Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Škola i privatna škola - razmišljanja Nikice Simića

Škola

Anić, Goldstein: Rječnik stranih riječi
1. obrazovna i odgojna ustanova gdje se kolektivno stječe osnovna pismenost, znanja iz znanosti i umjetnosti i vještine iz određenih struka
lat. schola, grč. skhole: slobodno vrijeme iskorišteno za učenje

Kod nas se škola definirana kao odgojno obrazovna ustanova od posebnog društvenog interesa.

Institucija ž 1. ustanova, zavod, udruženje, organizacija…2. značajan, temeljan dio života ili propis neke zajednice; uredba, zakon, statut…

Lingvističko „istraživanje“, i nakon toga interpretacija općepoznatog nam pojma, često može pomoći u razumijevanju bitnih odnosa upravo kod nečega što nam je (kao) samo po sebi jasno. Kad bi se pitalo roditelje-odrasle ljude koji nisu osobno u školskom sustavu, mislim da bi „školom naučeni“ potražili u mislima nekakvu školsku definiciju, želeći pokazati kako znaju. Naglašavali bi „važnost i slično“ niti ne pokušavajući reći što je škola za njih. Na mnogim (mojim) godišnjicama mature česta definicija je bila – trauma. Kad biste isto pitanje postavili ljudima neposredno uključenima u školski sustav, naslušali bi se svega, ali s druge pozicije. Pričali bi o najljepšem i najtežem poslu na svijetu i slično. Ali kad biste isto pitanje postavljali djeci/učenicima naslušali bismo se svega. Vrlo često je to za njih jako važno mjesto gdje se «pripremaju za život», ali kad se malo «zagrebe» isplivava pravda-nepravda i ne volim je. Naravno, država je odredila svoje definicijski i nema je se što pitati.
Iz ovoga je (meni) jasno jedino to kako djeca nemaju pojma što rade u školi. Mistifikacija njihovog ulaska u školski sustav počinje par godina prije. Zanimljivo je to što to pokreću ljudi koji imaju traumatična školska iskustva, ali su ipak uvjereni, što milom što silom (stocholmski sindrom) kako je to najbolje za njihovu djecu.

Dogma ž 1. pov. u antičko doba, odluka, naredba vlasti 2. fil. temeljna teza, tvrdnja ili zasada nekog filozofa ili filozofske škole koje se smatraju neupitnim, neoborivim polazištem cijelog filozofskog sustava …4. općenito, mnijenje koje se bez kritičkog provjeravanja i bez obzira na konkretne mogućnosti njegove promjene usvaja kao neoborivo.

Tabu m 1. zabrana da se izvode stanovite radnje.. 2. pren. a. nepisani zakon ili pravilo, koji u nekoj zajednici zabranjuje da se nešto radi ili spominje b. ono o čemu se ne smije govoriti, raspravljati…

Zapravo radi se o neobičnom efektu nepromišljanja, tipičnom kad su u pitanju dogme i tabui. Jer škola je nakon tisuće godina postala sama po sebi razumljiva konstanta i - dogma. Bertnard Russell je u svom odrastanju iskušavao sebe na promišljanju upravo dogmi. Pokazalo se kako niti jedna nije izdržala njegovu racionalizaciju. Znanost nas neprekidno upućuje na preispitivanje prirodnih zakonitosti. Zato se i ja upuštam u promišljanje škole.
Moja prva misao o školi je: Škola je konzervativna ustanova.

Konzervativan 1. koji teži očuvanju starog sistema vrijednosti i društvenog poretka; koji se protivi novitetima i … 2. koji je staromodan, zastario, zaostao za vremenom…

Pokušat ću agumentirati taj stav. Školski sustavi uspostavljeni su godinama prije ulaska novih generacija u sustav. Određuju ga i dalje ljudi/produkti tog sustava koji u pravilu ne mogu domisliti nešto drugačije. Čak i najnapredniji zaostaju barem jednu generaciju, sustavom čuvajući barem „svoj osobni sustav vrijednosti“.
Dogme su, jasno pokazuje povijest, u jednom periodu dramatično zaustavile civilizacijski razvoj. Aristotelova učenja, zbog nečega su prešla u dogmatsku zonu, iako u najvećoj mjeri pogrešna i – zaustavila znanost. Trebalo je skoro dvije tisuće godine da se netko usudi preispitivati njegove dosege. Za mene to znači kako su škole (u)činile nešto što i dalje postoji u definiciji – bile su ustanove od posebnog društvenog interesa (sada dodajem i državnog). Nemam pojma zašto je društveno/državni interes bio - imati neobrazovani narod. Mislim ipak da se radi o silnom prostoru manipulacije koji se otvara onima koji znaju nad onima koji ne znaju.
Kad bih ja ispisivao nekakvu definiciju škole. Ja bih je nazvao, i poželio da bude, institucija/ustanova koja proizvodi znatiželju i - sumnju u sva postojeća znanja.
Naravno, povijest je pokazala da su takvi ljudi, koji preispituju dogme, u pravilu slavljeni tek puno vremena poslije svoje smrti, živeći život kratko ili „u progonstvu“.
Crkva je ipak najkonzervativnija ustanova. Činjenica je da opstaje unatoč eksponencijalno ubrzanim društvenim procesima. To je za mene jasan dokaz kako konzervatizam ima svoju društvenu težinu. Mislim da je psihologija već rekla (ali ne znam za to) ili bi trebala (ako nije) o tome reći nešto relevantnije.
No, vratimo se društveno/državnom interesu koji se manifestira u školama. Ekstremni primjer društveno/državnog interesa i intervencije u odgoj i obrazovanje, nalazimo u Sumeru i Sparti.

Samuel Noah Kramer: HISTORY BEGINS AT SUMER (1959.)
Prevela: Vesna Krmpotić
EPOHA, Zagreb 1966.


Prve škole


Str. 19.
No ni jedna od tih ranijih pločica izravno ne raspravlja o sumerskom školskom sistemu, o njegovoj organizaciji i načinu provođenja. Da bismo o tome nešto doznali, moramo se uputiti u prvu polovicu drugog tisućljeća p.n.e….
Srećom stari su sumerski učitelji i sami rado pisali o školskom životu…
Iz svih tih izvora niknula je predodžba o sumerskoj školi – njezinoj svrsi i namjeni, njezinim učenicima i nastavničkom zboru, njezinom nastavnom planu i tehnici poučavanja. …
Glavna namjera sumerske škole bila je, kako bismo mi to rekli, «profesionalna» - a to znači da je u prvom redu trebalo odgajati pisare da bi se zadovoljile ekonomske i administrativne potrebe zemlje, u prvom redu potrebe hrama i dvora….
Školovanje nije bilo ni sveopće, ni obavezno. Većina je učenika potjecala iz bogatih obitelji; siromašni su rijetko smogli novac i vrijeme potrebno za dugotrajno školovanje…
Po tim školskim radovima možemo zaključiti da se nastavni plan sumerske škole dijelio u dvije glavne skupine: prva bi se mogla označiti kao poluznanstvena i školska, a druga kao književna i stvaralačka….
U trećem tisućljeću p.n.e. ti su udžbenici postajali sve potpuniji i postepeno su se ujednačavali i manje-više standardizirali u svim sumerskim školama….
U oči nam upada jedna činjenica: u sumerskoj školi nije bilo ničega od tzv. «naprednog» školstva. Disciplina se održavala pomoću batine. Da bi učenike potakli na marljivost, učitelji su po svoj prilici pribjegavali pohvali i isticanju đaka, a da bi ispravili učeničke greške i nedostatke, najvećma su se služili batinom….
Boravio je u školi od izlaza do zalaza sunca.
Učenik je mnoge godine posvetio učenju, od rane mladosti sve do mladićkog doba.


Dr. Miloš N. Đurić: ISTORIJA STARIH GRKA do smrti Aleksandra Makedonskog
Zavod za udžbenika i nastavna sredstva – Beograd 1983.


d) spartanski odgoj


Plutarh Likurg, gl. XVI-XIX; XXI


XVI. Nije zavisilo samo od oca da li će on odgajati novorođeno dete, nego ga je morao nositi na mesto koje se zvalo lesha, gde su bili okupljeni najstariji članovi svake file. Oni bi dete veoma brižljivo pregledali, pa ako bi ono bilo jako i dobra sastava, pozvali bi oca da ga odgaja i dodelili mu jedan od devet hiljada delova spartanske zemlje; ako bi, pak, bilo slabo i lošeg sastava, naredili bi da se odnese i baci u tako zvane Apofete, tj. u duboku jamu na gori Tajgetu, jer su smatrali da čeljade koje već od rođenja ima slabo i kržljavo telo mora padati na teret ne samo sebi nego i državi. Zato i žene decu posle rođenja nisu prale u vodi, nego u vinu, da bi ispitale stanje njihova zdravlja. Jer se kaže da se epileptičari i inače bolešljiva deca od vina onesveste i oslabe, a zdrava dobiju još više snage i jačine.…
Likurg, pak, nije spartanske dečake poverio ni kupljenim ni plaćenim vaspitačima, a nije ni svakome dopuštao da sina vaspita po svome nahođenju, nego je sam sve dečake, kad navrše sedam godina, uzimao sebi, svrstao ih u izvesna odelenja, jednako ih vaspitao i hranio i navikao da se zajedno igraju i uče. Za nadzornika nad svakim odelenjem postavljao bi onoga koji se iznad ostalih isticao razboritošću i u sukobu pokazivao najveću hrabrost….Tako da je celo vaspitanje bilo vežbanje u poslušnosti.
Čitati i pisati učili su samo onoliko koliko im je bilo potrebno; sva ostala nastava išla je za tim da se nauče lepu slušanju, podnošenju napora i pobeđivanju u boju.
IXX. Učili su dečake i tome da u svome izražavanju spajaju gorčinu s ljupkošću i da govore kratko, ali snažno i jezgrovito. Likurg je, kao što je rečeno, gvozdenom novcu kraj velike težine dao neznatnu vrednost; a novcu govora koji se služi kratkim i prostim izrazima dao veliku vrednost i bogatstvo misli, time što je mnogim ćutanjem dečake navikavao da u svojim odgovorima budu oštroumni i duhoviti. Jer, kao što oni koji žive raspusno i razvratno obično gube oplodnu snagu, tako i preterivanje u govorenju donosi samo siromaštvo u mislima.
….
Čini se da je i sam Likurg bio kratkorek i duhovit…Primer je njegova izjava o obliku vladavine kad je nekome koji je predlagao da se zavede demokratija odgovorio: Ti prvo zavedi demokratiju u svojoj kući!



Poznata je povijest (uspon i pad) tog polisa/države (Sparte). Psihologija je puno godina kasnije (!!!?) domislila u čemu je problem i zaključila kako rigidne metode (odgoja i obrazovanja) polučuju brze ali i kratkoročne rezultate.
Iz ovih anegdotsko/zabavnog povijesnog pristupa lako je zaključiti kako u školskom sustavu ipak dominira utjecaj društveno/državnog interesa. U osnovi stoji ekstremna manipulacija s djecom, često kažu „najvećim bogatstvom svakog naroda“, u kojoj škola ima dominantnu ulogu.
Još uvijek pripremam teren za poentiranje svojih promišljanja školstva.
Krenut ću od zadnjeg Likurgovog citiranja vezano uz demokraciju. Činjenica je to da su Grci (Atena) prvi pokušali domisliti novi način upravljanja društvom/državom. Činjenica je i to da se takav sustav vrlo brzo urušio, kao neučinkovit u ostvarenju državnih ciljeva u okruženju globalnih i dominantnih uvjeta. Platon je o tome napisao kako je demokracija dobra u slučaju nepostojanja zakona (pravne sigurnosti). Ali ako postoje zakoni (pravna sigurnost) diktatura (ekstrem) je ponajbolje rješenje.
Danas se (kojim čudom) suočavamo s istim problemom. Činjenica je kako danas imamo „svjetskog globalnog policajca“ (SAD) koji promiče ideje demokracije na svim mjestima na kojima je napravio katastrofalni nered, uništavajući i fizički postojeće vrijednosti na svakom mjestu na svijetu, na koje je došao zbog nekih svojih interesa. Ako još koji put povjerujemo Platonu, lako je zaključiti kako „su policajci shvatili što je on govorio davno“. Demokracija je idealna za društva s nepostojećom pravnom sigurnošću i idealna za manipuliranje izvana.
Činjenica je danas, kako su globalni gospodari uistinu nedodirljivi, čak do razine neusuđivanja bilo kakvog javnog preispitivanja njihovog sustava vrijednosti. Ekstremni primjer je u izostanku jurisdikcije suda za ratne zločine u Haagu nad američkim vojnicima.
U Hrvatskoj svi ispod glasa pričaju o njihovom/SAD „idiotskom“ školskom sustavu i hvale se kako su naši učenici (osnovci i srednjoškolci) pametniji od njihovih, što je elementarna istina ako se pamet ocjenjuje po količini informacija u toj dobi.
Promišljanje školskog sustava „globalnog policajca“ je ipak puno složenije. Činjenica je da je njihovo gospodarstvo među najučinkovitijima na svijetu. Iz toga se mora zaključiti kako u temeljima ipak stoji svojevrsna pamet/stručnost. Netko ozbiljan je odavno trebao istražiti odakle njima takva pamet, ako je već njihov školski sustav bezvezan.
Nekada je Džingis-kan imao „trajni nalog- ne ubijajte one koji znaju“, a ubijao je i iskorjenjivao narode nemilice.

Michael Prawdin: Džingis-kan
Mladinska knjiga Zagreb, 1993.
Str. 167.


Nakon osvajanja grada Merva…Preživjeli su bez otpora izašli na polje. Kad su Mongoli izabrali obrtnike, umjetnike, mlade žene, poklali su ostale kao stoku.


Pamte se njegova strategija iskorjenjivanja. Nakon osvajanja grada i ubijanja svega što hoda, povukao bi se izvan gradskog vidokruga i nakon nekoliko dana ponovno upadao u grad – ubijajući one koje nije u prvom naletu. Takav tip je ipak znao koliko njemu vrijede učeni ljudi.
Upravo to sada rade globalni policajci samo na sofisticiraniji način – dajući stipendije pametnim klincima iz „osvojenih država“.
Počevši ovu priču, i naslovivši je škola, želio sam otvoriti prostor promišljanja škole u našoj državi/društvu – svima. Naravno, to je opet demokracija, ali je u priči ipak skrivena ideja – počnite promišljati školu sa svih aspekata. I ne bojte se uvriježenih nedodirljivih stavova (dogmi).
Ja se usuđujem i vraćam na svoju definiciju škole, ustanove koja bi trebala proizvoditi znatiželjui sumnju i u interesu je – prije svega djece koja je pohađaju.
U toj definiciji je na prvom mjestu skrivena sloboda, jer čovjek/djete koji/e u svoj mentalni sklop ugrađuje sumnju jeste slobodan. Sloboda je jedna od primarnih ljudskih potreba, ali se najčešće interpretira pogrešno i u fizičkom smislu. Oslobađanje „duha/misli“ je ideja škole koja je temeljena na sumnji. A baš to je najjači udar na društveno/državni (posebni) interes, u definiciji škole sada. Takva škola ne treba nijednoj državi.
Sumnja je zanimljiv pojam i u osnovi sadrži silnu pokretačku ali i rušilačku energiju. Javlja se u tragovima prvi put kad je djete nezadovoljno roditeljskim odlukama i razvija se do puberteta kada se nerjetko manifestira „destruktivno“. U ljubavnim odnosima već su prvi tragovi sumnje – početak kraja ljubavi, a krajnja manifestacija nerijetko, opet, izuzetno i nekontrolirano destruktivna. Sumnja se u znanosti manifestira, pokazalo se, kao silna pokretačka snaga.
Svako društvo, uređenjem države, uspostavlja svoj sustav vrijednosti. Naravno, taj sustav se uspostavlja prema mjeri vladajućih. Budući da su oni ipak manjina, prirodno je očekivati kako će mnogi biti nezadovoljni takvim sustavom vrijednosti. Mudrost vladajućih je u sposobnosti da se uspostave pravila koja će to nezadovoljstvo što duže održavati u stanju neosvješćenosti. Zbog toga su domišljene – dogme, ali i način njihova održavanja na životu. Najednostavniji je, održavati narod/većinu u neznanju. I tako su u jednom trenutku domišljene – škole. Ne trebamo ih mistificirati argumentima tipa kako su proizvele, takve kakve jesu, nevjerojatne znanstvene dosege, jer u osnovi niti jedna nije „bila u sukobu“ s postojećim društvom/državom i istinski nezavisna. „Heretičke škole/misli“ su na najstrašniji način državnim aparatom uništavane. Znanost je oduvijek i najčešće bila u funkciji održavanja postojećeg sustava vrijednosti. I tu je dokaz očigledan . Znanost financira država.
Moje «znanja o ravnateljskom poslu» bila su temeljena, u pravoj fazi, samo na iskustvu. Međutim, vrlo brzo sam shvatio kako je to nedovoljno i premalo znanje da bi se mogao postići novi kvalitet škole. I zato često citiram davno zapisao. Zanimljiva mi se učinila i nedavna naša prošlost koje se s «gnušanjem odričemo».

Zavod za unapređenje školstva
Socijalističke Republike Hrvatske

III, neizmjenjeno izdanje 1965 (I. izdanje 1960.)
OSNOVNA ŠKOLA – ODGOJNO OBRAZOVNA STRUKTURA



Predgovor
Nastavni plan i program osnovni je dokument za rad u školi. On daje konkretnu građu za realizaciju odgojnih ciljeva i idejne koncepcije osnovne škole.

Cilj odgoja zavisi od životnih uvjeta i zahtjeva koje pred mlade generacije postavljaju:
- socijalistički društveni odnosi, dalje razvijanje socijalističke demokraciej …
- novi položaj i uloga, nov životni smisao i mogućnosti oslobođene ljudske ličnosti u socijalizmu…
- pripremati, osposobljavati i odgajati mladu generaciju za zadatke samoupravljanja…


Dodajem i

Samuel Noah Kramer: HISTORY BEGINS AT SUMER (1959.)
Prevela: Vesna Krmpotić
EPOHA, Zagreb 1966.
Iako to možda oni radije ne bi priznali, učenjaci, pjesnici i humanisti nisu oni koji pokreću svijet, već su to državnici, političari i vojnici.


Škola je ustanova od posebnog društvenog interesa.
Sada namjerno izostavljam „državnog“ u definiciji jer postaje sve očiglednije kako se definicijski društvenim interesom, kao općim, maskira državni, zapravo manjinski interes.
Hrvatski učitelji dobro prepoznaju i osjećaju svoje hijerahijsko mjesto u hrvatskom sustavu društvenih vrijednosti. Jednom sam, uspoređujući naš položaj s položajem učitelja u (bogatom) svijetu, pomislio kako je njihov znatno bolji. Razlog sam vidio u tome što je njihov materijalni status bio i jeste, značajno bolji. Međutim, pokazalo se je kako su i oni u društvenoj hijerarhiji bili zapravo na sličnom mjestu. Taj paradoks, s obzirom na definiciju, bio mi je šokantan. Njegovo promišljanje trajalo je predugo, a (moje) konačno rješenje došlo je spontano, tek tijekom osnivanja vlastite (privatne) škole.
Slobodna misao je za državu najveći krimen.
Zato je interes svake države držati misli pod kontrolom. Škole su u tom smislu idealne – ustanove. Prvi korak je u obveznosti osnovnog obrazovanja, kao u interesu društva i same djece. Već kao srednjoškolski učitelj shvatio sam koliko osnovna škola uspjeva zasjeniti sposobnosti djece i zapravo uništava kreativnu/slobodnu misao. Zbog toga smo nakon srednje osnovali i osnovnu školu, želeći utjecati na to.
Pokazalo se je da je na to u postojećoj zakonskoj regulativi nemoguće utjecati. Naime, i nakon toga mogli smo realizirati samo ono što je propisala država. I vrlo brzo mi se objavila neobična slika. Locirajući problem, našao sam ga na neočekivanom mi mjestu – u programima i za djecu neprirodnom opterećenju.
Programi su svojom glomaznošću i djecu i učitelje (jer moraju realizirati ono što traži država) uveli u reproduktivni sustav – i kod jednih i drugih ubili slobodnu/kreativnu misao.
Danas su na djelu „silni napori“ oko afirmiranja kreativnosti u školskom sustavu. Naravno da se radi o običnoj farsi. Naime, svima treba biti jasno, kako se kreativnost manifestira tek ako je misao slobodna. U našem sustavu „prosječne ocjene“ koji osigurava akademsku prohodnost i uz prestrašne programe – afirmirati kreativnost je neizvedivo, ali država svakako ima dobar alibi.

Primjer

Sjećam se jedne pričice od prije desetak godina. Papa je svratio u Hrvatsku i dječica su, naravno, dobila temu da iskažu svoje dojmove. Jedan bistrić (2-3. razred) nacrtao je papu u njegovom „papamobilu“ uz komentar „Story supernova“ (tada je to bio nekakav idiotski program s kakvima su naše TV postaje nastavile zaglupljivati narod). Mislim da ne trebam ispisivati reakciju sustava, ali moram o reakciji jedne dobre curice – bila zgrožena iskazom jednog bistrića i njezinog kolege/prijatelja iz razreda.

Naša stvarnost je jednostavna u ovom slučaju. Na jednoj strani se formalno afirmira kreativnost a na drugoj se čini sve da se onemogući. To nije samo naša stvarnost. Jednom zgodom mi je Gustav Jaeckel, ravnatelj jedne austrijske školice pričao o austrijskoj reformi. Započela je s ciljem „rasterećenja učenika“ - a okončana je s dodatnim opterećenjima.
Povijest je i o tome davno ostavila tragove. Hijeront je, kaže priča, jednom u razgovoru s pjesnikom Simonidom, pojasnio i problem vladanja, tj. upravljanja državom.

Ksenofont: Hijeront ili o tiraninu (Leo Strauss: O tiraniji)
GZH, 1980.
Str. 14.


I o jednoj teškoj muci tiranina govorit ću ti Simonide. Ništa manje od običnih ljudi, poznaju ljude neustrašive, vješte i pravedne. Međutim, umjesto da ih poštuju, boje ih se; boje se neustrašivih da ne bi podigli ustanak za slobodu; boje se vještih ljudi, da ne bi kovali zavjeru, pravednika se boje, da narod ne poželi da oni njime upravljaju.
A kada ove od straha uklone, kakvi im drugi ostaju da ih služe nego zlikovci i slugani?…


Čini se, na prvi pogled, kako se ova priča ne odnosi na nas u demokraciji. Međutim, meni se čini da je to univerzalna priča o upravljanju državom (vladanju), bez obzira na tip vladavine. Neustrašive, vješte i pravedne treba držati po strani (eliminirati).
Škole su u tom kontekstu savršeno mjesto u kojem se može kontrolirati sustav.

lat. schola, grč. skhole: slobodno vrijeme iskorišteno za učenje

Vratimo se sada (definicijskim) korijenima.
Procjenjujem kako je u ovoj definiciji ključna riječ – učenje.
Moja razumijevanje pojma „učenje“ je, kako se tu radi o raznim/mnogim procesima prikupljanja relevantnih podataka o nečemu. Koji su izvori relevantnih podataka, potpuno je nevažno. Učenje u osnovi najčešće i najjače motivirano – opstankom/preživljavanjem (vrste). Mislim da je baš to i bilo presudno u dolasku ljudi na vrh hranidbenog lanca. Ljudi su zbog nečega imali sposobnost učenja. Pokazalo se i pokazuje i dalje kako i tu postoji “kvaka“. Naime, pokazalo se i pokazuje i dalje kako je najbolje učenje posljedica „razumijevanja pogrešaka“ i da je (skoro) nemoguće učiti na tuđim. Netko je jednom ispisao mudrost Historia est magistra vitae, vidjevši stvarnost i želeći utjecati na nju. Mitologija je i o tome prije rekla svoje izmislivši Prometeja (koji misli prije djelovanja) i brata mu Epimeteja (koji je general poslije bitke). Iz toga zaključujem kako je samo učenje ipak u sferi – iracionalnog. Netko je rođen kao Prometej, netko kao brat mu. Povijest nam ipak pokazuje kako Epimeteji masovnije nastavaju naš svijet, ili još gore, kako (simpatični nam) Prometeji vladaju i djeluju iz sjene.
Slijedeće prirodno pitanje, koje nas vodi u škole, je pitanje izvora znanja/informacija. Budući da su izvori raspršeni, netko se dosjetio smjestiti ih na jedno mjesto i domislio – škole. Budući da nijedna škola nije mogla funkcionirati bez ljudi/učitelja (do sada) u igri se (neočekivano?) pojavio i odgoj (pedagogija). Budući da se kod poučavanja radi o interakciji učitelj-djete/učenik, jasno je, da je utjecaj/kontrola učenja ovisila o učitelju.

Pedagogija ž 1. ukupnost znanja o metodama, sredstvima itd. odgoja i naobrazbe; znanost o odgoju 2. profesija i znanje poučavanja i odgajanja drugih.

Primjer

Nisam siguran koliko je primijer dobar jer se povijest nije o tome jasno očitovala, ali Platon je bio učitelj Dioniziju II. (Sirakuza) i nije ga uspio uvjeriti u svoje državničke ideje. Povijest kaže i to kako Dionizije nije uspio spasiti svoju državu. Aristotel je tri godina bio učitelj Aleksandru Makedonskom. Povijest se ne očituje o tome kakva je interakcije ostvarena, ali je itekako upamtila strahote koje je AM priuštio mnogim narodima.
Bez obzira na izostanak povijesnih dokaza o utjecajima ovih učitelja, ili baš zato, moguća je i ovakva moja interpretacija, pogotovo zbog toga što sam se uvjerio u učiteljevu moć manipulacije, čak i kad su u pitanju djeca pametnija od učitelja.

Danas se škola se najčešće razumijeva kao mjesto za učenje. Mjesto na kojem će djeca dobiti sve relevantne podatke (netko to zove – relevantna znanja) i da djeca u školama – uče. To je, naravno obična predrasuda i pogrešan stav, vjerojatno determiniran od vladajućih. Škola je samo mjesto na kojem djeca dobijaju (strogo) kontrolirane informacije. Netko je to nazvao – poučavanje. Škola čak usmjerava djecu prema interpretacijama dobivenih podataka, inzistirajući u povratnoj rekaciji upravo na tome – i zapravo ubija svaku slobodnu misao.
Pravo učenje dolazi jedino kao izbor slobodne misli. Mnoga djeca ne uspjevaju realizirati svoju sposobnost samo zato što nisu uspjeli osloboditi misao i suočiti se s postojećim sustavom vrijednosti.

Slobodno vrijeme

Nevjerojatno mi je koliko bitnog se može izčitati iz korijeneskog utemeljenja pojma. Promišljajući davno biografije starih i novih filozofa/mudraca, uspio sam dokučiti kako je svaki imao neograničene „uvjete za rad“. Nije se bavio npr. egzistencijalnim problemima. Tada mi se prvi put osvijestilo „slobodno vrijeme“ kao stvaralački preduvijet. U tu teorijicu jedino mi se nije uklapao rob - Ezop.
Izmišljajući riječ skhole Grci su tada ispisali bitno i vidjeli kako je slobodno vrijeme preduvijet za moguće oslobađanje misli. Za prikupljanje informacija, učenje i stvaranje novih vrijednosti.
Pogledamo li stvarnost naše djece/učenika i promišljajući njihovo slobodno vrijeme, zaključak, iz ove perspektive, je deprimirajući. Naša djeca danas uopće nemaju slobodnog vremena.
Promišljajući primarnu definiciju škole u kontekstu naše stvarnosti, očigledno mi je, kako naša današnja škola ne osigurava primarni uvjet (slobodno vrijeme) za učenje. Zato zapravo u našim školama i nema učenja, što se u kontekstu mojeg promišljanja državne definicije škole – i želi postići.

Privatno školstvo u RH

Privatna inicijativa bila je legitimna i u bivšoj državi. Ali „privatnici“, iako su bili vrlo uspješni u svom poslu u društvu su imali zanemariv društveni položaj. Rado sam se družio s takvim uspješnim ljudima/„privatnicima“ osjećajući u svakoj njihovoj riječi, bez obzira na „njihov društveni status“, slobodu i mogućnost „upravljanja svojom sudbinom“. Mogli su raditi koliko mogu, koliko i kako žele. Krajem osamdesetih osjećao se i „dah novog dolazećeg vremena“. Na žalost u novo vrijeme smo ušli kroz rat.

Bertrand Russell: CONQUEST OF HAPPINESS
Minerva/Subotica – Beograd / 1964.
Str. 22


Istina je da u sadašnjem vremenu ima mnogo pesimista.Uvijek je bilo mnogo pesimista kad god je bilo ljudi čiji prihodi su se smanjivali. Doduše, g. Kruč je Amerikanac i američki prihodi su se uglavnom povećali u ratu, ali na europskom kontinentu intelektualne klase strašno su trpele, a uz to je i sam rat u sve ljude ulio izvesno osećanje nestalnosti. Ovakvi socijalni uzroci od većeg su značaja za raspoloženje jednog vremena od svih teorija o prirodi svemira.


Roger Bacon pišući o svom vremenu (13. stoljeće) kaže:

…svugdje ćemo naći beskrajnu korupciju i na prvom mjestu u Glavi…. Pohota obeščašćuje čitav dvor i lakomost vlada svugdje…I ako se dakle tako dela u Glavi, kakoli je tek u udovima….


I on je za sve «okrivio» rat, siromaštvo i nasilje.

Država Hrvatska je stvarana u uvjetima rata i poslije rata. Svršetkom rata objavio se novi sustav vrijednosti u kojem je bila moguća privatna incijativa i u školstvu. Tu mogućnost je uskoro iskoristilo nekoliko osnivača i danas već imamo četrdesetak privatnih osnovnih i srednjih škola ali i desetak privatnih veleučilišta.
Da bismo bolje razumijeli položaj privatnih škola u Hrvatskoj, najprije ćemo pokušati istražiti motive osnivača za njihovo pokretanje. Naime, kad je škola u pitanju, posao je puno osjetljiviji nego kad su u pitanju proizvodni pogoni i zato prilično riskantno ulaganje, pa je i motiv morao biti prilično jak.
Možemo prepostaviti da su se motivi nalazili u spektru od „lake zarade“ do idealističke vizije nove škole. Hrvatsko iskustvo u tome području nije postojalo, ali se znalo kako privatno školstvo u svijetu ima poseban i visok rejting u društvu. Kvalitet većine tih privatnih škola znatno nadmašuje kvalitet javnih škola i školovanje djece u njima predstavlja i statusni simbol. Dakle, osnivači su imali jasan i dobro motivirajući, iako daleki cilj.
Pokazalo se da većina osnivača privatnih škola u Hrvatskoj ima veliko iskustvo rada u školi, što je bila dobra garancija da će i njihove škole težiti kvaliteti prije svega. Ne znam kakve su projekcije dinamike razvoja svojih škola imali osnivači, ali mislim da mnogi nisu računali ono što je slijedilo. Naime, najprije se pokazalo kako su silnice starog društvenog sustava još uvijek prejake, a državni odnos prema privatnim školama takav kao da se radi o „neželjenom djetetu“. S pozicije države, potpuno je jasno zašto je to tako bilo. Privatne škole, što god i kakve bile, definicijom izlaze iz sustava kontrole i državne manipulacije – koliko god je njihov utjecaj na društvene procese minimalan. Radilo se o pojavi nepoznatog i elementa koji se teško može kontrolirati. Zakoni su legitimirali osnivanje privatnih škola, ali se u praksi pokazalo kako je to prilično teško i ostvariti – ukoliko nemaš neki telefon pri ruci.
Prethodni školski sustav uspostavio je i konzervirao „u narodu“ sustav i školskih vrijednosti.
Zanimljivo je baš to, što se novi demokratski princip, svi imamo jednaka prava, zadržao jedino u školstvu ali na socijalističkim temeljima – svi smo mi isti. Diferencijacija u društvu koja je došla prirodno, kao posljedica „tranzicije iz socijalizma u kapitalizam“, bila je s lakoćom prihvaćena u svi segmentima – osim u školstvu.
Materijalni sustav vrijednosti, koji je nastupio, zahtjevao je i demonstraciju materijalne moći jer je nakon toga vrlo brzo dolazilo čak i „društveno priznanje“. Nevjerojatno je, ali je i u takvom sustavu, jedini krimen i sada je reći kako im djete ide u privatnu školu. Zbog nečega je društvena diferencijacija prihvaćana u svim mogućim manifestacijama – osim u školstvu. Paradoks je što se s odobravanjem i zavišću prihvaća odlazak „tajkunovog“ djeteta na školovanje u inozemstvo. Školovanje djece u hrvatskim privatnim školama, čak i na privatnim fakultetima uglavnom prati podsmjeh u komentarima.
To, zapravo društveno neprihvaćanje privatnih škola i prije osvješćivanja njihovih prednosti, svakako je usporilo njihov rast.

Marko Aurelije Autokrator: SAMOME SEBI


Knjiga prva
1. Svome djedu Veru dugujem blagost i staloženo raspoloženje.
2. Pradjedu, što nisam polazio javnu školu, već sam imao dobre učitelje u domu, kao i odlučan stav da se za takve stvari ne treba štedjeti novca.


Jasno je da se osnivanjem privatne škole ne može govoriti o prepoznatljivoj kvaliteti. Međutim, ako se pogleda Plan razvoja hrvatskog školskog sustava 2005. – 2010. lako se može vidjeti kako većina onoga što je država planirala popraviti u javnom sustavu već postoji u privatnom. Dakle, u tom djelu bi mogli govoriti o prednostima privatnog sustava.

Primjer ZPG

- jedna smjena (9:00 – 16:30),
- mali broj učenika u odjeljenjima (do 18),
- individualni pristup u nastavi posebno naglašen,
- škole u prirodi – projektna nastava (nacionalni parkovi i parkovi prirode) međunarodna suradnja (Eisenertz -Austrija, Riedlingen - Njemačka) na rojektu «Voda povezuje»,
- dopunska i dodatna nastava,
- psihološke radionice (seksualna edukacija),
- veliki izbor stranih jezika (engleski, njemački, francuski, talijanski i španjolski)…
Naravno, još smo daleko od toga da to već i garantira kvalitetan odgoj i obrazovanje. Zato moramo raspraviti pitanje «kvalitetne škole». I o tome su ispisane knjige. Meni se «Kvalitetna škola», Williama Glassera učinila zanimljivom, baš kao «Mijenjajmo naše škole». U obje je «svijet kvalitete» prilično detaljno elaboriran, ali rekao bih s dominirajućim elementima (kvalitete) vezanim uz obrazovanje. Upravo taj dio me smeta. Naime, jednom sam negdje pročitao kako «odgoj utječe na obrazovanje, a da obrnuto ne vrijedi». Na tu misao sam žestoko rezonirao i potražio podršku u literaturi i u nekakvim tuđim iskustvima. Govorim iz pozicije ravnopravnih pozicija odgoja i obrazovanja u našoj definiciji škole.
Škola je odgojno obrazovna ustanova od posebnog društvenog interesa.

Pedagogija ž 1. ukupnost znanja o metodama, sredstvima itd. odgoja i naobrazbe; znanost o odgoju 2. profesija i znanje poučavanja i odgajanja drugih

Pod brojem 1. nailazim na izvjesnu kontradiktornost. Naime, u prvom dijelu se objavljuje čvrsta veza između odgoja i obrazovanja, a u drugom se pedagogija objavljuje kao «znanost» samo o odgoju. Mislim da su i autori rječnika imali praktičan problem. Morali su ispisati «primarnu definiciju», ali i ono što je naše (možda i svjetsko) iskustvo promoviralo kao najbitniji cilj pedagogije. Naravno je da se s tim ne slažem. Naime, u mojim promišljanjima odgoja stavka obrazovanja je skoro pa zanemariva. Ona se može pojaviti samo kao prirodan izbor «dobrog odgoja», jer ipak i ja još uvijek mislim kako vrijedi ona «što više znaš – više i vrijediš». Međutim, kad je odgoj u pitanju osjećam kako je puno važnije djecu usmjeravati prema moralnim/etičkim vrjednostima. Razlog je banalan i temljen na vlastitom «kućnom odgoju». Moja mama je bila skromnog akademskog obrazovanja, ali ni jednu njezinu «odgojnu metodu» niti «odgojnu poruku» nikada poslije nisam doveo u zonu sumnje, bez obzira na vrstu i jačinu odgojnih argumenata. I to mi se puno kasnije osvjestilo (u tome sam i našao bit odgoja), jer sam mamu «pronašao u svih deset zapovijedi».
Odgajanje je misterij puno veći od misterija obrazovanja.

Samuel Noah Kramer: HISTORY BEGINS AT SUMER (1959.)
Prevela: Vesna Krmpotić
EPOHA, Zagreb 1966.



Prvi slučaj mladenačkog prestupništva
(otac i sin)



Ako je mladenačko prestupništvo ozbiljan problem naših dana, neka nam je na utjehu saznanje da u staro vrijeme nije bilo mnogo drugačije. Tvrdoglava, neposlušna i nezahvalna djeca bijahu nevolja svojih roditelja prije nekoliko tisuća godina jedanko kao što su i danas. Lutala su niz drvorede, skitala se trgovima, klatila se možda čak u čoporima, usprkos tome što ih je nadzirao redar. Omrzla im škola i obuka pa su svojim vječnim trboboljama očeve dovodili do očaja.
Djelo koje izvještava o pisaru i njegovu nevaljalom sinu … pa sina opominje da pohađa školu, da marljivo uči i da se vraća kući a da se ne smuca ulicama.
Dalje se napis pretvara u monolog oca. Počinje nizom korisnih uputa kako sina stvoriti čovjekom; da se ne bi vucarao ulicama i drvoredima; da bi bio poslušan redaru; da bi pohađao školu i učio na iskustvu svojih predaka. Slijedi oštar ukor tvrdoglavu sinu koji ga, kako tvrdi otac, dovodi na rub sloma svojim vječitim strahovanjem i neljudskim ponašanjem. On, otac, duboko je razočaran zbog sinovljeve nezahvalnosti…otac je, čini se, najviše pogođen time što sin odbija da proslijedi očevim stopama i postane pisar.
Nakon odlučnog prijekora zbog sinovljeve sklonosti materijalističkim ciljevima umjesto ljudskom vladanju…
Otac započinje pitajući sina:
Kamo si pošao?
Nigdje nisam pošao.
Ako nisi nigdje pošao, čemu onda besposleno švrljaš? Idi u školu, stupi pred «školskog oca», izgovori svoju zadaću, otvori školsku torbu, ispiši pločicu…Kada završiš zadaću i javiš se redaru dođi k meni i ne skići ulicama..
Otac potom nastavlja dugim monologom:
Hajde budi čovjek. Ne postajkuj uokolo na trgovima, ne tumaraj drvoredima. Kad koračaš ulicom, ne zvjeraj oko sebe. Budi poslušan i pokazuj strah pred redarom…
Ti koji skitaš trgovim, želiš li da postigneš uspjeh?…Idi u školu, to će ti biti na korist.
Ti, nevaljalalče, o kojem brinem brigu – ne bih bio čovjek kad se ne bih brinuo o svome sinu – razgovarao sam s rodbinom, uspoređivao njihove muškarce, ali nisam našao ni jednoga na tebe nalik…Ja, danju i noću kinjim se zbog tebe. Noć i dan ti rasipaš na čulne razonode…



Sumerska škola bila je prilično tmurna i neprivlačna; nastavni plan je bio ukočen, metode učenja jednolične, a stega željezna. Stoga nije čudo što su barem poneki učenici izbivali s obuke kad god su mogli, te tako postajali «problematična djeca».



Čitajući ovakav tekst i osvješćujući kako se «ništa nije promijenilo od pamtivjeka», lako možemo zaključiti kako je «pedagogija» samo pokušaj rješavanja trajnog problema. Na žalost i nas i pedagogije, u ovom području nisu otkriveni egzaktni zakoni, primijenom kojih možemo kontrolirati i utjecati na nama poželjne i nepoželjne efekte.
Odgajanje je trajan proces i podložan mnogim utjecajima. Radi se o procesu u kojem odgajatelj(i) djeci («tabula rasa») usađuju određeni sustav vrijednosti. U tom procesu djete je najprije u ulozi «žrtve» i treba dosta vremena dok mu se ne uključi sustav «samoodgajanja», tj. vlastito nadograđivanje, sada djelomično osvješćenog, svog sustava vrijednosti. Ukoliko su roditelji odgojem «dobro definirali primarnu matricu» drugi (uobičajeni) utjecaji nisu je u stanju bitno poremetiti (kažu psiholozi).
Moje iskustvo o odgoju, iz kojeg je «izrasla i teorijica» je zanimljivo s pozicije i roditelja i učitelja. Najbolju komunikaciju sam ostvarivao, sa svojom i drugom djecom, kad sam osjećao da i oni osjećaju – kako ih ja na prvom mjestu – volim. Naravno, ako pretpostavimo da je taj element dominantan u odgoju, pedagogija odlazi u zonu iracionalnog i jasno je u kakvim je problemima. Roditeljska ljubav se uzima konstantom, a najčešće i jeste, pa je utjecaj roditeljskog odgoja i dominantan u formiranju djeteta.
Ulaskom u državni sustav odgoja i obrazovanja, djete se susreće s drugim odgajateljima. Najprije teta u vrtiću, zatim učiteljica, a nakon toga mnogi učitelji predmetne nastave. Odgoj, nažalost, od tada ima samo jedan cilj – obrazovanje. Mislim da upravo zbog ovako rano definiranog cilja obrazovanje brzo zasjenjuje bit odgoja, ali utječe i na rezultate odgajanja. Na čudan način i roditelji brzo preuzimaju takav odgojni princip i na kraju se u školama više uopće ne radi o odgoju. Škola postaje samo – obrazovna ustanova.
I tu počinju pravi problemi, jer se kvalitet škole mjeri samo rezultatima obrazovanja, temeljenim na brojčanim ocjenama. Na «prirodan» način brojčane ocjene (prosjek) postale su i jedini kriterij akademske prohodnosti, što je do kraja udaljilo škole od odgojne uloge – i uvuklo je u sustav varanja.
Promišljajući odgoj i obrazovanje na ovakav način, lako je zaključiti da se definicija kvalitete škola bitno mijenja.
Privatne škole (naša sigurno) neusporedivo više pozornosti posvećuju odgojnoj ulozi škole od javnih škola. Kao što rekoh, odgajanje nije samo slanje odgojnih poruka, nego interakcija temeljena na ljubavi. A to na širem planu strahovito iscrpljuje odgajatelje/učitelje. Pitanje je sada do kojih granica čovjek uopće može na taj način djelovati. S tridesetak učenika u odjeljenju, definitivno ne može. Idealan je odnos «jedan na jedan». Budući da je u školama neizvediv, trebalo je odrediti «gornju granicu» (broj učenika u odjeljenju) s kojom je to još uvijek moguće. Budući da su istraživanja tog tipa zanemariva kod nas, nismo imali pravi odgovor. Iskoristili smo tuđa iskustva i «idealizirali» broj petnaest.
Naravno, budući da je naša država potpuno neosjetljiva na sve probleme privatnih škola, u „recesiji“ se pojavio finacijski problem održavanja sustava. Taj problem se, zbog izostanka državnih subvencija, najčešće rješava visinom iznosa školarina. Baš na tom mjestu počinje (društveno) razlikovanje učenika. Jasno je da ovakav tip školovanja nije mogao biti dostupan većini učenika. Prva reakcija javnosti, bila je kao u basni o lisici i kiselom grožđu i počele su razne kvalifikacije privatnih škola. Privatne škole su u pričama «postale» škole u kojima se «ne pada», jer se ocjene «prodaju». Škole u koje idu samo djeca «tajkuna»…ma dovoljno je «izguglati» privatne škole i pojavit će se mnoštvo negativnih percepcija. U takvoj atmosferi teško je bilo, a i dalje je, stvarati novi kvalitet (temeljen na odgoju), pogotovo što se ne nalazi u neposredno mjerljivoj zoni, a postojeći sustav mjerenja kvalitete nevjerojatno rigidan i bešćutan. Školske mogućnosti su ipak najviše vezane uz sposobnost i motiviranost učenika.
Tada sam shvatio i razloge nastanka i postojanja alternativnih škola (Waldorf, Montessori), ali i probleme uključivanja njihovih učenika u «stvarni svijet». Vrlo često sam ih interpretirao primjerom oaze u pustinji, ali osvjestio i dilemu – pripremati djecu za život u pustinji ili u oazi. Zato su privatne nealternativne škole svojevrsni kompromis između tih okvira. Jačajući odgojni princip ipak ne zanemaruju stvarnost.

Odgajatelji

Prema školskom standardu u Hrvatskoj – svaka škola treba imati pedagoga. Taj stardand je domišljen u bivšoj državi i zadržan i sada. Iz toga se lako zaključuje kako je država, u školama, odgoj stavila na značajno mjesto. Ne znam točno kako je zamislila ulogu pedagoga, kao generatora preventivnih procesa ili kao «gasitelja požara». Prvu dimenziju, radeći u mnoštvu škola, nisam uopće percipirao, ali niti drugu, u smislu «rezulatata» njihovog djelovanja. Najčešće njhovo objavljivanje bilo je vezano uz pomoć ravnatelju u organizaciji nastavnog procesa. Pokazuje se i danas kako je «pedagoški lobi» izuzetno utjecajan u prosvjetnoj hijerarhiji. Za mene nema nikakve sumnje o tome kako su njihove «teorijske kompetencije» izuzetne. U to sam se često uvjeravao. Međutim, stanje u našem školstvu (90% učenika ne voli školu; mislim da je to u sferi njihovog djelovanja.) pokazuje kako je njihov neposredni utjecaj zanemariv. Bilo bi nekorektno svu odgovornost za to prebaciti školskim pedagozima, jer je prva linija odgajanja ipak u razredu. Učitelji također imaju pedagošku naobrazbu. To je i preduvijet njihova ulaska u razred. Znači da i oni djele odgovornost za ovakav školski neuspjeh. Ne ulazeći u diobu odgovornosti, prirodno dolazi pitanje dijagnoze – zašto je to tako?, jer i jedni i drugi imaju sve pretpostavke da mogu ispuniti očekivanja svoje struke. Odgovor (obranu), za profesore, nalazim u silnim programskim obvezama i mnogoljudnim odjeljenjima, ali, što uopće nije zanemarivo, i u nemotivirajućem materijalnom statusu. Posljedica toga je to da su i odgoj i obrazovanje došli na razinu «ex chatedra» poruka. To je donekle i prihvatljivo na fakultetima, ali na razini osnovne i srednje škole apsolutno neprihvatljivo. U takvoj situaciji ni školski pedagozi nemaju puno prostora za djelovanje. Motiviranje (odraslih) učitelja za rad je izuzetno složeno, pogotovo što im se satisfakcija (rezultati njihova rada) nalazi na dugoročnoj skali.
Analitičari u proizvodnji kažu kako motivacija djelatnika eksponencijalno pada ukoliko ne dobiju povratnu informaciju o rezultatima svog rada već nakon mjesec dana.
Vođen tim iskustvom odlučio sam se orijentirati prema psihologiji i psiholozima. U jednom trenutku, u naše dvije privatne škole (oko 230 učenika tada), djelovala su tri psihologa. Osnovna ideja bila je vezana uz to da nam psiholozi pojašnjavaju razvojne periode kod djece i sugeriraju (obučavaju nas) načine za preventivno djelovanje u izbjegavanju mogućih, tipičnih, školskih problema. Pokazalo se je kako je taj put bio izvrstan, ali je trebalo desetak godina da i profesori osvjeste kako davanje prioriteta odgoju puno brže vodi u zonu nevjerojatnih satisfakcija. Jer odgoj je ipak temeljen na ljubavi. Zanimljivo je da su se i obrazovni rezultati značajno poboljšavali u trećem i četvrtom razredu.
Čudno je i nemam pravog objašnjenja, ali pojavio se i jedan zanimljiv efekt u kolektivu. Takav odnos s djecom, temeljen u velikoj mjeri i na njihovoj slobodi, aktivirao je i njihove akademske ambicije. Pokazalo se da je, nekoliko djelatnika ZPG, uskoro i doktoriralo i – otišlo «za svojom zvijezdom». Desetak naših (bivših) djelatnika sada radi na hrvatskim sveučilištima.
Temeljni odgojni princip naše (privatne) škole, a nadam se da je slično i u drugim, mogu opisati ovom anegdotom: jednom zgodom mi je u ured ušao jedan «izbezumljeni» profesor, pitajući energično – koliki je prag tolerancije u ovoj školi. S obzirom na vlastito iskustvo mogao sam «nacrtati» što mu se dogodilo u razredu (i potpuno ga razumijevao), ali sam mirno rekao – beskonačan. Naravno je, kako to nije moguće izdržavati dnevno – ukoliko nema «ljubavnog odnosa», ali ako/kad se «ljubav» osjeti, tenzije ubuduće eksponencijalno padaju.
Nakon dvadesetak godina djelovanja privatnih škola u Hrvatskoj, još uvijek se može reći kako je napravljen tek stidljivi pomak prema društvenom prihvaćanju. Vidim ga prije svega u nestanku straha od privatnih škola. One su tu, ali nikoga ne ugrožavaju. Neki su čak počeli misliti kako se tamo i radi dobro.
Zanimljivo je i ovo.
Državna matura je pokazala kako je rješenost testova u „najboljim“ (tako su ih nazvali) hrvatskim školama bila na razini 74-75%. Zanimljivost je u tome kako je nekoliko privatnih škola imalo bolju rješenost. Tome se nije dala prevelika medijska pozornost.
Za mene je upravo to jasan indikator kako usmjerenost škole na odgoj značajno i u kratkom vremenu (četiri godine) pojačava motivaciju prema učenju.
Naravno je da ovi statistički podaci nemaju svoju «znanstvenu težinu», ali ako se igramo brojkama, što mediji obožavaju, i ovo može biti zanimljivo.


28. svibnja 2012.

 

::Tribina ZPG
Παιδεία i πολτεία - Pajdeja i politeja

Tekst je motiviran aktualnim reformskim događajima u Hrvatskoj. Uporište sam našao u prošlosti i tekstu Mirka Jozića: Pajdeja u Platonovoj državi (Latina&Graeca, nova serija / 2011, br. 19.).

Opširnije...

5. 7. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije