Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Gimnazija 5.dio

Model evaluacije (programa)

Model evaluacije koji predlažem već postoji na našim fakultetima. Naime, evaluacija fakultetskih programa temeljena je na tzv. ECTS bodovanju[1].

Ako pretpostavimo da bi se, tijekom mijenjanja školskog sustava (na ovaj način), „u igri“ moglo pojaviti desetak (i više) modela gimnazijsko/strukovnog obrazovanja, mislim da ne bi bio veliki problem da se (u prethodnom razdoblju) definira i ECTS struktura valorizacije svakog modela (u obveznom i izbornom dijelu).

To je neophodno želimo li učenicima omogćiti biranja predmeta. Izbor učenika tada je i „matematički“ jasno prepoznatljiv. Iz ponude će lako birati ono što im je „drago“.

Ovaj model pretpostavlja prethodno kreiranje „idealnih predmetnih kurikuluma[2]“ iz kojih se izvode programi (moduli) u ovisnosti o definiranom programu škole. Valorizaciju (ECTS bodovima) može odrediti država, međutim, kreiranje svih izvedbenih programa (modula) mora biti u domeni školskog odlučivanja (autonomije), tj. svaka škola mora imati slobodu „izbora puta“ do cilja. Pretpostavljam da su ciljevi (obrazovni ishodi) već dobro definirani zahtjevima DM.

Problemi

Prvi problem (uz ovu pretpostavku) vezan je uz kreiranje modela.

Školski modeli bi učenicima morali osiguravati i horizontalnu i vertikalnu prohodnost. Osiguravanje vertikalne prohodnosti je na svoj način samorazumljivo, međutim, ako učenik nakon „prvog izbora[3]“ zaključi da „voli“ nešto drugo trebao bi unutar sustava (svoje škole) imati i dalje izbor s kojim bi mogao biti zadovoljan.

Kreiranje takvih modela izuzetno je zahtjevan posao.

Mislim da bi u tom slučaju rješenje moglo biti „modularna nastava[4]“ . Za primjer (u ovom slučaju) uzimam tzv. prirodoslovlje, uz pretpostavku da su se upisani učenici prvog razreda opredjelili za neku od humanističkih opcija. Njima bi se bez problema mogao ponuditi predmet tzv. prirodoslovlje, u kojem bi im se prezentirali najatraktivniji moduli iz svakog (prirodoslovnog) područja. Nakon toga (u drugom razredu) bi izbor jasno definiranih programa bio – interesan i za učenike puno relevantniji u njihovom budućem obrazovanju.

Naravno, u slučaju ECTS evaluacije programa, svaki predmet/modul imao bi odgovarajuće bodove.

Ovakvo promišljanje reforme za sada nema uporište u stvarnosti.

Recimo da sam svoja razmišljanja o mogućem putu reformiranja hrvatskog školskog sustava zaključio.

Međutim, dok sam ispisiva ove tekstove podsvijest mi je neprekidno slala signale kako nešto nedostaje u najavi reforme.

Ravnatelji

Prva misao, uz pretpostavku da se krene „ovim putem“, bila je – dogodit će se kaotična situacija. Naime, cijela priča temelji se na pretpostavci davanja velike autonomije školama (i ravnateljima[5]).

Prvi problem vidim u nevoljkosti države da „izgubi neposrednu kontrolu“ nad izuzetno značajnim društvenim sustavom. Kompromis (u kontekstu zadržavanja kontrole) nalazim u jasnom definiranju državnih očekivanja od (uz ovu pretpostavku), u velikoj mjeri, autonomiziranog sustava.

Drugi problem je problem vezan je uz ravnatelje, koji bi tada trebali autonomno kreirati modele u kontekstu budućeg djelovanja njihove škole. Međutim, njihove kompetencije su, u velikoj mjeri, samo političke. Slijedom toga, ni oni koji su ih promovirali, neće im vjerovati da su u stanju kreirati nešto dobro[6].

Navedeni problemi čine se nerješivi s obzirom na postojeće stanje. Međutim, reforma u načelu znači mijenjanje postojećeg stanja, pa ako smo se odlučili za promjene valja ih činiti na način da budu uspješne.

Pogledajmo za trenutak na koji način su ravnatelji uključeni u reformu.

Udruga ravnatelja nije se očitovala o budućem mijenjanju školskog sustava. Nisam primijetio ni to da su se ravnatelji[7] bilo kako (pojedinačno) očitovali o najavljenim promjenama. Zašto je tako uistinu mi nije jasno, jer mislim da su ravnatelji „duša škole“. I ne samo to. Oni su u mogućnosti vidjeti puno „širu sliku“ sustava i puno jasnije vide manjkavosti sustava od djelatnika u nastavi. I ako oni nemaju svoj stav i reformi – imamo veliki problem.

Ravnatelji, bilo koje škole, birani su s vjerom da će školu voditi u skladu sa zakonom, ali i unaprijeđivati sustav koji vode. Prvi oblik djelovanja mogu realizirati s lakoćom zapošljavajući dobrog pravnika/tajnika. U drugom dijelu su uistinu sami.

Međutim, s obzirom na način dolaska na mjesto ravnatelja[8] imaju jako malo „prostora“ (i u situacijama kad jasno vide što treba mijenjati u sustavu).

Ravnatelji su svojevrsni dirigenti simfonijskih orkestara. Meni je ta paralela savršena.

Razlika ipak postoji. Kod nas svatko može biti ravnatelj bilo koje škole (naravno, uz podršku politike).

Ovo nije samo naša priča.

Jednom zgodom sudjelovao sam (u Rovinju) na seminaru vezanom uz razvoj darovitih učenika. Jedan od predavača bio je Josip Baotić. Upamtio sam jednu njegovu rečenicu. Državu može „pokrenuti“ pet-šest pametnih ljudi. Dugo mi je trebalo da shvatim poantu. Dugo jer sam bio (a i dalje sam) kontaminiran našom stvarnošću. Mi ni u 21. stoljeću nemamo namjeru tražiti tu nekolicinu pametnih ljudi (ne postoje niti minimalne naznake toga).

Zamislimo zato model autonomnosti škole i ravnatelja, u ovoj stvarnosti, ali i nekoj drugoj.

1.

Prva pretpostavka ide uz prethodno davanje navedenih autonomija, uz postojeći način biranja ravnatelja. Uz takvu pretpostavku lako nam je naći paralelu s našim pravnim sustavom. Jednom izabrani suci doživotno su izabrani. A birali su ih oni koji jesu. I sada imamo katastrofalan pravni sustav bez mogućnosti mijenjanja.

Postoje naznake da bi se moglo slično dogoditi i kod izbora ravnatelja. Naime, u ovom slučaju radi se o tzv. licenciranju ravnatelja[9]. Takva iskustva postoje u EU, međutim nisam siguran da je to naš „pravi put“. Naime, u ovom trenutku edukacija za dobivanje „ravnateljske licencence“ omogućena je samo postojećim ravnateljima. Tu se radi o očiglednoj diskriminaciji, koja u konačnici može licencirane ravnatelje dovesti do statusa „doživotnih ravnatelja“, bez obzira na njihovu produktivnost.

Rješenje vidim u promjeni načina izbora ravnatelja i autonomiji ravnatelja. Pogledajmo kako bi izgledao „takav put“.

2.

U drugom (mogućem) slučaju, nakon definiranja[10] autonomija, moguć je izbor ravnatelja na temelju predloženog programa. Evaluacija (realizacije) programa tada bi bila i evaluacija ravnatelja – uz uvjet otkazivanja suradnje (već nakon evaluacije prvih faza predloženog programa). Naravno, i u ovom slučaju jako je važan životopis kandidata koji bi trebao biti svojevrsna garancija o postojećim kompetencijama.

Pitanje koje se sada javlja očigledno je (za svakog budućeg kandidata).

O kakvoj se to autonomiji radi kad me par godina nakon izbora – mogu smijeniti? Upravo u tom pitanju je i poanta ovog modela. Odgovor je jednostavan. Ako se toga bojiš nemoj se niti kandidirati!

U ovom slučaju „država“ propisuje kriterije, bira ravnatelje, evaluira program i …

Najveća mana ovog modela je u tome što, danas u RH, nitko više ne vjeruje „državi“.

Bio sam ravnatelj. Bio sam i voditelj županijskih vijeća gimnazijskih ravnatelja. Upoznao sam briljantne ravnatelje/ljude koji još uvijek istinski misle da je školstvo (odgoj i obrazovanje) u temeljima našeg društva i (nadam se i dalje) vjeruju da se nešto može i promijeniti na bolje. Upoznao sam i one druge.

I jedni i drugi su u razgovorima „o školi“ najčešće spominjali „vezane ruke“. Za one prve mislim jedno, za druge, često sam se pitao – a tko je vas izabrao.

Zaključak

Ravnatelji su ključna karika u predstojećoj reformi. To god (od reformatora) misli drugačije, a čini se da je tako – nemilo griješi.

U ovom slučaju, vremena ima i nema. Ali ako bi slijedeći izbori ravnatelja škola bili uvjetovani prijedlogom programa budućeg profila škole (svih kandidata za ravnatelja), država ima jako puno mogućnosti da, valorizirajući prijedlog izabranog ravnatelja, istog ravnatelja, nakon nekog razdoblja, smijeni ili afirmira.

Da bi to postalo realizibilno, država mora jasno propisati „nužna mjesta“ i načine evaluacije svih ponuđenih programa/modela.



[1] Detaljan opis na www.mzos.hr

[2] Pretpostavljam da je upravo to prvi korak kurikularne reforme.

[3] Svoga ili roditeljskog, jer s 15 godina nije moguće donositi konačne odluke za budući život.

[4] Mislim na profile srednjih škola, u opciji da se nešto značajno ne promijeni u kurikulumima osnovnih škola.

[5] Princip se lako može svesti na priču – jedan ravnatelj, jedna škola.

[6] Da se razumijemo, pamet političara koji nas vode uopće ne dovodim u pitanje. Druga priča je, slažem li se ili ne s njihovim odlučivanjem.

[7] Mislim prije svega na gimnazijske ravnatelje. Tihomir Tomčić, vrlo uspješni ravnatelj strukovne škole, itekako se trudi da svoje ideje aktualizira.

[8] „Vanjski članovi“ školskih odbora u pravilu donose odluke. Da nema zabune, upoznao sam mnoge briljantne ravnatelje i siguran sam da bi u nekim drugim (autonomnim) okolnostima djelovanja svoje „školice“ bez problema doveli u zonu velike uspješnosti.

[9] U RH se jako dugo govori o tzv. licenciranju ravnatelja. U zadnjih nekoliko godina i čini se nešto na tom planu. Postojeći ravnatelji imaju priliku da se educiraju u kontekstu dobivanja licence. I sam sam „odradio“ nekoliko modula, tako da imam nekakav stav o tome. Na prvom mjestu mislim da se radi o svojevrsnoj diskriminaciji. Naime, edukacija je dostupna samo ravnateljima srednjih škola. Drugi problem je u tome što je dovoljno samo prisustvovati edukacijama i nakon desetak takvih susreta – dobiva se licenca. Treći problem vidim u tome što edukaciju provode „educirani edukatori“. Četvrti problem je u tome što je još uvijek nejasna perspektiva tako licenciranih ravnatelja.

Ne vidim razlog zbog kojeg ravnateljski ispit ne bi bio barem u rangu stručnog ispita i dostupan svim zainteresiranim djelatnicima škola. Ne vidim niti razlog zbog kojeg se edukacija budućih ravnatelja ne bi odvijala na nekim fakultetima, koji bi bili svojevrsna garancija kvalitete.

[10] Lako je reći – definiranje autonimije (škole i ravnatelja), ali baš na tom mjestu je najkritičnije mjesto.

9. lipnja 2015.

 

::Tribina ZPG
Sveobuhvatna reforma, 2. dio

Treću godinu održava se svečana konferencija 'Hrvatski kvalifikacijski okvir - prilika za kvalitetnu provedbu cjelovite reforme obrazovanja'. Organizira ju Nacionalno vijeće za razvoj ljudskih potencijala uz podršku Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Na konferenciji su predstavljeni ciljevi razvoja i osposobljavanja s naglaskom na Hrvatski kvalifikacijski okvir kao instrument za provedbu obrazovne reforme na svim razinama - od strukovnog pa do cjeloživotnog učenja.

Opširnije...

12. 12. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije