez problema uočavaju sportski potencijal djeteta. Postoji niz mogućnosti da se i razvijaju od rane (čak i predškolske) dobi.

2. Umjetnost (likovna, glazbena, dramska, literarna…)

I u ovim područjima stručnjaci nemaju velikih problema u prepoznavanju talenta, u nekim područjima i u ranoj dobi djece. Međutim, afirmacija nadarenosti organizirano postoji samo u segmentu glazbe (glazbene škole). Otkrivanje darovitosti u drugim umjetničkim područjima uglavnom je prepušteno školama, koje to čine skromno. Naime, mnoštvo zahtjevnih programa i „petnulaška histerija“ potpuno zasjenjuju i naznake talentiranosti.

3. Školski predmeti

Spektar školskih predmeta je popriličan. U gimnazijama je u ponudi 29 predmeta. Kad su u pitanju strukovne škole teško mi je arbitrirati, ali itekako dobro znam da postoje djeca sa „zlatnim rukama“.

Međutim, pokazuje se kako se darovitost (u školama) vezuje ponajviše uz matematiku, fiziku i informatiku. Zbog toga učenici, čije su sposobnosti u drugim područjima nisu posebno motivirani razvijati ih. I tu profesori mogu bez problema lako prepoznavati darovitost.

U „školskim područjima“ talentiranost najčešće vezuje uz funkcioniranje mozga. O tome ponajviše znaju neurolozi[4]. Lošim funkcioniranjem mozga bavi se psihijatrija[5], a razumijevanjem ponašanja ljudi bavi se psihologija[6].

Smatra se da je talent pretežito posljedica genetskih[7] čimbenika…

Ovu rečenicu, u kontekstu navedenog, interpretiram na mehanički način, i zaključujem da se „mozgovi“ svih ljudi razlikuju u strukturi, koja je definirana roditeljskim/obiteljskim nasljednim genima. A koji mozak (u kojem području, i zašto), funkcionira bolje ili lošije još uvijek je predmet mnogih znanstvenih istraživanja.

Psihologija je učinila prve korake i kreiranjem različitih testova pokušava prepoznati/otkriti u kojem području mozak daje ponajbolje rezultate, tako da danas možemo govoriti o različitim tipovima inteligencija[8].

O ovoj problematici ispisano je mnogo knjiga i mnogo znanstvenih radova. Zato bi se moglo reći da nam je problem teorijski prilično jasan. Međutim, unatoč tome teorijske spoznaje skromno se manifestiraju u praksi. Dokaze nalazim u Mensi[9].

Mensa okuplja 2% populacije koja najuspješnije rješava određene testove inteligencije. Prirodno je pretpostaviti da se (testovim) dokazana inteligencija manifestira i u njihovom uspješnom djelovanju, barem u dijelu akademskog obrazovanja. Međutim, lako je otkriti da takva veza postoji, ali daleko od očekivanja.

Podsjećam, upravo tematiziram talentiranost vezanu uz akademski (školski) uspjeh, pokušavajući naći odgovor na pitanje: zašto „dokazano“ pametna djeca ne uspjevaju uvijek doći na vrhove akademskih piramida?

Prva pretpostavka je – testovi su loši!

Ako je tako, rezultati ne iznenađuju, tj. testovima nismo otkrili ništa. Međutim, ako pretpostavimo da su testovi dobra indikacija sposobnosti, moramo se (ne samo mi) itekako zabrinuti. U tom slučaju društvo (okolina) čini mnogo toga uspješno - u zasjenjivanju prepoznatih talenata.

Sjećanja i identifikacija

Budući da sam se tom problematikom bavio dvadesetak godina, družeći se s briljantnim učenicima, imam neka iskustvena saznanja. U tom razdoblju trudio sam se pratiti i literaturu vezanu uz talentiranost. Jednom zgodom bio sam u prilici pogledati magistarski rad na tu temu. Bio je ispisan na oko četrdesetak stranica. Nakon čitanja pitao sam se što je tu znanstveno, a što očigledno. Naime, prva misao, nakon čitanja, bila je kako sam, samo temeljem iskustva, mogao ispisati puno više (i „boljih“) stranica – „iz glave“ i za tjedan dana. Naravno, ovakvih „laičkih“ mišljenja, na bilo koju temu – ima bezbroj.

Znajući to, nisam želio biti „u tom košu“. Krajem osamdesetih „dogodile su mi se dvije fantastične generacije“ (prvi i drugi razred zadarskog MIOC-a). Više od deset učenika ostvarilo je pravo sudjelovanja na državnom natjecanju iz fizike. Imao sam njihove (svoje laičke) profile i poželio ih usporediti s psihološkim (znanstvenim). I obratio sam se profesorici[10] psihologije Miri Klarin. Zamolio sam je da mi „isprofilira“ učenike sa svim mogućim testovima kojima raspolaže struka. Ne sjećam se koliko je testova koristila (3 ili 4?).

Svi učenici su, u većini testova, bili u zoni Mense (2%).

Korelacija s „mojim (praktičnim) profiliranjem“ bila je savršena. Pogotovo što su oni s nagradama (na natjecanjima iz fizike) bili ponajbolji i na testovima.

Nakon toga ravnatelju sam predložio da Miru angažira u statusu psihologinje škole. Poslao je zamolbu/zahtjev (naravno, u Ministarstvo) za otvaranjem „punog radnog vremena psihologa“ u školi. Uspio je dobiti pola satnice.

Mira Klarin danas je dr. i djeluje na Zadarskom sveučilištu.

Ovu priču/sjećanje danas interpretiram na zabavan način.

Do istog cilja može se doći s različitih polazišta. Međutim, netko je jednom rekao: Theorie und Praxis sind Zweierlei, i bacio kamen smutnje među one koji spoznavaju (problem) s različitih polazišta – i u konačnici nalaze isto. Zato tvrdim:

Teorija i praksa dvije su iste „stvari“!

To su samo putovi prema spoznaji

s različitih (suprotnih[11]?) polazišta.

Theoria sine praxi sicut currus sine axi[12]

Zaključak:

Metode identificiranja darovite djece nisu problem! Jedan način (nazovimo ga praktični) je suradnja s motiviranim učiteljem, a drugi (teorijski) testiranjem učenika.

Kratki komentar:

Drugi način je u najvećoj mjeri prisutan u našoj praksi. Mislim da su rijetki učenici koji nemaju svoj psihološki IQ profil (negdje). Problem je u tome što je prohodnost tih profila (do praktičara, učitelja) jako skromna. Zbog toga je skromna i suradnja „praktičara i teoretičara“.

U ovom dijelu vidim jako značajnu ulogu psihologa. Naime, nakon (psihološke) identifikacije prirodno je očekivati da psiholozi najprije usmjere dijete prema „praktičarima“, ali još važniju ulogu psihologa vidim u edukaciji praktičara, tj. da svakom „praktičaru“ daju nužne smjernice za buduće djelovanje.

Afirmacija

Psihologija kaže da su u temeljima uspješnosti ljudi minimalni uvjeti:

- sposobnost,

- materijalni uvjeti,

- motivacija.

Ako pretpostavimo da je to točno, pogledajmo što nam je činiti u afirmaciji talentiranih učenika.

Budući da polazim od toga kako je prvi korak učinjen, tj. prepoznali smo talent kod (oko) 1000 učenika u generaciji, slijedeća faza treba biti u osiguravanju materijalnih uvjeta za afirmiranje onoga što navedena djeca mogu bolje od druge djece.

Materijalni uvjeti

Pokušajmo zato dokučiti što se krije u ovom, tj. što bi moglo značiti osiguravanje materijalnih uvjeta.

Materijalno se najčešće povezuje s novcem (kabinetima, računalima, literaturom,…), čemu većina škola može udovoljiti. Rijetki su koji u tom dijelu percipiraju mentora, jer on je čovjek a ne „materija“. Međutim, ako pogledamo što slijedi dalje, lako je zaključiti da će se bez dobrog mentora/trenera[13] slijedeća dva uvjeta ostvarivati jako teško.

Treneri/mentori[14]

U sportu je ova priča ekstremno razumljiva. Naime, ako/kad se formira ekipa (prepoznatih) talentiranih sportaša svima je jasno tko je odgovoran i za uspjeh i za neuspjeh. I razumljivo je svima tko snosi i „posljedice“ – i uspjeha i neuspjeha ekipe.

Međutim, kad su u pitanju škole i učenici „trener“ je u zoni nedodirljivosti. I za „neuspjeh“ su u pravilu „krivi igrači/učenici“. Naime, zapošljavanje prosvjetnih djelatnika uvjetuje se samo „papirom“ koji garantira stručnost, tj. poznavanje materije. A jednom zaposleni djelatnik, na tzv. neodređeno vrijeme, samo u rijetkim slučajevima može dobiti otkaz, bez obzira na svoju neučinkovitost[15] u praksi.

Koje su karakteristike uspješnih trenera/mentora poznato je i u sportu i u školskom djelovanju. Zato svima treba biti jasno da se talentiranost mora vezati i uz ovakvo djelovanje. Tada brojevi jasno govore o 2-3% djelatnika koji mogu biti i izvrsni mentori. Ako to primijenimo na oko 50 000 djelatnika u osnovnim i srednjim školama dobit ćemo oko 1200 djelatnika. Ako to „podjelimo“ na sve školske predmete (oko 30), lako je otkriti da se u svakoj školskoj disciplini „krije“ oko 40 djelatnika, mogućih iznimno uspješnih mentora[16] u Hrvatskoj.

Motivacija

Motivacija se nalazi u kompleksnom području u kojem se teško snalaze i najvrsniji mentori.

Mislim da nisam u krivu ako kažem kako se radi o „emocionalnoj sferi“ u kojoj samo „jedna kriva riječ“ učenika može trajno udaljiti od mentora. Zato mislim da bi „teoretičari“ (psiholozi?) morali ispisati barem minimalna (nužna) pravila vezana uz tu temu. Ovo ispisujem jer nisam naišao na tekst (literaturu) na tu temu. To, naravno, ne znači da tekstovi ne postoje, međutim, ako postoje, treba ih maksimalno eksponirati u edukaciji budućih mentora.

Budući da pokušavam dokučiti mjesta na kojima motivacijski može djelovati „država“ povezao sam je najprije s društvenim priznanjem. Naime, izvjesno je da motivacija učenika značajno raste nakon (društvenog) osvješćivanja vrijednosti onoga čime se on bavi.

Društveno priznanje

Kod nas se ovakav motivacijski stimulans najčešće svodi na medijsku razinu. Pogledajmo što se najčešće događa nakon što učenici ostvare iznimne rezultate.

Uzmimo za primjer manifestiranu darovitost iz fizike u prvom razredu srednje škole. To bi (ekstremno) značilo da je učenik postao državni prvak iz fizike.

Naša praksa je da poneki ravnatelj pozove mentora i učenike u svoj ured, počasti ih s par sokova i svojim „laudama“. Ukoliko mentor nije senzibilizirao medije nitko zapravo i ne zna za „postojanje“ jednog talentiranog učenika u gradu. U još rijeđim situacijama, nakon medijskog eksponiranja, neki od pročelnika (gradski, županijski) pozove mentora/e i učenika/e u svoj ured, naravno, tada uz neizostavno prisustvo medija – koji će objaviti da je (navedeni) „političar“ senzibiliziran za „našu pamet“[17].

I tu se priča završava. Ne, ne. Netko je domislio i tzv. Oskare koji se dodjeljuju najuspješnijim učenicima[18].

Drugi motivacijski aspekt društvenog priznanja, učenicima i roditeljima, bio bi puno zanimljiviji da postoji, a vezan je uz financijsku podršku u budućem razvoju njihova talenta.

I ovo govorim iz davnog iskustva.

Jednom zgodom pokušao sam to promijeniti. I poslao zamolbu/zahtjev „zajednici“ da jednom učeniku[19] osigura maksimalne uvjete za razvoj njegova talenta. Moji argumenti za takav zahtjev/zamolbu bili su savršeni. Recimo samo jedan. U dva navrata osvajao je medalje na olimpijskim natjecanjima.

Nakon toga došlo je do „medijske afere“, jer tako nešto proračun nije predviđao.

A tražio/molio sam samo da učeniku osiguraju maksimalne uvjete studiranja u Zagrebu. To je tada značilo samo: uvjete stanovanja (u nekoj garsonjerici) i pristup vlastitoj literaturi[20]. Istina je da je iznos premašivao „proračun“ za kojih par stotina maraka. Ali ako se talentiranom djetetu osigura „domski smještaj“ i nekava stipendijica/kredit i nakon toga misli kako je to sve što treba talentiranom učeniku – „lončići“ su malo pobrkani.

Nakon toga često sam takve učenike predlagao za nagradu Grada. Naravno, nagrada je i novčana. Neki put je i uspjevalo.

Jučer (30. lipnja) su ponajboljim učenicima, za njihova postignuća na natjecanjima i susretima dodjeljeni tzv. Oskari. Spomenuto je 209 učenika. Svaki od njih dobio je „kipić“ za uspomenu[21]. I - svi bi trebali biti sretni. Sretna država, sretna djeca. Međutim, igrajući se s brojevima, lako je otkriti da se radi o 0.5% generacijske populacije, ili još bolje, o 0.02% populacije „po disciplini“.

Nedavno su objavljeni rezultati maturanata nakon polaganja državne mature. Polaganju DM pristupilo je oko 37 000 kandidata. Mediji kažu da ih je samo njih 95 stopostotno rješilo neke testove. To u ukupnoj populaciji čini oko 0.26 %. Ako briljantne maturante „podjelimo po područjima“ postotak se značajno umanjuje. Mediji su toj djeci posvetili odgovarajuću pozornost. Mentori su, medijski, bili u drugom-trećem planu.

Zaključak:

Ako država uistinu misli da je na ovakav način odradila motivacijski posao hvaleći ih, slikavajući se s njima i dajući im „kipiće“ (smijem se jer moram dodati i ovo: dobivaju i poneki bodić za upis na višu razinu školovanja) – nešto uistinu nevalja. A kretenski[22] argument (nema novca) bolje je i ne spominjati.

Centri izvrsnosti

U zadnje vrijeme često se spominje navedena sintagma. Zvuči fantastično i za političare i za medije. Budući da i tu imam neposredno iskustvo ispričat ću najprije svoju priču.

Prije 7-8 godina, polazeći od navedenog, iskoristio sam jednu akciju Ministarstva. Dio novca iz proračuna izdvojili su za projekte vezane uz nadarenu djecu. Ispisao sam projekt i proslijedio na adresu. Ideja je bila da okupim svu zadarsku djecu koja fiziku vide u svom budućem životu. Zabavno mi je spomenuti da sam za projekt uspio dobiti 17 500 kuna.

Prijavilo se petnaestak učenika iz tri zadarske škole.

Prvu fazu rada odradio sam osobno. U drugoj su dolazili uspješni studenti/mentori/olimpijci. U trećoj fazi osigurao sam im radni dio na Institutima fizike u Zagrebu…itd.

Pokazalo se da je jedan učenik drugog razreda (!) – pozvan u olimpijsku ekipu iz fizike. Dvojica su (iz grupe) prethodno na državnom natjecanju osvojila (prvu i drugu) nagradu.

Želeći nastaviti projekt i slijedeće godine sam aplicirao s istim projektom. Odobrili su ga na razini 2 500 kuna. Odustao sam.

Mislim da je to bio prvi[23] tzv. centar izvrsnosti u Hrvatskoj.

Ponajbolji centar izvrsnosti i dalje postoji u Petnici[24]. To je (za mene) i najbolji model centara izvrsnosti. Na prvom mjestu osiguravaju se materijalni uvjeti (zgrada, smještaj učenika, kabineti, oprema,…). Govorim o osiguravanju uvjeta za boravak učenika na razini (minimalno) petnaestak dana. Na tu lokaciju tada se dovode (u tom trenutku) najpotentniji edukatori, znastvenici (i mladi i „stari“) iz odgovarajućih znanstvenih područja.

Koji i kakvi se centri izvrsnosti (množina) najavljuju u Hrvatskoj ja uistinu nemam pojma.

Pogledajmo zato našu sadašnju stvarnost u kontekstu skrbi o darovitoj djeci i pokušajmo napraviti procjenu budućih djelovanja.

Prvi primjer uzimam iz svoje neposredne blizine. Dakle, zadarski. Riječ je o prekrasnoj ideji. Pogledajmo.

O udruzi

Udruga za izvannastavne i izvanškolske aktivnosti CINAZ osnovana je u Zadru, u svibnju 2003. godine. U svom radu Udruga ne uzima sredstva od roditelja, već svoje programe realizira od donatora, županijskog i gradskog proračuna, a očekuje se da će nadležno Ministarstvo kao ranijih godina sufinancirati projekte Udruge. Pored sugestija i preporuka resornog Ministarstva, Udruga ima verifikaciju programa od neovisnih eksperata. Članovi Udruge su uspostavili suradnju s udrugama u inozemstvu i pisali o iskustvima u radu s djecom i mladima u centrima za mlade u Irskoj, Njemačkoj, Sloveniji i Francuskoj te su aktivno angažirani u istraživanju problema, potreba i vrijednosti djece i mladih.

Cilj Udruge prema Statutu:

Cilj udruge je pomaganje i poticanje izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti djece i mladih s izvaninstitucionalnim aktivnostima odgoja i obrazovanja.

Djelatnost Udruge prema Statutu:

  • preventivno djelovanje u prepoznavanju vršnjaka iz tzv. "rizične skupine" uz psihološku pomoć prethodnom "edukacijom edukatora";
  • poticanje učenja za kritičko razmišljanje s posebnim osvrtom na etička pitanja;
  • promicanje kritičnosti i kreativnosti u novinarskim radionicama s promoviranjem novinarske "vrijednosne neutralnosti" i učenja elementarnih "zanata struke" iz oblasti novinarstva;
  • poticanje edukacijskih vrijednosti sa školom u prirodi;
  • poticanje međunarodne suradnje učenika i studenata;
  • promicanje vrijednosti umjetničkih radionica za srednjoškolce,
  • održavanje seminara, predavanja, tribina o problemima mladih;
  • poticanje ispitivanja javnog mišljenja u osmišljavanju korištenja slobodnog vremena djece i mladih;
  • poticanje i vođenje baze podataka za darovitu djecu i rad s darovitom djecom (od osnovnih škola do dobi do sveučilišta);
  • pomaganje roditeljima i djeci s posebnim potrebama u izvannastavnim aktivnostima;
  • poticanje dramske kulture kod učenika srednjih škola;
  • pružanje pomoći mladima u informacijama koje njih interesiraju a koje se odnose na problematiku mladih, profesionalni razvoj i sl.;
  • poticanje odgovornog roditeljstva;
  • prevencija ovisnosti o medijima itd.

Komentar:

Izuzetno pozorno, od samog osnivanja, pratio sam aktivnosti udruge - istinski želeći da zaživi. Pogledajte samo popis djelatnosti i recite, tko ih ne bi podržao.

Primjetio sam da je Udruga dobila i značajnu financijsku podršku gradskog proračuna (koja značajno premašuje 17 500 kn).

Na moju žalost, dvanaest godina poslije, ne mogu se sjetiti niti jedne realizirane akcije[25] koja je polučila i minimalni učinak kod djece/učenika – zbog kojih je valjda i osnovana. Zbog toga ne znam na koji način su uspjeli osiguravati sredstva za daljnje dvanaestogodišnje, za mene - neučinkovito djelovanje.

Pogledajmo dalje kako se „problem darovitosti“ rješava na nacionalnoj razini.

Susreti i natjecanja

U prethodnoj „analizi“ složio sam se s G. Hűtherom i njegovim zaključkom: svako djete je darovito! Zbog toga mi je naš sustav poticanja darovitosti u mnogim područjima prilično prihvatljiv. Naime, mi (država) u ovom trenutku darovitost afirmiramo/stimuliramo u pedesetak područja. Riječ je o broju državnih susreta i natjecanja iz različitih područja (darovitosti).

Pogledajmo kako to izgleda „na terenu“.

Prva natjecanja javljaju se u ranoj fazi osnovne škole. Već učenici četvrtih razreda OŠ imaju priliku iskazati svoj „matematički talent“ do razine regionalnih natjecanja. Moje mišljenje o tome je da se radi o – kretenizmu[26]. Argumentiram ga najprije s „psihološke“ pozicije. Naime, izlaganje dječice stresnosti natjecanja u toj dobi je (za mene) besmisleno. Drugi argument je vezan uz razvoj „apstraktnog mišljenja“ kod djece. Negdje sam pričitao[27] da se „takvi centri“ u mozgu počinju formirati u dobi od 12-13 godine.

Kretenizam naglašavam ekstremno baš iz druge pozicije. Naime, ako u toj dobi i otkrijemo matematičku darovitost (pretpostavljam da je to jedan od ciljeva/svrha natjecanja iz matematike u toj dobi) pitanje je što nam je činiti. Jer tada je očigledno da su takvi „klinci“ probili (teorijsku) granicu, tj. da su iznimno daroviti u ovom području.

Ako je to svrha natjecanja u toj dobi (identifikacija) koja je i opravdala svoje postojanje, pitanje je što se kasnije može događati (i događa kod nas) s takvom dječicom.

Naravno, možemo (trebali bi) ih uputiti u „centre izvrsnosti“ i razvijati njihove iznimne potencijale. Pretpostavimo li da takvi centri postoje dječica bi „preko noći“ ušla u neki čudni svijet (nazovimo ga – svijet odraslih) i izgubila svoje odrastanje u prirodnom okruženju.

Sva sreća je da nitko nije domislio takve „centre izvrsnosti“.

Gauss je bio iznimno darovito djete. Bio je i Mozart. Takvu djecu nazivali su vunderkindima[28]. Mi u tom području nemamo nikavih iskustava. Ako je i bilo djece iznimnih sposobnosti – mi ih nismo (ako smo ih i prepoznali) uspjeli afirmirati.

Zato za ovo natjecanje još jednom naglašavam ekstremno – riječ je o kretenizmu.

U drugoj fazi osnovne škole (5-8 razred) natjecanja i susreti postaju masovni. Susrete namjerno stavljam u drugi plan, jer takva je i percepcija susreta u Hrvatskoj. Ne znam zašto je to tako, valjda zbog „petnulaške histerije“[29]. Ali da netko jednom kaže – samo susreti (u toj dobi) priča bi postala nemjerljivo učinkovitija u kontekstu i svrhe i smisla susreta i natjecanja.

Na takvim skupovima jedina konstanta bila bi radost i veselje sudionika. Bodovi ne bi bili u fokusu, a djeca bi znala da su posebna, i „konzumirala“ 3-4 dana izostanka iz škole. Roditelji bi bivali sretni samo sa saznanjem da je njihovo djete posebno.

Sjećanja

Nakon osnutka Zadarske privatne gimnazije poželio sam dobiti (i stipendirati) motiviranu djecu i djecu s naznakama „manifestirane darovitosti“. Budući da sam „fizičar“, najprije sam pomislio da trebam „vrbovati“ djecu koja su ostvarila (barem) sudjelovanje na državnom natjecanju iz fizike. Na moju žalost, brzo sam ustanovio kako se fizika u OŠ poučava na „čudan način“. Meni je trebao „logičan um“ a otkrivao sam da čak i osvajači nagrada na državnim natjecanjima iz fizike u OŠ, u tom dijelu, funkcioniraju[30] vrlo skromno. Jedan primjer mi je fantastičan. Dečko[31] je postao državni prvak iz geografije – s briljantnim radom na temu: Zvijezde promjenljivog sjaja[32]. Kad sam ga kasnije upitao: zašto geografija? odgovorio je kako je mislio da se „tamo“ uči o Svemiru.

Mislim da je ovih dana doktorirao fiziku u SAD.

Tada sam se orijentirao na učenike koji su ostvarivali sudjelovanje na državnim natjecanjima iz matematike. Procjenio sam da kod njih „genetska struktura mozga“ nije još uvijek zasjenjena. Pokazalo se kako je orijentacija na učenike sudionike državnih natjecanja iz matematike bila „pun pogodak“. Bez problema su se uključivali u (recimo) „sada im logičnu“ interpretaciju fizike i uspješno nastavili sudjelovati na natjecanjima iz matematike, ali sada i iz fizike.

Nije nevažno spomenuti kako su kasnije s lakoćom završavali zahtjevne prirodoslovno/tehničke fakultete. Veliki broj dosegnuo je i najviše razine akademskog obrazovanja.

Zaključak:

Osnovna škola vrlo skromno utječe na usmjeravanje i razvoj potencijala učenika

Manifestirana darovitost

U ovom trenutku u Hrvatskoj postoji pedesetak susreta i natjecanja. Polazeći od pretpostavke kako je tvrdnja Geralda Hűthera (sva djeca su darovita) ispravna lako je opravdati postojanje i susreta i natjecanja. Školski sustav na takav način neposredno osigurava mogućnost „afirmiranja darovitosti“ u pedesetak područja.

Pogledajmo o kakvoj je afirmaciji je riječ.

U prvoj „natjecateljsko/identifikacijskoj fazi“ u igri je oko 40 000 djece. Država im je ponudila pedesetak izbornih područja na kojima mogu iskazati svoje sklonosti i na djeci je da se opredjeljuju. Mislim da je takav početak uistinu dobar.

Početkom svake školske godine svi „petaši“[33] imaju mogućnost biranja predmeta i vannastavnih sadržaja u kojim mogu iskazivati svoje sklonosti. U tom trenutku na djelu su i nastavnici u sustavu. Neki od njih imaju darovitost potrebnu za ulogu mentora, a neki i nemaju. Međutim, većina se uključuje u navedeni sustav, jer jasno im je da svako njihovo uspješno djete njima donosi i poneki bodić za napredovanje u zvanju. I upravo na ovom mjestu događa se prva „natjecateljska kriza“. Naime, mnogi nastavnici, tzv. mentori (čak i roditelji) odvode nepripremljenu djecu na mnoga mjesta na kojima, zbog nepripremljenosti, ni njihova darovitost nije dostatna da ostvare vrhunac. A u „današnjem svijetu“ to djeci proizvodi nemjerljive frustracije[34].

Natjecanja volim ih jer talentirani i dobro pripremljeni pojedinci imaju mogućnost nalaženja i i uspješnog iskazivanja sebe u nekom području.

Prisjećanje

U Benkovcu nije bilo dečkića koji nije igrao nogomet. Bio sam prgavi mali žgoljo koji se prilično dobro snalazio u toj igrici, tako da su me i odrasli često pozivali kad bi im falio poneki igrač. Preselivši u Zadar otkrio sam da mi je nogometni klub predaleko, pa sam otkrio „bliže“, zvali smo ih - gradske sportove: košarku i atletiku. I tu sam se dobro snalazio, ali za zadarsku košarku, pokazalo se, bio sam samo mali blento. Međutim, u „eksplozivnim“ atletskim disciplinama često sam i pobjeđivao. I brzo osvanuo na „đilu“. Tada je tamo bio prekrasan atletski stadiončić. Samo usput – danas je parking.

Više od svega želio sam trčati 100 metara. Međutim, trener/mentor kojem su me dodjelili, nekad je bio uspješan na srednjim prugama i poželio da …ma tko zna što.

Dvije godine odrađivao sam „kilometraže“ s pravim dugo- i srednjoprugašima i osjećao se sve lošije. I odustao. Naravno ne od atletike. Jer dva treninga dnevno poslije dvije godine postanu i svojevrsna ovisnost. Tada sam uistinu počeo uživati u atletici. Bio sam bez trenera i družio se sa svim disciplinama i prijateljima. S nijednim se nisam nadmetao i - nisam ganjao rezultat. Uživao sam u svemu što sport može dati djeci.

A onda je došlo i prvo koplje u klub. Učinilo mi se zabavnim okušati i u tome.

Pokazalo se da sam poslije par mjeseci postao juniorski prvak Hrvatske.

I tada su opet počeli „mentorski problemi“. Jer postao sam i „reprezentativac“, pa je netko zaključio da me moraju i „naučiti kako se baca koplje“. Dobio sam (smijem se, ali istina je) najboljeg trenera za bacačke discipline u ex Yu. I poslije petnaestak dana priprema u Delnicama naučio sam sve što bacač koplja treba znati – i bacao desetak metara manje.

Ovo je moja životna priča, priča koja me je obilježila više od svih teorija o tome – kakav mentor treba biti. Da priču završim sada ne biste imali „pravu informaciju“. Naime, poslije desetak godina moje atletske apstinencije (studiranje, obitelj…) zaglavio sam s 27 godinica, u zadnjem mogućem zakonskom roku - u JNA.

Priča je zabavna jer su i u JNA imali nekave sportske igre. I svi ročnici su na razne načine prolazili razna (i sportska) testiranja.

Jednog dana prišao mi je „trener“ Živković i predložio mi da se natječem u disciplini atletskog višeboja. Naravno da sam prihvatio ponudu jer je značila niz privilegijica u dnevom JNA životu.

Pokazalo se da je njegova mentorska procjena bila izvrsna. I uskoro sam postao sudionik svearmijskog sportskog natjecanja u atletskom višeboju.

Ovo je moja priča iz koje sam učio (pokazalo se i ponešto naučio, i zato je pričam).

Natjecao sam se s reprezentativcima bivše države. I nisam „osramotio“ svog mentora.

Iz tog razdoblja pamtim još jedan mentorski detalj iz kojeg sam naučio najviše.

Jedna od disciplina bila je – bacanje bombe. To je zapravo bila atletska disciplima bacanja koplja. Naime, bomba je imala masu jednaku masi koplja koji se baca na na atletskim natjecanjima. U prvom (od tri) bacanju bio sam skroman. Negdje sam se sklonio i zapalio cigaretu – „meditirajući“. Tog trenutka netko je počeo „urlati“ na mene. Moja prva reakcija bila je…ma nije za priču, ali digavši pogled otkrio sam „čvarke“ pukovnika i prepoznao izbornika Yu atletske reprezentacije[35], i pomislio – ma nemoj njega…

Naravno, poslije toga moj rezultat u bacanju bombe ostao je na razini – desetak metara manje. Da je ovo kraj priče bio bi samo osoban i zabavan. Međutim, pokazalo se da je zbog tih desetak metara manje, moja ekipa (splitski garnizon), izgubila bodove potrebne za prvo mjesto.

Nastavnici i mentori

Ispričao sam vam svoju priču, svoja iskustva sa sportskim mentorima/učiteljima/djelatnicima, a sada ću nastaviti s porukom o suradnji mentora na drugom planu.

Ovu pričicu nazvao bih: Ivan Sikirić i njegovi mentori. Priča je i zabavna.

Ivana sam „otkrio“ slučajno. S učenicima prvih razreda najčešće sam se zabavljao pokušavajući ih profilirati. Jednom zgodom ispričao sam im pričicu o Ivanu careviću i zmaju Gorniču. Imao je tri glave i tri repa – i trebalo ga je ubiti jer je pustošio Ivanovu zemlju.

U bajkama, naravno je, uvijek ima neki trik. I „ubijanje“ je u ovoj priči postalo i „matematički problem“. Nakon kratkog vremena javio se jedan dečkić s točnim rješenjem. Bio mi je sumnjiv (zbog brzine rješavanja) pa sam ga malo provjeravao…i brzo otkrio da – ima susjeda u klupi. Mali Ivan je s lakoćom demonstrirao rješenje.

Odmah sam mu ponudio suradnju u dodatnom radu u fizici. Prihvatio je. I već nakon prve godine bio je „drugi u državi“. Takav „rezultat“ (u prvom razredu) još nisam imao. I već sam imao mnoštvo planova za slijedeće tri godine. Međutim, pokazalo se da je slijedeće godine otkrio sebe i u informatici. Naravno, s lakoćom je postao sudionik i jednog i drugog državnog natjecanja. I tu počinje naša zabavna priča.

Naime, državna natjecanja su vremenikom kolidirala. Jedno (informatika) održavalo se u Karlobagu, a drugo (fizika) u Novom Vinodolskom.

Prvi, teorijski dan, Ivan je odradio u Novom (drugo mjesto) i slijedeći nastup u fizici imao je tek treći dan, ali u drugom danu je počelo „državno“ iz informatike. Njegov informatički mentor (Gojko Bukvić), sjeo je u auto i došao po maloga. I Ivan je, opet, s lakoćom bio najbolji u informatici.

I tada su nastupili mentorski problemi.

Treći dan je bio i u Karlobagu i u Novom, a poznato je da tijelo ne može biti istovremeno na dva različita mjesta. Budući da je mali Ivan tada bio i „prekrasni mali blento“ nije se želio „zamjeriti“ nijednom mentoru – i sam odlučiti, gdje će odraditi treći dan. Zbog toga smo Gojko i ja morali odlučivati u njegovom interesu.

I procjenili smo da će u informatici puno prije pronaći sebe.

Tri godine bio je sudionik olimpijada iz informatike – i osvajač medalja. Nije nevažno spomenuti da je bio i sudionik olimpijskog natjecanja i iz matematike.

Uživao sam i dalje uživam u svim mogućnostima koje nam nude sportske discipline. Većina djece s lakoćom se pronalazi u nekoj sportskom disciplini i nadmeće se s drugom djecom. Nitko im tada tada, bez obzira na uspjeh, ne govori da su – glupi.

„Glupost“ je jedna od najčešćih etiketa koja se lijepi učenicima sa slabijim uspjehom u školi. Nastavnici su takvo svoje mišljenje nekad bez zadrške i javno objavljivali, a i djeca je često koriste u komunikaciji kad požele nekoga povrijediti. Danas se to nastavnici čine s etiketom „lijenost“.

Prvu je rezolutno negirao Gerald Hűther, a drugu često kompromitiram u svojim tekstovima. To su samo etikete kojima nastavnici i tzv. mentori objašnjavaju svoj neuspjeh u školskom radu s djecom.

Vratimo se ipak školskim natjecanjima.

Nastavnici u odjeljenjima imaju tridesetak učenika. Učenici se u procjenjuju u tridesetak školskih predmeta i nizu vannastavih sadržaja. U svakoj od disciplina netko ima „najbolje“ a netko „najlošije“ rezultate. O tome arbitrira nastavnik. Dokimologija kaže da su procjene nastavnika subjektivne i vrlo često se razlikuju u istom predmetu. Međutim, temeljem takvih (svojih) procjena nastavnici biraju i moguće sudionike natjecanja. I ako nastavnik nije talentiran, njegove loše procjene u pravilu proizvode neuspjeh učenika na natjecanjima. Takav neuspjeh trajno obilježava učenika, pogotovo kad/ako se u tu priču uključe i ambiciozni roditelji. Puno veći krimen takvih nastavnika je u tome što nakon „imenovanja učenika za natjecanje“ ne odrade i posebnu pripremu. U osnovnim školama to je najčešće i pravilo.

Ovu priču vezujem uz pristup svog prvog sportskog trenera, sa zaključkom: loši nastavnici/treneri značajno utječu na osipanje navedenog broja (oko 1000 „po predmetu“) darovite djece. I već nakon osnovne škole taj broj značajno je umanjen.

Organizirajući i provodeći, desetak i više godina, natjecanja iz fizike posebnu pozornost posvećivao sam broju natjecatelja (od prvog do četvrtog razreda srednjih škola). Pokazivalo se da je taj broj sve manji prema višim razredima – i ukupno, iz godine u godinu. Prije desetak godina ukupna brojka kretala se oko 40, a zadnjih godina svedena na dvadesetak, što znači (u prosjeku) 6-7 učenika po generaciji. Ako pretpostavimo da samo u zadarskim gimnazijama jedan od razreda pohađa oko 500 učenika, lako je izračunati da se radi o oko 1.5% posebno darovite djece u fizici. Postotak je znatno manji ako se uključe i učenici strukovnih škola.

Brojevi jesu i nisu zabrinjavajući. Jesu jer se možemo upitati gdje je „nestalo“ 1.5% darovite populacije. Nisu, jer smo ipak prepoznali još uvijek zanimljiv broj darovitih učenika. Međutim, nakon natjecanja pokazuje se da je većina darovitih učenika vrlo skromno rješavala testove. To je za mene indikacija da se niti u srednjim školama priprema za natjecanje ne odrađuje na kvalitetan način.

„Vertikalu“ u pravilu ostvaruju mali „osobenjaci“ imuni na djelovanje sustava.

Zbog toga često promišljam srednjoškolske centre izvrsnosti u svakom mjestu. Promišljam ideju da se za svaki predmet formiraju županijski timovi. Edukaciju/mentoriranje zainteresiranih učenika izvodili bi ponajbolji nastavnici/mentori u županiji. Škole bi osiguravale prostorne i druge uvjete. Grad i županija potrebna finacijska sredstva. Godišnju evaluaciju programa provodili bi financijeri na temelju ostvarenih rezultata.

Dobar trener u sportu – nema cijenu.

Međutim, s dobrim mentorom u školstvu, najčešće se (grubo je reći) sprdaju. To je posebna priča.

Državna natjecanja

Nakon provedenih županijskih natjecanja ponajbolji natjecatelji pozivaju se na državna natjecanja. Uglavnom se radi o brojci između 20 i 30 natjecatelja po razredu. Ako u obzir uzmemo polaznu brojku od oko 40000 učenika, lako je izračunati da je riječ o 0.06% ukupne godišnje populacije. Dakle riječ je o postotku koji sugerira da se radi o uistinu briljantnoj djeci. A ako se za međunarodna natjecanja (olimpijade) izdvoji 5-10 natjecatelja možemo govoriti o izuzetnoj darovitosti, koja se u ovoj fazi njihova razvoja i manifestirala, istina, na „školski“ način, ali način koji ipak sugerira slična očekivanja i u njihovom budućem znanstvenom djelovanju.

Ispričao sam kako izgleda naša potraga za talentiranom djecom. Mislim da nema nikakve sumnje kako se radi o jako simpatičnom i dobrom načinu identificiranja (prepoznavanja) darovite djece u raznim područjima. Rekao bih i izvrsnom da smo se više približili postotku od 3%[36]. Drugi problem vidim u natjecateljskom stresu koji može značajno zasjeniti potencijale učenika. Netko misli kako je baš to potrebno djeci u razvoju kao priprema za „stvarni svijet“. Znate onu (kretensku) misao: što te ne ubije - ojača te.

Ja mislim da djecu ne smijemo jačati naprije ih - „pokušavajući ubiti“.

Što dalje?

Mislim ipak kako je razumno pretpostaviti da je na kraju natjecateljskog ciklusa u dobroj mjeri postignut cilj, tj. da smo identificirali najtalentiranije pojednice u generaciji. Mislim da je još važnije to što smo prepoznali i talentirane nastavnike/mentore koji ostaju u sustavu i nastavljaju otkrivati i afirmirati sklonosti svojih učenika.

Vraćam se na početak ovog procesa (identifikacije darovitih učenika). Započinje u 4. razredu osnovne škole i privodi se kraju na kraju četvrtog razreda srednje škole. Lako je izračunati da traje devet godina. Jednom zgodom radio sam grubu procjenu troškova organizacije samo državnih natjecanja i došao do brojke od desetak i više milijuna kuna. Ako u račun uključimo i troškove ostalih razina natjecanja, postaje očigledno kako je riječ o skupom procesu.

Pogledajmo zato što smo dobili za uloženi novac.

Identificiranoj djeci predstoje upisi na fakultete. Za svoje uspjehe na natjecanjima, naravno, nakon slikavanja s političarima, dobiju poneki bodić koji bi im trebao olakšati upis. Istina je (ipak) da neki mudriji fakulteti izravno upisuju takve kandidate. Međutim, istina je i to da naša sveučilišta imaju vrlo sumnjiv rejting u svijetu, tako da niti izravni upisi na naša sveučilišta, dok je situacija ovakva, neće dugoročno usrećiti našu najizvrsniju djecu i osigurati maksimalni razvoj njihovih potencijala – i ostanak u zemlji.

Ako se prisjetimo kako su nekad Dubrovčani rješavali isti problem, lako možemo naći i odgovor na pitanje, što s takvom djecom? Naime, Dubrovčani su takvu djecu slali na ponajbolja svjetska sveučilišta preuzimajući troškove njihova školovanja. Čini se da slično čine danas i Kinezi, finacirajući studije svojih učenika na najprestižnijim svjetskim sveučilištima.

Poanta je u tome što su tako školovane stručnjake kod kuće čekala najodgovornija mjesta u njihovu znanstvenom području. I vrlo brzo, nakon povratka, postajali bi generatori uspješnih procesa koji su osiguravali i opstanak i napredak Dubrovačke republike.

Kod nas za sada nema naznaka da ćemo krenuti tim putem.

Bijela kuga i odljev mozgova

Pogledajmo zato što je ovih dana jako aktualno u Hrvatskoj.

Česta medijska tema je tzv. „bijela kuga“. Riječ je o natalitetu. Na drugom mjestu je egzodus visokoobrazovanih pojedinaca, čak i njihovih obitelji. Brojevi koji se navode u medijima uistinu su dramatični. Naravno da se u ovom trenutku pitate: kakva je veza talentiranosti s ovim problemima. Pokušat ću je pojasniti.

U prvom slučaju demografski stručnjaci uglavnom navode brojeve dramatizirajući situaciju. Političari najčešće relativiziraju brojeve promišljajući sintagme s kojima će „uvjeriti narod“ u nešto…ne nudeći nijedno pragmatično rješenje – vezano uz njihov ostanak u Hrvatskoj. U drugom slučaju, recimo, ministar Mornar na brzinu je domišlja prekrasno političko rješenje: svi koji odlaze moraju vratiti novac koji je „država uložila“ u njihovo školovanje. Izračunao je kako je riječ o oko pedesetak tisuća eura. Budući da je i funkcija ministra politička, zaključujem kako naši političari uistinu nemaju pojma kako se nositi s ovim problemima.

Naime, u prvom je slučaju tipično „bacanje prašine u oči“ biračima, a u drugom banalna glupost. Naime, najprije mora biti jasno da „trenutačni državni dužnosnici“ imaju samo izborni mandat za raspolaganje novcem birača. Dakle, radi se o novcu svih građana Hrvatske. I razvidno je da su svi oni koji su se odlučili školovati u Hrvatskoj iskoristili novac koji im pripada i po Ustavu. Uostalom, to je novac i njihovih obitelji koji je godinama izdvajan u državni proračun.

Gospodarska strategija i uređena (pravna) država

Pretpostavimo li postojanje nekakve gospodarske strategije, koje naravno nemamo, neka rješenja bila bi očigledna. Mislim da je logično zaključiti kako bi u toj strategiji bila značajno zastupljena IT tehnologija.

U zadnjih dvadesetak godina naši talentirani informatičari briljirali su na mnogim međunarodnim natjecanjima, dakle – postoje.

Prije šest/sedam godina upoznao sam nekoliko izvrsnih sudenata FER-a. U fazi studiranja imali su prekrasne planove za ostanak u Hrvatskoj. Ideja je bila da ostanu zajedno u zajedničkoj firmi i realiziraju svoje idejice. Pokazalo se da je njih par ostalo u Hrvatskoj (nije zanemarivo reći – u privatnim tvrtkama). Drugi su potražili svoje doktorate negdje u svijetu. Mislim da nije teško zaključiti kako će tamo o ostati, i nitko im neće tražiti povrat nekakvog novca.

Promišljajući taj primjer pomislio sam kako je možda moguće da se tzv. poticaji poljoprivredi i brodogradnji, od čijih iznosa „boli glava“ i koji su neprekidno u zoni afera, preusmjere u stimuliranje „dokazano pametne djece“. Siguran sam da bi oni itekako zarađivali svoje plaće i iz godine u godinu zapošljavali sve više djelatnika – i njednog trenutka ne bi pomišljali na odlazak.

Nekakva (buduća?) gospodarska strategija trebala bi se temeljiti na postojećem stanju i na brojevima. U ovom trenutku imamo devastiranu prosvjetu, devastirano zdravstvo, devastiran mirovinski sustav, a o pravnom ustroju države suvišno je govoriti.

Govorim o temeljnim „uporištima“ svake države/društva.

Nije teško otkriti tko je odgovoran za postojeće stanje. Za upravljanje tim sustavima odgovorne su sve prethodne vlade, demokratski izabrane. Na našu žalost, pokazuje se da je upravo na tim mjestima hijerarhija po kriteriju nesposobnosti/netalentiranosti najveća. Istovremeno se pokazuje da silni novac iz proračuna odlazi na održavanje tog nesposobnog sustava.

Mislim da je upravo na tom mjestu odgovor na pitanje zašto naša pametna djeca odlaze negdje. Jasno je da ne žele služiti – budalama, koje se usput i sprdaju s njihovim sposobnostima[37].



[1] Hrvatska enciklopedija: Gauss [gạus], Carl Friedrich, njemački matematičar i astronom (Braunschweig, 30. IV. 1777 – Göttingen, 23. II. 1855). Svestrani matematički genij i jedan od najvećih matematičara uopće (princeps mathematicorum). Gaussova krivulja [gạus~], krivulja definirana jednadžbom y = ex2; simetrična je s obzirom na y-os, asimptotski se približuje k x-osi, kada x teži prema + ∞ i – ∞. Ta se krivulja, zbog njezine primjene u računu vjerojatnosti, naziva i krivulja vjerojatnosti.

[2] Jutarnji list (12. 06. 2015.): Zastarjeli školski sustav pretvara djecu u gubitnike.

[3] Sve naše „inovacije/vizije“ u pravilu se ne realiziraju zbog istih (banalnih) razloga. Ipak najvažniji vidim u – ne započinji posao kojeg ne možeš dovršiti. U suprotnom se može lako zapitati: a koji motiv je u pozadini.

[4] Hrvatska enciklopedija:

neurologija (neuro- + -logija), grana medicine koja proučava bolesti i ozljede središnjeg i perifernoga živčanoga sustava, njihov postanak, liječenje i rehabilitaciju. Razvila se iz neuropsihijatrije (zajedničke discipline koja je obuhvaćala neurologiju i psihijatriju) ili kao dio interne medicine…

[5] Hrvatska enciklopedija:

psihijatrija (psiho- + -ijatrija), grana medicine koja se bavi nastankom, dijagnostikom, sprječavanjem i liječenjem duševnih bolesti te rehabilitacijom duševnih bolesnika…

[6] Hrvatska enciklopedija:

psihologija (psiho- + -logija), znanost koja se bavi psihičkim procesima i njihovim izražavanjem u ponašanju. Cilj je psihologije sustavnim empirijskim istraživanjima steći znanje o uzrocima i načinu ponašanja ljudi (i životinja), te o tome na koji način ljudi doživljavaju svijet u kojem žive…

[7] Hrvatska enciklopedija:

gen (prema grč. γένος: podrijetlo, rod; lat. genus), osnovna jedinica nasljeđivanja, preko koje se nasljedne osobine prenose od roditelja na potomstvo…

[8] Hrvatska enciklopedija

inteligencija (latinski intellegentia, intelligentia: razboritost, razum; vještina), u psihologiji, sposobnost mišljenja koja omogućuje snalaženje u novim prilikama u kojima se ne koriste (ili nemaju dobar ishod) nagonsko ponašanje, ni učenjem stečene navike, vještine i znanja. Inteligencija je temelj uspješne školske izobrazbe, stjecanja znanja općenito te uspješna obavljanja profesionalnih zadaća i drugih ljudskih djelatnosti…

NS: Na ovom mjestu važno je uočiti razliku u identifikacijama darovitosti drugačijeg tipa od lako prepoznatljivih: sportske, umjetničke…

[9] Mensa was founded in England in 1946 by Roland Berrill, a barrister, and Dr. Lance Ware, a scientist and lawyer. They had the idea of forming a society for bright people, the only qualification for membership of which was a high IQ. The original aims were, as they are today, to create a society that is non-political and free from all racial or religious distinctions. The society welcomes people from every walk of life whose IQ is in the top 2% of the population, with the objective of enjoying each other's company and participating in a wide range of social and cultural activities.

[10] Tada su psiholozi u školama bili samo predavači predmeta.

[11] Filozofi bi u ovom dijelu možda mogli pronaći Heraklitov logos (univerzalni princip): jedinstvo suprotnosti.

[12] Z. Doroghy, Blago latinskog jezika: Teorija bez prakse je kao kola bez osi!.

[13] Mislim da je u navedenome temelj ideje u osnivanju tzv. centara izvrsnosti.

[14] Hrvatska enciklopedija

Mentor (grč. Mέντωρ, Méntōr), u Homerovoj Odiseji, stanovnik Itake, prijatelj Odisejev, kojemu je ovaj, polazeći u Trojanski rat povjerio svoj dom i sina Telemaha. Mentor je bio mudar i razborit te obavljao povjerenu dužnost svjestan svoje odgovornosti, a Telemah ga je poštivao i slušao. Božica Atena često je uzimala Mentorov lik kada bi pratila Telemaha u potrazi za ocem ili savjetovala njega i samoga Odiseja.U prenesenom značenju mentorom se naziva osoba koja nekoga prati, savjetuje i nad njime bdije; savjetnik, voditelj. – U prosvjeti, stariji nastavnik koji vodi i upućuje učenike ili studente u završni ili diplomski rad ili nadgleda napredovanje nastavnika početnika, magistranada i doktoranada u izradbi magistarskih i doktorskih radova. Mentor se bira ili imenuje prema kriterijima struke (za ono područje u kojem je obrazovan) i iskustva (odsudna je uspješnost i pedagoško iskustvo). Mentor potiče samostalan rad učenika ili studenta, omogućuje susrete radi provjere napredovanja u izradbi rada, predlaže korekciju rada ako je potrebno, nadzire adekvatnost bavljenja temom, upućuje na pretraživanje potrebnih izvora teme te procjenjuje dostatnost kvalitete rada za pristupanje predočenju i obrani.

[15] Mislim da nije teško „locirati“ dugogodišnje nastavnike koji nikada nisu odveli učenika na državno natjecanje/smotru. A siguran sam da su u odjeljenjima imali mnoštvo darovite djece iz „svog područja“. To, naravno, ne znači da su to „loši profesori“. Znači samo da ne mogu „odrađivati“ mentorsku ulogu.

[16] Ovu grubu procjenu Agencija lako može potvrditi (ili korigirati) „prebrajanjem“ mentora na svim državnim natjecanjima zadnjih desetak godina.

[17] Ministar Mornar upravo je ovih dana ugostio osvajače medalja na olimpijadi iz kemije. Ne zna se što su se „dogovorili“.

[18] Govorim o državnoj afirmaciji darovite djece. HEP je to nekad radio malo drugačije. Ponajboljim učenicima iz matematike i fizike dodjeljuje vrlo zanimljive novčane nagrade. Nadam se da recesija nije to promijenila.

S radošću danas mogu spomenuti i početak djelovanja Soljačić-fondacije. Nagradu od 5000 dolara ovih dana dobio je maturant koji je najbolje riješio testove državne mature.

[19] Marinko Jablan, kasnije doktorirao uz mentoriranje H. Buljana i našeg mega-Soljačića. Najmlađi docent na PMF-u.

[20] Naravno, mislim na mogućnost kupovine vlastitih knjiga.

[21] Naravno, i dodjelu Oskara popratila je afera. Usput je spomenuto kako Oskari državu koštaju 170 000 kn.

[22] Koristim ružan termin samo da skrenem pozornost na temu, bez namjere da „kretenizam“ imputiram bilo kome.

[23] Naravno da nije. Genijalni (!) Korado Korlević („otporan na metke“) oživotvorio je prekrasan centar izvrsnosti. Guglajte.

[24] guglajte

[25] Moram se ispričati. Jednom zgodom prelistavao sam objavljenu publikaciju radova osnivača Udruge. Komentir: osnivači Udruge istinski su se potrudili da teorijski pojasne ideju.

[26] Još jednom samo – hiperbola.

[27] Volio bih da se o ovoj rečenici očituju stručnjaci.

[28] Vunderkind (njemački: Wunderkind) je izraz kojim se opisuje dijete ili neka druga osoba koja pokazuje talent ili posjeduje vještine koje se u pravilu mogu steći tek u kasnijem životnom dobu. Najčešće se pod tim podrazumijevaju djeca ili osobe mlađe od 15 godina koje s lakoćom obavljaju složene zadatke na polju umjetnosti ili nauke. Kao primjeri vunderkinda se navode Wolfgang Amadeus Mozart u muzici, Akrit Jaswal u medicini, Judith Polgar u šahu i Carl Friedrich Gauss u matematici. Na srpskohrvatskom području se također koristi i izraz čudo od djeteta.

[29] Kad su u pitanju susreti nema bodovanja.

[30] U velikoj mjeri se pokazivalo kako takvi (uspješni) učenici, nakon prijelaza u srednjoškolski sustav, rijetko uspjevaju funkcionirati na prethodni, uspješan način.

[31] Antonio Majdandžić.

[32] Još uvijek ne mogu dokučiti kakva je veza geografije i fizike zvijezda promjenljivog sjaja.

[33] Odlučio sam se za ovu razinu jer sam se i očitovao što mislim o natjecanjima u ranijoj fazi.

[34] Ekstremne primjere opet možemo naći u sportu, u ovom slučaju riječ je o boksu. Pitam se koji bi trener (i roditelj) poslao nepripremljeno djete/natjecatelja u ring.

[35] Krešo Račić, pok.

[36] Odgovornost za „osipanje“ vidim jedino u sustavu (lošim mentorima). Sreća je da takva djeca često realiziraju svoj talent i bez potpore sustava.

[37] Na ovom mjestu ne mogu zaobići Heraklita. Diogen Laertije (Životi i mišljenja istaknutih filozofa, BIGZ, 1979.) prenosi. On (Heraklit) napada Efežane što su protjerali njegovog prijatelja Hermodora i kaže: Efeženi bi postupili kako treba kad bi svi pomrli, i da nedoraslim ljudima (djeci, op. NS) ostave grad, zato što su protjerali Hermodora, najsvjesnijeg među njima govoreći: „Nećemo nikoga da trpimo da bude najbolji, ili, ako takav čovjek postoji neka, onda, ide bilo kud i neka se druži s drugima.“

3. kolovoza 2015.

 

::Tribina ZPG
Παιδεία i πολτεία - Pajdeja i politeja

Tekst je motiviran aktualnim reformskim događajima u Hrvatskoj. Uporište sam našao u prošlosti i tekstu Mirka Jozića: Pajdeja u Platonovoj državi (Latina&Graeca, nova serija / 2011, br. 19.).

Opširnije...

5. 7. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije