Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Gimnazija 3.dio

Danas (17. 05. 2015.) mediji objavljuju, po tko zna koji put, kako je uspjeh naših učenika na PISA (i drugim međunarodnim) mjerenjima, jako skroman (prije svega u matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti).

Igrajući na „prvu loptu“ za očekivati je da ćemo zbog toga (možda) rješenja nalaziti u povećanom broju sati u matematici i prirodoslovlju (upravo to očekujem od novih reformatora). Da nema zabune, mediji ipak ukazuju na bitno. U ovom slučaju bitno je to što je postotak našeg ulaganja u znanost i obrazovanje (0.81), što nas svrstava na dno ljestvice koja uspoređuje parametre uspjeha u obrazovanju (i gospodarstvu) i ulaganja u znanost i obrazovanje.

Gledajući kroz ovu „prizmu“, prvo pitanje koje mi se objavljuje vezano je uz naše reformatore. Naime, prva faza reforme započinje sa 16 milijuna kuna, a ne zna se kakav je financijski plan za realizaciju slijedećih faza.

To će u velikoj mjeri ovisiti i o rezultatima skorih parlamentarnih izbora.

O gospodi, Budaku, Jokiću i Mornaru uistinu mislim da su pametni ljudi koji su u svojim područjima ostvarili zanimljive rezultate. Međutim, preuzimajući obvezu reformiranja našeg školstva, s minimalnim financijskim državnim ulaganjem, moram se upitati – koji ih motivi pokreću, jer i njima mora biti izvjesno da se „Pelješki most“ ne može (niti započeti) praviti bez jasne finacijske konstrukcije, bez obzira na (trenutačnu) „političku podršku“.

Upravo taj aspekt (za mene) naše reformatore školstva čini – nekompetentnima.

Zanimljivo bi bilo pročitati njihova motivacijska pisma (koja su, prema medijima, presuđivala kod izbora kandidata u kurikularna povjerenstva), a još zanimljivije bilo bi čitanje njihovih prijedloga promjena prije preuzimanja funkcija[1].

I životopise, svakako, iz kojih bi se mogle naslutiti kompetencije s kojima pristupaju najvažnijoj reformi hrvatskog školstva.

Smanjenje broja predmeta

Gornji tekst mala je digresija i posljedica je aktualnih „novosti“ koji upućuju na probleme budućih djelovanja oko reforme. Nastavljam:

Ako pretpostavimo da bi se, temeljem najava u Strategiji, moglo krenuti putem smanjivanja broja predmeta u školama, pogledajmo kako bi to moglo izgledati.

Naravno, i dalje pretpostavljam da tome prethodi kreiranje predmetnih kurikuluma, i da bi se tim putem moglo krenuti za dvije tri godine. Mislim, da unatoč našim željema to neće biti moguće obaviti prije[2].

Do tada bi se mogli kreirati „profili škola“.

Tu vidim najveći praktični problem. Naime, jako dugo se susrećem sa sintagmom „mreže škola“. Najčešće je vezana uz županije i (geografsko) područje na kojem škole djeluju. Županije, kao osnivači srednjih škola, trebale su (a i sada će trebati) artikulirati najučinkovitiju „mrežu“, temeljenu na (svojim) gospodarskim potrebama. To se prije nije uspješno napravilo, pa pretpostavljam da će biti isto. Razlog je jednostavan.

Hrvatska nema gospodarsku strategiju.

Polazeći od utemeljenosti navedenoga, jedino rješenje vidim u davanju velike autonomije školama (što je jedno od temeljnih načela Strategije). To za mene znači da bi svaki ravnatelj u ovom prijelaznom razdoblju trebao skicirati nekoliko „modela“ budućeg djelovanja (profila) škole u kojoj je ravnatelj.

Pogledajmo s kojim problemima bi se (temeljem naputaka Strategije) mogli suočiti ravnatelji.

a) treba smanjiti broj predmeta,

b) smanjiti tjedno opterećenje učenika, tj. pronaći „optimalno opterećenje“,

c) „zadržati“ što više djelatnika.

Smanjenje broja predmeta djeluje na prvi pogled vrlo dramatično. Naime, neke gimnazije danas funkcioniraju s brojem od 16-18 predmeta (tjednog opterećenja), a EU standardi su u najvećoj mjeri blizu broja 10.

Tjedno opterećenje naših učenika kreće se od 32-25 sati, a u EU standardi su u najvećoj mjeri oko broja 30 (često i nešto manje).

Rješenje ova dva problema čini se zbog treće stavke – nemoguće, jer se na prvi pogled čini da bi „preko noći“ trećina nastavnika (recimo oko 15 000) mogla ostati bez posla.

To je, naravno, za svaku državu potpuno neprihvatljivo.

Međutim, promišljajući problem s te pozicije reformu ne treba ni počinjati. Pogledajmo zato neke moguće prijelazne modele.

Još jednom se vraćam na definiciju gimnazije (škola koja priprema učenike za fakultete), a i na mogućnost da DM postane kriterij upisa na bilo koji fakultet (uz pretpostavku da srodni fakulteti, temeljem „idealnih“ predmetnih kurikuluma, izravno sudjeluju u kreiranju DM predmetnih ispita) i pokušavam kreirati model.

Model

Interes roditelja je prije svega u tome da njihovo djete uspješno nastavi svoje akademsko obrazovanje. Pretpostavljam da je i interes djece isti, ali s pozicije da studiraju ono što oni žele, a ne što žele njihovi roditelji.

Interes države, vezan uz školovanje stručnih kadrova, u ovom trenutku, potpuno mi je nejasan, pogotovo nakon izjave Premijera (parafraziram): nemate posla – bavite se politikom!

No, pretpostavimo da će, reda radi, inzistirati na obveznim predmetima na DM. Meni je najlogičnije da se tada u obvezne predmete stave predmeti koji su u prethodnom školovanju zastupljeni s najvećom (ukupnom) satnicom[3], jer prethodna satnica najjasnje iskazuje državni/školski prioritet. I recimo da će država biti zadovoljna s tri obveza predmeta.

Koliko i koje će predmete birati učenici na DM, ovisit će prije svega o tome što će propisati koji od fakulteta. Pretpostavimo da bi se u igri mogla pojaviti još 2-3 predmeta.

Upravo na „ovom mjestu“ nastupaju ravnatelji sa svojim modelima. Ravnatelji najbolje znaju stručne i ine kapacitete svoje škole. Ako im je (i „tržišni“) interes, to ipak moramo pretpostaviti, da njihovu školu pohađaju najmotiviraniji učenici za ponuđene programe, učinit će sve da se to i ostvari. U modeliranju (predmetnoj ponudi u izbornom djelu programa) sigurno će se opredjeljivati s pozicije „najkvalitetnije ponude“.

Bez autonomije škole (i autonomije ravnateljskog djelovanja) ovaj model je neizvediv.

Nastavak priče, uz navedene pretpostavke vezane uz kreiranje modela, ni slučajno nije lako rješiv. Prva razina podjela (gimnazija, povijest je pokazala) odnosi se na dva smjera: humanistički/društveni i realni/prirodoslovni. Nijansiranje modela već postoji u našem školskom sustavu u postojećim tipovima gimnazija, tako da procjenjujem kako će svaka od, već profiliranih gimnazija, s lakoćom kreriati optimalan model vezan uz navedene pretpostavke (smanjenje predmeta, smanjenje tjednog opterećenja).

Kreativniji ravnatelji (uz jasno definiranu autonomiju) lako će pronaći još poneki model u ponudi.

Problemi

Prvi problem vidim u nejasnom razlikovanju petnaestogodišnjaka o onome što mogu, što žele i što moraju. Zbog toga se mora pretpostaviti da će se i njihovi izbori tijekom gimnazijskog školovanja mijenjati. Jedan od razloga[4] tome je što, u ovom trenutku, osnovna škola ne čini ništa[5] u smislu prepoznavanja njihovih potencijala i usmjeravanja prema nekim programima.

Zbog toga bi ponuđeni modeli morali (odgovarajućim modulima?) osiguravati i horizontalnu prohodnost.

Kreiranje takvih modela nije uopće mali problem.

Na ovom mjestu naglašavam da se modeli najprije moraju činiti iz pozicije zadovoljavanja prethodnih uvjeta, dakle, idealno. Tek nakon kreiranja idealnih modela „u igru“ se ubacuju „smetnje“ i kreiraju „realizibilni“ modeli.

Drugi problem vezan je uz „smetnje“ koje treba minimalizirati u idealnom modelu.

Dakle, pretpostavimo da su, i država i učenici na prvoj razini izbora, izabrali šest predmeta. Nakon toga, s pozicije autonomije, svaka škola određuje module/predmete koji upotpunjuju izbore učenika. Recimo da se radi o još tri predmeta/modula. Tada je broj predmeta (koji se ocjenjuju) skoro prepolovljen. Iz toga se ishitreno može pretpostaviti da bi se i broj djelatnika „prepolovio“. Međutim, ako „prebrojimo“ satnicu obveznih devet predmeta (ovisno o modelu) može se utvrditi i to da još uvijek ima prostora od desetak sati za implementaciju (izbornih) fakultativnih predmeta/modula koji se – ne ocjenjuju.

U ovakvim modelima (tjedno) fizičko opterećenje učenika može se čak zadržati i na istoj razini. To znači da bi većina djelatnika (u prijelaznom periodu) i dalje obavljala ono što su i prije s malo (?)[6] izmjenjene pozicije.

Procjenjujući da je ocjena glavni generator stresa kod učenika, jasno je da bi u ovakvim modelima stres kod učenika bio - „prepolovljen“. Međutim, djelatnici koji budu u sustavu predmeta koji se ne ocjenjuju, siguran sam, izgubit će element „moći“ i zapravo sve slijedeće izbore učenika učiniti takvima da sami – ne budu izabrani.

A koje su posljedice toga …

Naznačio sam neke svima (?) vidljive posljedice najavljenih reformskih zahvata i ako bi se u reformu krenulo „masovno“ i ova reforma završila bi kao i mnoge (sve?) prethodne.

Ako smo jasno uočili problem lako se može vidjeti kako će najviše protivnika reformskih zahvata biti upravo u „bazi“. To nije ni novo niti neobično. Znanost se o tome jasno očitovala. A ako to reformatori ne vide …

Pitanje koje se sada javlja uistinu je ekstremno.

Možemo li u reformiranju sustava minimalizirati taj problem.

Rješenje problema vidim upravo u naglašenoj autonomiji škola (i ravnatelja). Naime, siguran sam da nijedan ravnatelj ne želi blokiranje rada škole, što je izvjesna posljedica „masovne implementacije modela“. I siguran sam da bi većina krenula „eksperimentalno“ s jednim ili dva odjeljenja u implementaciji modela (u prvoj godini). Na taj način model bi se mogao evaluirati (s mnogih pozicija) četiri godine. I škole, ali i svi djelatnici bi, u tom prijelaznom razdoblju, mogli jasno naslutiti „kamo sve to vodi“ – i potražiti svoje „rezervne položaje“.



[1] Upravo zbog toga smješan mi je uvijet od kandidata traženje prijedloga promjena. Oni koji su kreirali Strategiju valjda su trebali osmisliti i plan promjena koji će (ponajbolji) kandidati i realizirati.

[2] Pogledajmo samo što se događa danas i prije kreiranja povijesnog kurikuluma. Ne ulazeći u u opravdanost intervencije u povijest samo sugeriram niz sličnih mogućnosti intervencija u svakom predmetnom kurikulumu. Za svaki predmetni kurikulum, čini se, bit će potreban i „politički konsenzus“, a da ne govorim o intervencijama (u programe) mnogih „škola mišljenja“.

[3] U tom slučaju Vjeronauk je vrlo ozbiljan kandidat. Nekad je i bio obvezan predmet na maturama, tako da mi se ta mogućnost, s pozicije države, uopće ne čini nebuloznom.

[4] Drugi razlog puno je dramatičniji. Naime, u ovom našem (društveno-gospodarskom) trenutku učenici ne nalaze nijedan motiv za učenjem. Jer, svi se mogu baviti - politikom. Za to baš i ne treba nekakva škola.

Hrvatska gospodarska situacija danas je uistinu nezavidna i djeci/učenicima ne osigurava ni minimum očekivanja o nekom skorom zaposlenju nakon završene srednje škole. Učenici su zato, htjeli to ili ne, upućeni na daljnje školovanje. Nije nevažno spomenuti da danas broj „radnih mjesta“ na sveučilištima premašuje demografski kapacitet Hrvatske.

[5] Netko ovu tvrdnju može osporavati s argumentom postojećih natjecanja, koja su na neki način, ipak, svojevrsno usmjeravanje. Ja mislim malo drugačije.

[6] To malo za mnoge će nastavnike značiti previše. Naime, novi predmetni kurikulumi (iz kojih se moraju definirati moduli) značit će veliki zaokret u njihovu pristupu nastavi. Zanimljivo je, ali tada će baš veliki broj djelatnika u školskom sustavu, „na svojoj koži“ shvatiti što znači – cjeloživotno učenje. A to je koncept koji moraju promovirati u svom djelovanju. Tu vidim jedan od najvećih problema s obzirom na oko 20% djelatnika pred mirovinom.

25. svibnja 2015.

 

::Tribina ZPG
Sveobuhvatna reforma, 2. dio

Treću godinu održava se svečana konferencija 'Hrvatski kvalifikacijski okvir - prilika za kvalitetnu provedbu cjelovite reforme obrazovanja'. Organizira ju Nacionalno vijeće za razvoj ljudskih potencijala uz podršku Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Na konferenciji su predstavljeni ciljevi razvoja i osposobljavanja s naglaskom na Hrvatski kvalifikacijski okvir kao instrument za provedbu obrazovne reforme na svim razinama - od strukovnog pa do cjeloživotnog učenja.

Opširnije...

12. 12. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije