Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Varanje - razmišljanja Nikice Simića

Korupcija-duhovna i moralna pokvarenost


Pitanja koje si postavljam jako dugo, zapravo od svojih školskih dana, su vezana uz «prepisivanje». U to vrijeme krilatica «snađi se druže» često se spominjala u mnogim situacijama i u simpatičnom kontekstu. Grci su čak prema takvoj vještini snalaženja imali vrlo afirmativan odnos, metisom opisujući pronalaženje najizravnijeg puta za postizanje svojeg cilja. (Marcel Detienne i Jean-Pierre Vernant: Lukava inteligencija u starih Grka). «Nastavljajući niz» na kraju lako pronalazimo Machiavellijevo – sve je dozvoljeno na putu do cilja.
Iz ovoga je jasno kako u mnogim stvarima postoji neka fina granica nakon koje «snađi se» dobija drugačiju moralnu obojenost. U ovom slučaju granicu određuje svaki čovjek za sebe, odnosno, ona je u njega usađena odgojem, primarno roditeljskim ali i sustavom društvenih moralnih vrijednosti.
Kao učenik i sam sam sudjelovao u raznim akcijama školskog snalaženja. Najčešće se radilo o nekakvom došaptavanju, čitanju iz skrivene knjige pod klupom, raznim „šalabahterima“ i naravno, prepisivanju zadataka na pisanim provjerama iz matematike. Kao nastavnik sam se kasnije susretao s duhovitim metodama snalaženja. Jedna mi je ostala u pamćenju. Tekstovi zadataka bi se udicom dostavljali nekom ispod prozora i rješeni preuzimali na isti način.
Propitujući moralnu dimenziju ovakvih tipova «varanja» u školi lako je ustanoviti kako proizvodi loše i odgojne i obrazovne efekte. U nekim zemljama to je jedan od najvećih učeničkih krimena. Kod nas je praksa potpuno drugačija i zanimljivo je kako se čak i naša bivša ministrica i sada ravnateljica jedne gimnazije javno i sa simpatijom očitovala o «snalažnju» tog tipa u razredu. Takva dobrohotnost je u konačnici i dovela «snalaženje» do razine izravne kupovine ispita i nove krilatice – «tko nema novaca – neka uči».
Istraživanje ovog fenomena u našem školstvu svakako bi pomoglo u traženju pravih rješenja u mijenjanju ove loše prakse.
Pogledajmo kako otprilike izgleda razvojni put školskog varanja kod naših učenika.
Već prije ulaska svog djeteta u školu, roditelji traže način da im osiguraju ponajbolju učiteljicu, jer ipak se zna koje su to. Već tada, u takvoj roditeljskoj intervenciji, možemo govoriti o početku snalaženja. Na taj način je ostvaren nekakav cilj, ali može se reći i ovako, na uštrb neke druge djece.
Nakon toga roditeljska briga o akademskom napredovanju djeteta počinje dobivati neobičnu dimenziju. Skoro da nema roditelja koji nakon povratka iz škole najprije ne upita djete – što je bilo u školi, a u drugom polugodištu nakon što krene i brojčano ocjenjivanje pitanje se preoblikuje – koju ocjenu si dobio. Od prvog takvog pitanja započinje «mjerenje i vrednovanje» djeteta brojčanim ocjenama, ali i izravno roditeljsko uključivanje u dobijanju što boljih ocjena. Najprije se to očituje u zajedničkom radu, jer roditelji već žive u sustavu brojčanog mjerenja i «znaju da je to jako važno» u društvu, a s druge strane su rijetki roditelji koji se ne žele «hvaliti svojom uspješnom djecom». Dio roditelja zbog raznih razloga odustaje brzo od zajedničkog rada s djecom, ali njihove želje i dalje su iste i počinje ozbiljnije varanje. Počinju se nabavljati razni testovi i «izvježbavanje» djece na tim uzorcima, a nakon nekog vremena djeca shvate kako je puno lakše rješeni test ubaciti u sustav tijekom testiranja u školi. Prve četiri godine školovanja ipak proteknu bez velikih trauma jer je vremena za igru, nakon boravka u školi, dosta, osim ako ih ambiciozni roditelji ne počnu uključivati u razne vanškolske aktivnosti (glazba, sport, jezici…). Recimo da u tom periodu djeca u velikoj mjeri žele i uspjevaju ispunjavati roditeljska očekivanja. Njihovo jedino očekivanje je – da ih roditelji i dalje vole kao prije (ulaska u školu).
Prijelaz u peti razred je suočavanje s predmetnom nastavom, ali i s puno novih i nepoznatih ljudi. Negativni efekt toga neki sustavi smanjuju školujući višepredmetne učitelje, tako da «familijiriziranje“ bude bezbolnije. Kod nas to nije tako, pa djeca ulaze u fazu prilagođavanja svakom ponaosob. I taj dio ne bi bio tako strašan, da postoji nekakva nastavnička odgojna usklađenost. Neki sustavi taj problem rješavaju školujući svoje učitelje u fazama: obrazovna prve dvije godine a «odgojna» zadnje dvije. Oni koji zakažu u odgojnoj fazi – ne ulaze u razred bez obzira na to kakvi su im rezultati u obrazovnom području. Neki sustavi to rješavaju još elegantnije – i odgađaju predmetnu nastavu još koju godinu.
U tom djelu mislim da bi razvojna psihologija trebala ima ti zadnju riječ.
No, vratimo se temi i pogledajmo posljedice toga. Predmetna nastava, ali još više djeci neprilagođeni programi vrlo brzo kod djece proizvode stres i frustracije. Nije uopće zanemarivo spomenuti kako se njihov boravak u školi podvostručio a radne obveze značajno povećale. To je i primijećeno u RH i pokušalo se intervenirati u sustav s HNOS-om. Na našu žalost nešto se nije napravilo kako treba i priča se vratila na početak. Mislim da je temeljni razlog tome u tome što nisu ispoštivana elementarna pravila uvođenja promjena u sustav. O tome detaljno raspravlja knjiga «Mijenjajmo naše škole» (na koju ću se često pozivati).
Djeca su u toj dobi potpuno nespremna za prijelaz u nove uvjete. U prve četiri godine izgradili su svoj školski sustav vrijednosti i načine djelovanja kako da i dalje budu djeca koju mama i tata vole. Ulaskom u peti razred brzo shvaćaju kako njihov prethodni sustav više ne funkcionira, a nisu u stanju brzo stvoriti novi jednako uspješan. U petom razredu mnogi zauvijek izgube vlastiti interes za školu. Škola i učenje odjednom postaju frustrirajući dio njihova života. Točka raspada događa se u 7. razredu. Naslušao sam se jako puno roditelja i priča kako se u tom razredu nešto dogodilo s njihovom djecom. Roditelji su najčešće nalazili razlog tome u hormonalnim promjenama (pubertet) ne sumnjajući u sebe, svoj sustav vrijednosti, ali najčešće niti u autoritet škole. I njihovo djete je u takvoj situaciji – jedini krivac.
Uistinu ne znam što će psiholozi reći na ovakvu moju opservaciju razvoja djece u našem školskom sustavu, ali bih na ove moje procjene dodao još argumeneta. Naime, statistika pokazuje da se obitelji dramatično mijenjaju nakon 14 godina (prosječno trajanje raspadnutih brakova, a raspada ih se oko 25% ). Netko je prikupio te podatke, ali nisam nigdje naišao na naše istraživanje vezano (i) uz «školski učinak» djece iz takvih obitelji. Takva djeca u našem sustavu u velikoj se mjeri jednostavno izgube.
Nemogućnost brzog prilagođavanja na nove školske uvjete i zadržavanja starog sustava uspješnosti, djecu jako brzo upućuje na razne načine «varanja» tog sustava, samo iz razloga da se zadrži «roditeljska ljubav». Osjećaj krivnje je čak minimalan, ako uopće postoji, jer su u nizu situacija viđali roditelje kako na sličan način rješavaju svoje probleme.
Tada nastupa intenzivni period instrukcija. Djeca još uvijek žele biti dobra i prihvaćaju sva roditeljska rješenja samo da zadrže njihovu sada već – samo pozornost, jer im je borba za njihovu ljubav postala prenaporna. Uostalom, tada i počinje prava priča bavljenja sobom.

Instrukcije


Razni tipovi školske pomoći već duže su naša stvarnost, tako da već možemo govoriti o paralelnom školskom sustavu. Najdominantnije su individualne instrukcije. Budući da se potrebe za takvom pomoći iskazuju sve više, osnivaju se i razne agencije za individualne ili grupne pripreme što takvoj djelatnosti daje i zakonski legitimitet.
Još uvijek nisam siguran treba li ovakav način obrazovanja svrstati u „varanje“ postojećeg. Naime, već duže vrijeme se primijećuje kako kod profesora postoji trend preporučavanja vanškolske pomoći i usmjeravanje na ciljane instruktore, a i agencijske instant pripreme zadovoljavaju vrlo malo pedagoških standarda. Posebno zanimljivo i indikativno je što se ovakav trend proteže i na studiranje.
U svakom slučaju već postojanje ovakvog paralelnog sustava poučavanja upućuje na neke zaključke. Prvi je očigledan: dobar dio učenika nije u stanju ispuniti u školi sva školska (predmetna) očekivanja. Drugi je, na prvi pogled, također očigledan: školski sustav nije dobar. Provjeravanje prvog zaključka (razne novinarske ankete) pokazalo je njegovu istinitost. Međutim, o uzrocima, zašto je to tako, nitko nije provodio relevantna istraživanja.
Sokrat (i Platon) davno su utvrdili kako se i pravi učitelj može namjeriti na „beznadni slučaj“, naglašavajući kako je izrazito obilježje obrazovnog procesa u tome – da se obje strane trebaju truditi.
S te pozicije lako je amnestirati školski sustav, ali bi tada krivnja bila prebačena na učenike koji se ne trude (beznadne slučajeve), a takvih je ipak previše. Odlazeći na instrukcije učenik/djete pokazuje kako se uistinu želi truditi i trudi. Na taj način on značajno umanjuje svoje „slobodno vrijeme“, a pokazuje se u pravilu s minimalni učincima, jer to je u osnovi „učenje za dvicu“. U jednom trenutku to učenici i osvjeste. Na instrukcije idu zbog slabe ocjene, a najviše što mogu „zaraditi“ je jedva prolazna ocjena. Tada počinju kalkulirati na razini što dobijaju a što gube i s lakoćom ulaze u sustav „varanja“. Pogotovo što su posljedice toga nikakve, dapače, često se na „uspjeh toga“ gleda sa simpatijama.
Problem instrukcija je baš u tome što ne rješava najvažniji problem učenja – ne pali plamen (kaže Sokrat), tj. ne aktivira niti jedan motivacijski okidač za učenjem. Još gore je što sustav instrukcija u dobroj mjeri proizvodi na nastavi nezainteresirane učenike.
U sustav „školskog varanja“ uključeni su svi sudionici obrazovnog procesa. Roditelji kao (često nesvjesni) generatori ali često i aktivni sudionici, učitelji koji u takvoj situaciji vide „svoju priliku“ (nemojmo imati iluzije i oni su ljudi) i u konačnici djeca realizatori, a zapravo žrtve sustava.
Ovdje ne postavljam pitanje postoji li ili ne varanje u školskom sustavu, jer ono postoji. Ključna pitanja su: koje su mu dimenzije i, s obzirom na to, što u konačnici generira u društvu. Pogrešno je ignorirati ovaj fenomen, opisujući ga kao marginalan.

Sjećanja


Kad čovjek poživi dovoljno dugo na kraju ima o čemu i pričati. Ovaj put ću o natjecanjima.
Najljepši period radnog mi vjeka bio je vezan uz interakciju s učenicima izraženog interesa i sposobnosti za fiziku. Mislim da su ta djeca/učenici i upalili „moj učiteljski plamen“.
Prva iskustva bila su iskustva učenja i snalaženja u komunikaciji s takvom djecom i zbunjujuća. Naime, „moj profesorski autoritet“, poslije njihovih neočekivanih pitanja, u početku je često bio održavan na razini „ad baculinum“ i trebalo je neko vrijeme da ih počnem doživljavati – pametnijim od sebe. Shvatio sam kako su oni pametniji od mene i da je moja jedina prednost u količini informacija i poznavanju puta kojim on kreću.
Od tog trenutka počeo sam istinski uživati u radu. Zanimljivo je da su se tek tada počeli pojavljivati i „rezultati“. Učenici su počeli sudjelovati a vrlo brzo i pobjeđivati na natjecanjima. Naravno da tada nisam shvaćao uzročno-posljedičnu vezu. Međutim, u daljnjem radu počeo sam viđati više od rezultata. Počeo sam ih doživljavati kao osobe, jer su i oni mene tako viđali. I priča je postala izuzetno osobna i identifikacijska. Odjednom je sama fizika često odlazila u drugi plan, a ja sam od njih počeo učiti – o djeci i njihovom odrastanju. Ta suradnja je na paradoksalan način mene (na)činila i boljim roditeljem.
Pripremajući učenike i odlazeći s njima na natjecanja počeo sam primjećivati neke čudne mi situacije. Prva je bila „institut žalbe“. Naime, učenici su imali pravo žaliti se na način ispravljanja njihovih radova odnosno, na broj dobivenih bodova. Gledajući izbezumljenu djecu ispred neslužbene liste rezultata (prije žalbe) osjećao sam da je tu nešto u temeljima – pogrešno. Trebalo je neko vrijeme da shvatim kako je u igri učenicima nešto jako važno. Natjecateljska percepcija „u znanju“ bila mi je nedokučiva, jer sam mislio kako je znanje ono što imamo, naše je i nitko nam ga ne može uzeti niti izmjeriti na način kako ga mi sami možemo. Puno kasnije otkrio sam Talesov najteži problem, tj. nalaženje odgovora na pitanje – tko sam ja?, ali tada sam samo osjećao silni naboj kod učenika-natjecatelja. Naslućivao sam mu djelomično porjeklo i u utjecaju i roditelja i njihovih profesora/mentora i donio odluku – moji učenici nikad se neće žaliti na procjenu njihovih rezultata. Ja ću biti taj koji će štititi njihov interes.

Primjeri


Vrlo brzo nakon te odluke dobio sam i priliku to i dokazati. Poslije jednog Republičkog natjecanja u Samoboru, koje je tada ujedno bilo i izlučno za Savezno natjecanje i moguću olimpijadu, jedan „moj učenik“ je na neslužebenoj listi osvanuo na drugom mjestu koje mu je garantiralo nastavak intenzivnog učenja i slijedeću razinu natjecanja. Nakon toga smo krenuli „slaviti“ , ali vrlo brzo su počeli dolaziti žalbeni rezultati.. i Sebo je treći, Sebo je četvrti, Sebo je peti…šest natjecatelja je inače osiguravalo višu razinu. Tada sam se ustao i krenuo u povjerenstvo (predsjednik je bio dr. R. Krsnik). Susret je trajao koju minutu, koliko mi j trebalo da mu kažem, ako Sebo ne ode u Ljubljanu … i još puno toga i otišao. Sebo je išao na savezno natjecanje i ostvario isti rezultat u hrvatskoj konkurenciji.
Sebo je diplomirao fiziku.
Tada sam shvatio kako zbog nečega i državna povjerensta „varaju“. Nisam želio još uvijek vjerovati u to, ali sam i to počeo kalkulirati.
Druga priča je svojevrsni nastavak ove. Državno natjecanje je trebalo biti u Požegi. Namjerno kažem trebalo biti, jer se zbog rata nije znalo hoće li ga uopće biti.
Županijska natjecanja prethode državnim i nakon županijskog natjecanja i sam sam bio iznenađen lijepim rezultatima učenika, očekujući da će njih četvoriac biti pozvani na državno natjecanje.
Sustav natjecanja je tada funkcionirao na način da županijska povjerenstva procjene „broj bodova“ i temeljem toga državno povjerenstvo poziva učenike na državno natjecanje bez provjeravanja.
Pokazalo se je da jedan Ivan iz Zadra – nije pozvan na državno natjecanje. Najprije sam bio konsterniran a zatim donio odluku – Ivan ide u Požegu. Do Požege smo putovali desetak sati i preko „unpa zone“. Odmah sam, stigavši navečer u Požegu, otišao u državno povjerestvo za natjecanje i objavio svoju odluku i ultimatum – ako Ivanu ne odobrite sudjelovanje odmah se vraćamo u Zadar.
Ivan je sljedećeg dana bio treći!!“
Završio je FER.
Poslije tog „ekscesa“ državno povjerenstvo je je počelo vjerovati samo sebi i svi učenički radovi prolazili su provjeru od strane državnog povjerenstva.
Naravno, bilo je i situacija u kojima sam morao odusati od svog principa (nema žalbi).
Prvi put je to bilo na jedno saveznom natjecanju u Dečanima. Tada sam bio sam gost državnog povjerenstva, bez ikave uloge, jer su Lea i Nenu, tada republičke prvake službeno vodili ljudi iz državnog povjerenstva. Nakon objave neslužbenih rezultata pronašli su me negdje potpuno konsternirani. Brzo sam shvatio kako im nedostaju bodovi od dva rješena zadatka. U pet minuta do ponoći (kraj žalbenog roka) dozvolio sam im da se žale. Na konačnoj i službenoj listi na kraju su bili na 3. i 4. mjestu umjesto na 20. i 21.
Jedan je posliej doktorirao fiziku i bio najmlađi docent na PMF-u. Drugi je magistrirao na FER-u.
Još jednom sam bio u situaciji dozvoljavanja žaljenja na preliminarne rezultate. Bilo je to jednom na državnom natjecanju u Varaždinu. Mali Vlado mi je tada došao skoro plačući, pričajući kako mu nije uvažen cjeli zadatak. Taj zadatak je presuđivao hoće li ići na savezno natjecanje ili ne. Procjenio sam kako će se on lakše izboriti za sebe nego ja i dozvolio žalbu. Tu predstavu dokazivanja – na jednoj strani mali bistrić a na drugoj magistar znaosti trebalo je uistinu snimati. Uživao sam u svakom trenutku, pogotovo što su argumenti mog bistrića magistra činili nemoćnim.
Vlado je otišao na savezno natjecanje – i doktorirao fiziku.

Ova sjećanja su u funkciji dokazivanja svjesnog ili nesvjesnog varanja čak i na razinama na kojima je ulog znatno veći, jer se radi o visokosenzibiliziranoj djeci, djeci koja se lako izgube u ovakvom sustavu (varanja) uz nemjerljivu štetu za društvo.

Varanje u sustavu natjecanja doseglo je nemjerljivu razinu nakon promoviranja Pravilnika o napredovanju profesora u zvanju. Mentoriranje učenika za natjecanja bilo je visoko na skali bodovanja i svaki profesor je dobio motiv za uključivanjem u taj sustav.
I dogodilo se što jeste.
Profesori su s lakoćom ušli u sutav varanja iz osobnih interesa ne voseći računa kakve posljedice će ostaviti na djecu (opet u ulozi žrtve) koju su uključili u svoj sustav varanja.


Samuel Noah Kramer: HISTORY BEGINS AT SUMER (1959.)
Prevela: Vesna Krmpotić
EPOHA, Zagreb 1966.

Prvi slučaj «podmazivanja»



Jedno od najčudesnijih svjedočanstava…Napisao ga je nepoznati učitelj negdje oko 2000. p.n.e., a njegove priproste i neposredne riječi otkrivaju nam kako se ljudska narav uistinu malo izmjenila.
… sumerski se đak, kao i njegov suvremeni dvojnik, plašio da ne zakasni u školu, «da učiteljeva batina ne bi imala posla».
… Kad se probudi, učenik požuruje majku da mu pripravi objed
… što se tiče učitelja, čini se da je njegova plaća u ono vrijeme bila jednako mršava kao i danas; barem je bio presretan kad je svoja primanja mogao dopuniti onim što bi mu posebno davali roditelji učenika.
….
Otac se zamislio nad dječakovim rječima. Učitelja pozvaše iz škole a kad je prekoračio kućni prag, posjedoše ga na počasno mjesto. Učenik ga je posluživao…
Otac je tada učitelja napojio vinom i nahranio ga, «odjenuo ga u novu odjeću, nadario ga, stavio mu presten na ruku».
Razdragan tom velikodušnošću, učitelj stade hrabriti budućeg pisara pjesničkim rječima…

17. svibnja 2012.

 

::Tribina ZPG
Παιδεία i πολτεία - Pajdeja i politeja

Tekst je motiviran aktualnim reformskim događajima u Hrvatskoj. Uporište sam našao u prošlosti i tekstu Mirka Jozića: Pajdeja u Platonovoj državi (Latina&Graeca, nova serija / 2011, br. 19.).

Opširnije...

5. 7. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije