Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Gimnazija 2. dio

Pogledajmo dalje, koje su moguće posljedice primjene takvog modela. Prva je:

1. Sve gimnazije odjednom postaju samo „jedna“.

Ako država (preko DM) propiše svoje minimalne uvjete, a učenici biraju predmete usklađene sa svojim željama (i mogućnostima), svaka gimnazija tada svim učenicima nudi mogućnost izbora bilo kojeg fakulteta[1]. I osigurava uvjete za realizaciju njihovih želja/mogućnosti.

Nazivajući ovaj „korak“ strukturnim, prije svega mislim na broj predmeta koji bi učenicima osiguravali uspješno daljnje školovanje[2].

U suvremenoj dinamici svih mogućih zbivanja u svijetu, svim mogućim „reformatorima“ mora biti jasno da je koncept „tzv. općeg obrazovanja“ u potpunosti kompromitiran.

Naravno, u tom slučaju sve postojeće gimnazije (i nastavnici) učinit će sve da se to ne dogodi. Glavni razlog vidim u čuvanju vlastitog identiteta (i škole i osobnog).

Pogledajmo jedno od mogućih (kompromisnih) rješenja, koje bi čuvalo i identitet škole i nastavnika, ali i interese učenika u sadašnjem vremenu.

2. Gimnazije zadržavaju svoj identitet/naziv, ali se mijenja predmetna struktura.

Uzmimo (ekstremno) za primjer „klasične gimnazije“. Prirodno je pretpostaviti da se u njima školuju (svojim izborom) učenici koji teže školovanje nastaviti na „humanističkim fakultetima“. Nije zanemarivo pomisliti kako učenike klasičnih gimnazija prirodoslovlje (matematika, fizika, kemija, biologija…) ne zanima, te da je njihov interes usmjeren (ponajviše) na klasične, ali i žive jezike. Fakulteti, prema kojima gravitiraju, bez sumnje, dočekivat će ih s oduševljenjem. I propisat će nekoliko predmeta, koji su i fakultetima i učenicima važni, kao uvijet za prijem[3].

Priča bi imala sretan završetak, za sve, da se na DM ne „javlja matematika“ kao dodatni i nužni kriterij upisa na ciljani fakultet. Naravno, većini (takvih) učenika učenje matematike (pogotovo niže razine) i nije poseban problem, međutim, sigurno je da rijetki učenici misle kako će im matematika značiti nešto posebno u životu, i u akademskom napredovanju. Da ne spominjem ostale „predmete prirodoslovlja“ koje moraju odrađivati tijekom „gimnazijskog školovanja“ – i u klasičnoj gimnaziji[4].

Na ovom mjestu uistinu nastupa kriza. Prije svega vezana je uz naš prethodni doživljaj gimnazije (i općeg obrazovanja).

U svijesti „cijelog svijeta“ ugrađena je (još jedna) paradigma vezana uz posebnost prirodoslovlja u „izgradnji osobnosti[5]“ svakog čovjeka. „Razumne/logične argumente“ (u tom kontekstu) nalazimo na svakom mjestu. Međutim, ja se (ne)rado prisjećam razdoblja u kojem sam vlastitu djecu primoravao da jedu (ručak koji sam ja pripremio, he, he…) a oni istrajavali u nejedenju po cijenu neodlaska na plažu.

Za mene je taj argument više nego dovoljan da zaključim: djeca „vole“ ono što mogu i žele, i ne postoji način da (silom pogotovo) učinite da vole ono što ne vole. Zato ne vidim razlog da prirodoslovni predmeti (o ovom kompromisnom modelu) ne postanu samo dio njihovog „općeg obrazovanja[6]“ na razini povijesnog razvoja znanosti.

Na ovakvim mjestima za primjer rado uzimam Aristotela.

Aristotelova učenja, zbog nečega su prešla u dogmatsku zonu i – zaustavila znanost.

Citat (I. Supek, Povijest fizike): Galileo je bio sklon Ramusovoj izreci kako je sve pogrešno što je Aristotel rekao…Benedetti opovrgava gotovo sve što je Aristotel pisao o prirodi, dodajući:…veličina i autoritet Aristotela su takvi da je teško i opasno pisati išta suprotno…

Iz navedenoga nije teško zaključiti kako i najbriljantniji logički umovi ulazeći u područja koja ne razumijevaju mogu proizvesti nemjerljivu štetu.

Ovim primjerom pokušavam otvoriti drugi kut gledanja na obrazovanje.

Površno učenje (s nazivnikom – ovo se mora učiti) proizvodi više štete nego koristi.

Učenje matematike (na silu) koju (neki) učenici ne vole niti žele učiti, s argumentom (recimo) da će ih matematika usmjeriti prema logičnom načinu mišljenja[7] – je obična iluzija/nebuloza. Pogotovo kad im se ponudi u trenutku u kojem im je razvoj, još uvijek, na razini silnih napora vezanih uz razumijevanje značenja (i) svakodnevnih riječi.

Malo sam naporan (u svojoj argumentaciji) pa pravim digresiju.

Vezana je uz ulogu naše DM u budućem školovanju naših učenika.

Pogledajmo zato (ekstremni) primjer - kako Kinezi provode svoju DM.

JL je prije nekoliko dana objavio informaciju: ovih dana devet milijuna kineskih maturanata pristupa polaganju DM, polaganje koje traje devet sati.

Njihovo iskustvo (iz prethodnih DM) bilo je izuzetno dramatično. Neki (mnogi?) učenici nisu uspjevali izdržati stres polaganja DM i – odlučivali ekstremno. Zbog toga su ove godine „prosvjetne vlasti“ odlučile da se s viših katova škola onemoguće – „skokovi maturanata“.

Naglašavam broj maturanata, ali i istrajnost prosvjetnih vlasti u primijeni najrigidnijih metoda, tipa, tko preživi…Humanizam iskazuju samo s pozicije – da svi ostanu (fizički) na životu. Možda je ta „logika[8]“ dobra u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu, ali siguran sam da bi kod nas proizvela efekt Pirove pobjede.

Iz navedenoga izvodim zaključak o jednom (mogućem) modelu budućih promjena. Vezan je uz temeljiti strukturni zahvat, koji je na granici revolucionarnog. Budući da „revolucija“ nikome nije zanimljiva (i sam je se grozim), valja potražiti prijelazna/o riješenja/e.

Naime, prethodna logika osvješćuje model gimnazija u kojima bi učenici (i fakulteti) bili interesno opredjeljeni, i u tom kontekstu, broj predmeta (koje bi učenici birali i koji bi se ocjenjivali) mogao bi biti značajno umanjen. Slijedom toga, čini se, da bi mnogi profesori mogli ostati bez posla.

Pasi Sahlberg u Lekcijama naglašava kako je Finska u jednom trenutku prestala ulagati u „tradicionalne djelatnosti“ i da svoj sadašnji prosperitet zahvaljuje ulaganju u - obrazovanje.

Mi smo u prethodnom razdoblju radili potpuno suprotno. Silni novac (uzaludno) je održavao brodogradnju na životu, a sustav odgoja i obrazovanja bio je prepušten vlastitoj tromosti. U takvoj situaciji mi sada moramo intervenirati s pozicije smanjivanja upisnih kvota na ekonomskim fakultetima i pokušavamo stimulirati obrazovanje u prirodoslovlju.

Zaključak koji izvodim, također je, (meni) očigledan: održavanje „socijalnog mira“, po svaku cjenu, „put je u Pakao popločan dobrim namjerama“.

Jednom zgodom u Zagrebu je gostovao jedan od najuspješnijih svjetskih/američkih ekonomista[9]. Njegova uspješnost temeljila se, u najvećoj mjeri, na spašavanju mnogih tvrtki – pred stečajem.

Nakon što je ispričao „svoju priču“, prvo pitanje postavili su mu naši sindikalci (parafraziram): kako ste spavali nakon što ste davali otkaze mnogim djelatnicima?

Odgovor je bio jednostavan: nakon stečaja – svi bi bili „na ulici“. Danas se vraćaju na stari posao.

Naravno, naše škole nisu tvrtke, ali je izvjesno da učenici mnoge predmete ne percipiraju važnima u svojem budućem akademskom razvoju. I država se jednom mora (i) o tome očitovati. Zadržavanje postojećeg stanja (socijalni mir[10]) znači još jedno odgađanje polaska u „novo vrijeme“. Problem nije uopće zanemariv.

Toga sam svjestan i dugo ga promišljam.

Načelno rješenje pronašao sam u biljaru (šah je prezahtjevna paralela).

Ovih dana zabavljam se gledajući svjetsko prvenstvo u biljaru. I trebalo je dosta vremena da shvatim što rade igrači (dugo) šetajući oko stola prije nego upute „svima očigledan i jednostavan udarac“.

I shvatio sam. Naime, ciljana (svima vidljiva) kuglica otišla je „u rupu“, ali bijela je kugla stala baš na mjesto s kojeg je uspješni nastavak utakmice – najbolji.

To je za mene priča o barem dva poteza unaprijed. Prvi potez može odraditi „svaka budala“, ali baš drugi potez razlikuje igrače biljara.

Naravno, u sportu su pravila igre jasna.

U društvu pravila igre određuju „ljudi na vlasti“, ljudi koje smo izabrali misleći da znaju bolje od nas (valjda bi tako trebalo biti). Međutim, iz iskustva zaključujem kako je njihov „prvi potez“ vezan ponajviše uz „kokodakanje nakon snesenog jajeta“, a „drugi potez“ na razini, „poslije mene – potop“.

Ovaj dio doživljavam prilično depresivno. Najviše zato što mislim kako će i ove (najavljene) promjene, zbog navedenih razloga - biti neučinkovite.

U nastavku (ipak) pokušavam slijediti vizije iz Strategije (iz svoga kuta).

Ako pretpostavimo da bi se moglo ići prema „smanjenju broja predmeta“ (najava i Strategije i Premijera), aktualizirat će se, bez sumnje, najavljeni problemi.

Jedan od načina mijenjanja stare „paradigme“[11] (vezane uz „opće obrazovanje“ i mnoštvo predmeta) mogao bi biti u davanju puno veće autonomije školama.

Naime, jasno je da škole djeluju, tamo gdje djeluju, i da u tom (geografskom) području postoji svojevrsno „tržište zainteresiranih učenika[12]“. Svaka škola se, temeljem autonomije, može (u definiranom prijelaznom periodu) opredjeliti za stari ili prijedloge novih modela.

Prirodno je očekivati da će većina škola/ravnatelja zadržavati stari model (čuvajući radna mjesta svojih djelatnika), ali bit će dovoljna samo jedna škola koja će preuzeti model temeljen na Strategiji i svima će brzo postati jasno – u koju školu djeca žele ići.

Državna matura i „smanjenje broja predmeta“

Procjenjujem da smo državnu maturu uveli kao način vanjske evaluacije (ne)uspješnosti našeg školskog sustava. Uključivanjem u PISA program aktivirali smo još jedan sustav vanjskog vrednovanja. I jedan i drugi jasno su pokazali kako je naš školski sustav prilično nefunkcionalan prema kriterijima koje smo sami propisali (za DM), ali i prema kriterijima koje je propisao „svijet“ u PISA mjerenjima.

Na PISA kriterije ne možemo utjecati. Budući da smo ih prihvatili, uključivši se u program, jasno je da nešto moramo mijenjati ako želimo biti uspješni prema tim kriterijima.

Realizacija naše Strategije morala bi biti na tragu postizanja uspješnosti u tom dijelu. Mislim da ne bi trebao biti problem u otkrivanju parametara, tj. onoga za što „svijet“ misli da je u ovom trenutku najvažnije u obrazovanju djece.

Na nama je da domislimo način na koji ćemo to i ostvari(va)ti.

Problem „neuspješnosti“ polaganja DM, čini se lako rješiv, jer na to možemo izravno djelovati. I bio bi lako rješiv (jer ne bi niti postojao) da smo prije uvođenja DM reformirali sustav.

Naime, DM je iskustvo drugih školskih sustava u kojima djeca u završnoj fazi srednjoškolskog (gimnazijskog) obrazovanja „uče“ 5-10 predmeta.

Naše iskustvo lako je provjerljivo. Postoje gimnazije u kojima učenici u četvrtom razredu moraju ovladati gradivom u osamnaest (18) predmeta.

Budući da smo, uvođenjem DM u sustav, preuzeli tuđa iskustva temeljena na (njihovom) prethodnom modelu obrazovanja, lako je zaključiti da smo to učinili na „naš način“.

Moj (meni očigledan, mada se čini ekstreman) zaključak je da nam slijedi:

1. ukidanje DM (ako želimo zadržati postojeće stanje),

2. mijenjanje sustava, ako želimo zadržati DM.

Prva opcija lako je realizibilna, ali druga vodi na radikalne promjene i probleme na koje sam već ukazao.

Druga opcija (u mojem promišljanju promjena) neizostavno vodi na - „smanjenje broja predmeta“ (barem) u završnoj fazi srednjoškolskog (gimnazijskog?) obrazovanja – izborom učenika.

Ovakav pristup ima i svoj logički slijed.

Pretpostavke su:

1. DM je kriterij upisa na fakultet,

2. Fakulteti propisuju njima relevantne kriterije/predmete, za upis, i sudjeluju u kreiranju njima relevantnih predmetnih ispita[13] na DM,

3. Učenici biraju.

U ovakvoj situaciji, prije svega u kontekstu (najvažnijeg prioriteta) - izbora učenika, DM-ri nužno slijede korekcije. Naime, teško je i zamisliti da bi (svi) naši učenici birali matematiku kao nužan uvjet za nastavak njihova školovanja.

Sudjelujući na mnogim edukacijskim (i međunarodnim) seminarima uspio sam sebi osvijestiti komunikaciju kao najvažniji element u kontekstu uspješnosti i odgoja i obrazovanja. Slijedom tog (osobnog) doživljaja, zaključio sam kako bi utjecaj (naše) države u ovoj (našoj DM) situaciji mogao biti sveden samo na dva obvezna (komunikacijska[14]) predmeta: hrvatski i engleski (odnosno, materinji) jezik.

Sve druge (izborne) predmete definirali bi fakulteti, koji žele interesno opredjeljene učenike – prema njihovim kriterijima.

Domislivši ovo (svojevrsno „ukidanje“ matematike na DM) znam da ulazim u područje „ježeva“. Spomenuvši (samo izdaleka) supruzi, koja je cijeli radni vijek „provela u matematici“ tu mogućnost, suočio sam se s već navedenim argumentima.

Sve u kontekstu (parafraziram ekstremno): bez matematike se ne može živjeti.



[1] Naravno, u tom djelu se SVI fakulteti moraju jasno očitovati glede njima relevatnih predmeta.

[2] Kod nas još uvijek učenici gimnazija MORAJU učiti oko petnaest predmeta do zadnjeg dana nastave završnog razreda.

[3] Nisam provjeravao, ali mislim da na takvim fakultetima ne postoji niti jedan kolegij koji ima veze s matematikom.

[4] Na ovom mjestu imam vlastito iskustvo. Sin mi je, davno, upisao komparativnu književnost, a kao drugi predmet upisao – grčki jezik. Nakon prve godine (položio je sve ispite iz grčkog jezika) reče mi. Tata promijenio bih grčki za španjolski. U nastavku priče, reče: u konkurenciji s „klasičarima“ uvijek sam u zaostatku.

A on je maturirao u tada nekakvoj jezično/općoj gimnaziji.

Meni je bio jasan njegov motiv, ali također i to, da klasične gimnazije (i osnovne škole s tim nazivnikom) za studij klasičnih jezika, nemjerljivo bolje pripreme buduće studente.

[5] I sam sam u velikoj mjeri pobornik takvog stava, međutim, upoznao sam i previše učenika koje prirodoslovlje uopće ne zanima, a uvjerio sam se, da učenje „na silu“ proizvodi jako loš učinak.

[6] Danas se u znanosti posebno naglašava timski rad. Ne vidim razlog zbog kojega bi povjesničar umjetnosti morao znati matematiku, fiziku…Kad/ako mu bude zatrebalo nešto iz tog područja „nazvat će“ stručnjaka.

[7] Promišljajući ovaj problem, bez obzira na ispisani „zaključak“, zaključio sam da bi to bilo itekako moguće, na širem planu, u nekom drugačijem kontekstu poučavanja matematike. Budući da se i u tom slučaju radi o promjeni paradigme poučavanja matematike teško je očekivati skore promjene.

[8] Nije zanemarivo spomenuti kako i kod nas postoji veliki broj zagovornika takvog pristupa.

[9] Prije nekoliko godina. Žao mi je što nisam upamtio ime.

[10] Vrlo često se poigravam s ovim (izuzetno značajnim) motivom. Naime, ako je važniji socijalni mir od učenika, koji se školovanjem žele obrazovati za poslove koji još „ne postoje“, tada možemo domisliti još desetak predmeta (međupredmetnih tema!) i zaposliti još desetak tisuća novih djelatnika!

[11] M.I. Finley: Antička ekonomija, MATE d.o.o, Zagreb, 2011. (Thomas Khun, The structure of Scientific Revolutions, 1970.)

Takvi pomaci rijetko su, ako uopće ikada, učinak individualnoga genija u konfrontaciji sa zavedenim svijetom. Stvar obično počinje skupinom znanstvenika. Ako su njihova pitanja valjana i dovoljno dobro ih predstavljaju, oni će svoj osjećaj nelagode u odnosu na prevladavajuće znanje priopćiti drugima. Ako revolucija poleti, slijedit će jurnjava da se odrede novi istraživački programi koji bi odgovorili na pitanja koja se sada smatraju važnima. Stara paradigma možda će se jednostavno zaboraviti…Thomas Khun inzistirao je na tome da humanističke i društvene znanosti ne doživljavaju iste promjene paradigme kakve doživljavaju prirodne znanosti. U potonjima, jednom kad se novi okvir prihvati, suparnička shvaćanja stvari brzo se istjeruju s polja …No u humanističkim i društveno znanstvenim poljima, pobornici starijih modela osiguravaju svoje položaje i ne odlaze. Njihov utjecaj može ostati jak desetljećima i rezultat je taj da obično govorimo o „školama mišljenja“, a ne o paradigmama.

Ian Morris, Stanfordsko sveučilište, rujan 1998.

[12] Bilo bi zanimljivo istražiti, u razdoblju kreiranja predmetnih kurikuluma, što misle/žele osmoškolci o tom , i nekim drugim modelima.

[13] Naravno, i njihov utjecaj na ispitna pitanja tada bi morao biti temeljen na „idealnim“ predmetnim kurikulumima.

[14] Naglašavam samo prvu razinu učenja jezika. Jasno je da uzučenje jezika ide…puno više.

14. svibnja 2015.

 

::Tribina ZPG
Sveobuhvatna reforma, 2. dio

Treću godinu održava se svečana konferencija 'Hrvatski kvalifikacijski okvir - prilika za kvalitetnu provedbu cjelovite reforme obrazovanja'. Organizira ju Nacionalno vijeće za razvoj ljudskih potencijala uz podršku Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Na konferenciji su predstavljeni ciljevi razvoja i osposobljavanja s naglaskom na Hrvatski kvalifikacijski okvir kao instrument za provedbu obrazovne reforme na svim razinama - od strukovnog pa do cjeloživotnog učenja.

Opširnije...

12. 12. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije