Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Asocijativni prostor 2. dio

Hrvatska enciklopedija: kapacitet (njem. Kapazität < lat. capacitas: obujam, prostor).

1. Proizvodna sposobnost nekoga tehničkog sustava, objekta ili industrijskog pogona (npr. količina proizvoda koju može proizvesti neki stroj, tvornica, postrojenje u određenom vremenu pri punom korištenju). Razlikuju se idealni, realni, maksimalni, optimalni i planirani kapacitet, prema ograničenjima ili zahtjevima koji se egzogeno postave.

2. Volumen ili masa tvari ili broj predmeta ili ljudi koji može primiti neka prostorija, dvorana, stadion, prijevozno sredstvo, cesta, plovni put i dr.

3. Mjera veličine broda koja označava raspoloživi prostor za teret, različito izražen za različite vrste tereta (npr. masom ili obujmom tereta, brojem putničkih mjesta, kreveta, vozila i dr.).

4. Fizikalne veličine, → električni kapacitet i → toplinski kapacitet

5. U prenesenu značenju, radna i umna sposobnost pojedinca, često sinonim za iznimna stručnjaka ili znalca (matematički, znanstveni, gastronomski kapacitet).

Krenuo sam s idejom nalaženja „definicije“ vezane uz količinu informacija koju ljudski mozak može/uspjeva „kontrolirati“. Skromno povezivanje tog tipa našao sam u točki 5., ali samo u kontekstu iznimnih znalaca (u pojedinim područjima). I prije svega se odnosi na drugi dio (kontrola) mojeg očekivanja. Međutim, isticanje pojedinih područja (specijalizacija) jasno govori o različitim tipovima informacija kojima se popunjavaju asocijativni prostori.

Vjerojatno postoje ljudi koji su istinski „kapaciteti“ u više područja, ali…nisam baš siguran da ih je puno.

Sposobnosti - talenti

Mislim kako je razumno pretpostaviti da se ljudi razlikuju i da se slijedom toga i njihovi asocijativni prostori razlikuju po – kapacitetu tj. po količini informacija koje naš mozak negdje pohranjuje. Procjenjujem da o tome ponajviše znaju oni koji istražuju ljudski mozak.

Drugo razlikovanje AP vezujem uz prirodu informacija koje ljudski mozak (lakše ili teže) posprema u svoje memorijske fajlove.

Na ovom mjestu volim se prisjetiti svojeg zapamćivanja.

U srednjoj školi pratio sam, čitajući Sportske novosti, sve što se u svijetu događalo u sportu. Bilo mi je nevjerojatno s kojom lakoćom sam pamtio svaki sportski rezultat. Tada sam se aktivno bavio atletikom.

Na stadion sam došao sa željom, i osjećajem da to mogu, treniranja sprinterskih disciplina. Međutim, trener je pocijenio kako su moje mogućnosti puno veće na srednjoprugaškim disciplinama. Bio je to potpuni promašaj.

Školske discipline u pravilu su predmeti koje učenici moraju „učiti“. Zbog toga sam i naglasio svoj (sportski) primjer, koji ljudi s lakoćom razumijevaju – istovremeno misleći da da takvo nešto ne postoji kad je u pitanju ljudski mozak.

Za mene je sličnost neupitna. Ljudski mozak također više voli nešto od nečeg drugoga. A kad nešto voli učenik asocijativni prostor s lakoćom popunjava. Tada govorimo o sposobnostima učenika, čak i o talentiranosti. Jer taj tip informacija mozak s lakoćom i pamti i kontrolira.

Pravi učitelj/trener najprije treba otkriti što učenik voli i može. Ako to baš i nije ono čime se učitelj bavi (predmet) svako inzistiranje proizvest će „potpune promašaje“.

Razlikovanje

I dalje sam na pretpostavci solidne popunjenosti asocijativnih prostora (učenika). Ovaj put s afirmiranjem interesnog popunjavanja. Mislim da se taj dio u školama najčešće zove – učenje. Učenik koji kontrolira većinu pohranjenih informacija najčešće je i nagrađen - peticom. Međutim, ako su i učenik i učitelj zadovoljni (samo) sa (školskom) peticom, priča će i za učenika i za učitelja biti samo – potpuni promašaj. Osjetivši takav AP učitelj bi (tek) tada trebao postati „zvijer“ i činiti sve da „utoli glad“ takvog prostora (do granica kapaciteta).

Na ovom mjestu svojeg promišljanja AP idem korak dalje, prebacujući težište na njegovu kontrolu. Heraklit kaže da - Sveznalaštvo ne uči ljude pameti…

Sveznalaštvo sam povezao s (maksimalno) ispunjenim asocijativnim prostorom. Međutim, problem (afirmiranja) pameti i mudrosti (kao konačan cilj svakog učitelja) otvorio mi je novi aspekt promišljanja. Definiciju „pameti“ nisam našao u našim izvorima[1], ali sjetivši se jednog razgovora, u kojem mi je jedna psihologinja[2] pamet izjednačila s inteligencijom, evo nas na tom tragu.

Hrvatska enciklopedija: inteligencija (latinski intellegentia, intelligentia: razboritost, razum; vještina), u psihologiji, sposobnost mišljenja koja omogućuje snalaženje u novim prilikama u kojima se ne koriste (ili nemaju dobar ishod) nagonsko ponašanje, ni učenjem stečene navike, vještine i znanja. Inteligencija je temelj uspješne školske izobrazbe, stjecanja znanja općenito te uspješna obavljanja profesionalnih zadaća i drugih ljudskih djelatnosti. Budući da je inteligencija povezana s djelovanjem sveukupne ličnosti, na uspjeh u nekoj djelatnosti (ovisno o vrsti i složenosti) mogu u znatnoj mjeri utjecati i afektivne, motivacijske kao i druge osobine ličnosti. O ustroju inteligencije postoje prijepori: je li to jedinstvena sposobnost, tj. odraz općih funkcionalnih značajki središnjega živčanoga sustava, ili je inteligencija skup širih sposobnosti koje su odgovorne za intelektualno djelovanje (kao što su perceptivna, spacijalna, numerička, mnemička, te sposobnost rječitosti i zaključivanja).

Stupanj intelektualne razvijenosti pojedinaca određuje se s pomoću testova inteligencije. Prve testove sastavili su Francuzi A. Binet i T. Simone (1904–11). Pojam → kvocijenta inteligencije uveden je 1912. U svijetu postoje mnogobrojni testovi inteligencije koji se najčešće sastoje od zadataka verbalnoga i neverbalnoga oblika. U nas je 1970. Z. Bujas sastavio izvorne testove inteligencije, od kojih su neki i danas u standardnoj upotrebi. Zadatci u testovima inteligencije predočuju neki problem koji se ne može uspješno riješiti na temelju znanja ili specifičnoga vježbanja; za njihovo rješavanje potrebno je minimalno opće znanje. Verbalni zadatci sastoje se od riječi ili rečenica poznatoga jezika (katkad nesmislenih sklopova slova ili sličnih simbola), a neverbalni uglavnom od opće poznatih ili neuobičajenih jednostavnih crteža. Neverbalni zadatci pogodniji su za ispitivanje i uspoređivanje inteligencije ljudi različita jezika, naobrazbe i kulture. Rezultati testova inteligencije služe predviđanju uspjeha u školovanju i u profesionalnim djelatnostima. Općenito vrjednovanje rezultata pojedinca u testu inteligencije omogućeno je usporedbom sa standardiziranim rezultatima prikupljenima na reprezentativnoj skupini pojedinaca iz populacije kojoj neka osoba pripada. To znači da rezultat u testu inteligencije nema apsolutnu, opću, nego samo relativnu vrijednost, dobivenu usporedbom s odgovarajućom populacijom. Usporedba je potrebna jer na rezultat pojedinca u testu inteligencije utječu i drugi čimbenici (izobrazbeni, kulturološki i dr.), a ne samo njegova intelektualna sposobnost.

Velike su individualne razlike u načinima intelektualnoga djelovanja, pa se govori o: socijalnoj inteligenciji, sposobnosti razumijevanja i rješavanja problema koji uključuju međuljudske odnose; konkretnoj inteligenciji, sposobnosti rješavanja problema manipulacijom konkretnim objektima; apstraktnoj inteligenciji, sposobnosti razumijevanja apstraktnih i simboličkih odnosa (odnosa među apstraktnim pojmovima te verbalnim, numeričkim i drugim simbolima) i njihova korištenja pri rješavanju problema. Razlikuje se tzv. fluidna i kristalizirana inteligencija: fluidna inteligencija pod većim je utjecajem dispozicijskih (nasljednih) čimbenika i očituje se u razumijevanju simboličkih odnosa i kreativnih rješenja problema (razvija se između 14. i 18. god.); kristalizirana inteligencija pod većim je utjecajem izobrazbe i općenito kulturoloških čimbenika (razvija se tijekom cijeloga života). Odnedavno se govori i o tzv. emocionalnoj inteligenciji, koja je slična socijalnoj inteligenciji, ali obuhvaća i neintelektualne čimbenike koji mogu djelovati na uspjeh u nekoj djelatnosti, pa je upitno koliko je to inteligencija u uobičajenom značenju.

Definiranje pojma inteligencije ovisi o općedruštvenim prilikama. Prevladavalo je mišljenje da je inteligencija pretežito ovisna o nasljednim čimbenicima (oko 80%), a da su utjecaji kulture i okoline manje značajni. Suvremena ekološka poimanja inteligenciju pojedinca stavljaju u kontekst socijalne interakcije i zahtjeva kulture te drže da je inteligencija višedimenzionalna. U istraživanjima inteligencije ne prevladava samo psihometrijski pristup (koji se temelji na testovima inteligencije), već se inteligencija istražuje i u kognitivnoj psihologiji, neuropsihologiji i razvojnoj psihologiji, a česti su i tzv. kibernetički modeli inteligencije; inteligencija se istražuje i u biologiji, sociologiji i pedagogiji. Tim se istraživanjima pokušavaju spoznati procesi koji rezultiraju intelektualnim učinkom kao i utjecaji okoline i nasljednih čimbenika u razvoju inteligencije u pojedinca.

Definicija je malo poduža, ali sam uspio pronaći ključno mjesto za nastavak svoje priče: Inteligencija je temelj uspješne školske izobrazbe, stjecanja znanja…,

ali i neka druga koja se baš i ne uklapaju u moj „model“. Naime, on se temelji na ideji „kapaciteta mozga“, i zapravo je običan „mehanički (kibernetički?) model“, i vezan prije svega uz nasljedne čimbenike. Mozgovi se razlikuju na razne načine, a jedan je (u ovoj priči) jako važan. Taj je vezan uz broj neurona (u mozgu), koji su (prema nekim teorijama) presudni u funkcioniranju mozga – ako su dobro umreženi (tzv. sinapse). Mislim da je to razuman argument s kojim mogu nastaviti svoje promišljanje.

Nisam siguran da itko zna kako ljudski mozak funkcionira i koji su njegovi (neistraženi) potencijali. Upravo zato i postoje mnogi modeli (i inteligencije).

Polazeći od dobro umreženog (inteligentnog) mozga, lako je zaključiti da takav mozak s lakoćom i kontrolira asocijativni prostor.

Ako ispunjavanje AP nazovemo učenjem, tada možemo reći da naučenost (uspješna školska izobrazba?) slijedi tek nakon intervencije (kontrole) tih stečenih informacija.

Inteligencija je temelj uspješne školske izobrazbe, stjecanja znanja…,

ali ako povjerujemo u navedeni temelj, opet smo u problemima. Naime, iz toga se može zaključiti kako učenici koji se baš i ne obrazuju uspješno – nisu inteligentni (što je u školama vrlo čest zaključak). Taj zaključak mi se ne sviđa. Mislim da su zbog toga i domišljeni tzv. testovi inteligencije. Testovima se inteligencija iskazuje brojevima, a netko je (valjda statističkim istraživanjima?) odredio mjeru „normalnosti“[3].

Većina naših/hrvatskih učenika je „normalna“, što za mene znači da bi bez velikih problema mogli biti i uspješni u školskoj izobrazbi da, zbog nečega, njihov asocijativni prostor nije skroman. Tada je i „povezivanje“ (asocijativnost) minimalno – unatoč sposobnostima.

Ovakvim promišljanjem (modeliranjem) procesa učenja uspio sam (si) uspostaviti izravnu vezu asocijativnog prostora i pameti/inteligencije. To mi je i bila namjera.

Nedavno sam pročitao deset postulata Novaka Đokovića na kojima temelji svoj uspjeh. Bez problema sam otkrio da je slično govorio i Albert Einstein. U osnovi je puno puno …rada, i jako malo talenta (u odnosu na rad). „Lingvističko istraživanje“ bi nas nakon toga trebalo odvesti prema razumijevanju pojma rada. Naime, meni je izvjesno kako se Novakov „rad“ razlikuje Albertovog. Zato sam rad „definirao“ kao djelovanje na popunjavanju vlastitog asocijativnog prostora. Međutim, u Novakovoj priči uočio sam i riječ - „fokusiranost“. To me je u razmišljanju povelo ovim smjerom.

Fizika fokus/žarište definira kao točku (mjesto) na kojoj se prikupljaju sve zrake nakon međudjelovanja s nekim zrcalima/lećama. Novak, očigledno mi je, nije mislio na to značenje fokusa. Promišljajući dalje, zaključio sam da je on najprije pronašao žarište/metu, a onda u svojem AP pronašao najvažnije informacije/podatke koje će svojom inteligencijom/lećom dovesti na to mjesto.

Ako pretpostavimo da su asocijativni prostori uspješnih (genijalnih?) ljudi ogromni, zaključujem da su oni u velikim problemima kad trebaju donositi odluke. Pogotovo (jako) brze odluke. U tom trenutku taj je problem (mislim) rješiv uz postojanje silne moći – koncentriranja (na bitno). I u igri se javlja novi pojam. Pogledajmo što HE misli o kocentraciji.

Hrvatska enciklopedija: koncentracija (njem. Konzentration < franc. concentration, od kon- i lat. centrum: središte). 1. Općenito, usredotočenje na jednome mjestu, prostoru, području; okupljanje, skupljanje, zgušćivanje, zbijanje, sabiranje.

2. U vojsci, prikupljanje vojnih snaga i sredstava u određenom području i u određenom vremenu radi provedbe neke vojne zadaće. Nakon uvođenja opće vojne obveze i stvaranja nacionalnih vojski, početkom XIX. st. koncentracija postaje zasebna strateška radnja u razvoju vojske za rat. S pojavom željeznice koncentracija snaga višestruko se ubrzala, a maksimalno se primjenjivalo Napoleonovo pravilo: odvojeno se kretati, zajedno se boriti. Do punog izražaja došla je u II. svjetskom ratu, kada je koncentracija borbene moći zrakoplovstva, oklopništva i raketno-topničkih postrojbi rješavala ishod niza bitaka. Nakon II. svjetskog rata, na koncentraciju snaga upozoravalo se kao na slabost zbog moguće izloženosti udarima oružja za masovno uništenje. Zbog toga se danas manje govori o koncentraciji snaga, a više o koncentraciji borbene moći na odlučujućem mjestu i u odlučujućem vremenu.

3. U ekonomiji, tendencija skupljanja nekih aktivnosti u određenom prostoru ili širenja kontrole pojedinaca ili užih skupina nad vlasništvom ili nekim aktivnostima. Tako koncentracija industrije označava tendenciju smještanja sve većega dijela industrije na određenome mjestu, a koncentracija kapitala tendenciju prelaska kontrole nad sve većim dijelom kapitala u mali broj ruku. Ta tendencija može biti izraz prednosti smještaja industrije na nekoj lokaciji ili uspješnijega poslovanja nekoga poduzeća ili pojedinca, ali i posljedica različitih odluka o investicijama, organizaciji, poslovnom povezivanju.

4. U kemiji, omjer broja (N) ili množine (n) jedinki, mase (m) ili volumena (V) nekog sastojka u smjesi prema volumenu smjese (V). Tako definirane koncentracije i njima pripadajuće jedinice Međunarodnoga sustava jedinica (SI) jesu: brojnosna koncentracija C = N/V (1/m³), množinska koncentracija c = n/V (mol/m³), masena koncentracija γ = m/V (kg/m³) i volumna koncentracija σ = VSASTOJKA / VSMJESE. U praksi se volumen smjese češće iskazuje u manjim jedinicama (dm³, L).

Zahvaljujemo Vam na komentaru.

I ovaj put riječ ima mnoštvo značenja, ali sam uspio pronaći „svoje“ za nastavak priče:

usredotočenje na jednome mjestu, prostoru, području. Čak mi se čini da je koncentracija istoznačnica fokusiranju u djelu preklapanja definicija.

Heraklit: Sveznalaštvo ne uči ljude pameti…

Ova Heraklitova misao me “izbezumila“ i morao sam pokušati otkriti neku (svoju) razinu razumijevanja. „Istraživanje“ ste pratili te možete i sami krenuti sličnim putevima (u sličnim situacijama).

Pretpostvke na kojima sam temeljio „istraživanje“ o prirodi učenja bile su:

- asocijativni prostor ,

- mogućnost povezivanja.

Zaključak:

U ovakvom jednostavnom modeliranju sebe sam uspio uvjeriti da se temelji uspješnog učenja mogu (uistinu) svesti na „malu“ mjeru.

Studirajući fiziku svoj AP uspio sam solidno popuniti s informacijama o prirodi (materijalnom svijetu). Jako puno informacija je „atrofiralo“, međutim, trajno je ostala misao, kako su najvažniji zakoni fizike (koji opisuju materijalni svijet) – prelijepi i jednostavniji ne mogu biti.

Svojim fragmentima (apostrofima, gnomama) Heraklit me uvjerio da i „humanistički zakoni“ mogu (i moraju) biti jednako jednostavni i lijepi.

Dodatak

Miroslav Marković: Filozofija Heraklita mračnog: Poznavanje mnoštva raznih stvari, jedno enciklopedijsko znanje, sveznalaštvo i sveznadarstvo (polimatheie) ne vodi ljude pravoj mudrosti.

Problem svih istraživanja je u tome što se sa svakom novom spoznajom otvara mnoštvo novih pitanja.

U kakvoj vezi su učenje i mudrost…pokušat ću naći svoje odgovore.



[1] Wikipedia: Pamet: 1. Sposobnost da se razume; razumeti i profitirati na iskustvu. 2. Ono što je odgovorno za nečije misli i osećanja; sedište sposobnosti rezonovanja.

[2] Miljenka Cota

[3] Polazeći od tih brojeva mi (u ZPG) novopridošle učenike najprije procjenjujemo raznim testovima inteligencije. Nakon što utvrdimo da su svi u najmanju ruku „normalni“, tražimo razloge zašto je njihov asocijativni prostor skroman, tj. zašto se s takvom inteligencijom nisu prethodno uspjevali „uspješno obrazovati“ (u velikoj mjeri). Pronalazili smo ih na mnogim mjestima. O tome više u „Heraklitu mračnom u hrvatskom školstvu“ (knjizi pred objavljivanjem).

13. travnja 2015.

 

::Tribina ZPG
Παιδεία i πολτεία - Pajdeja i politeja

Tekst je motiviran aktualnim reformskim događajima u Hrvatskoj. Uporište sam našao u prošlosti i tekstu Mirka Jozića: Pajdeja u Platonovoj državi (Latina&Graeca, nova serija / 2011, br. 19.).

Opširnije...

5. 7. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije