Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Tuđa pamet

JUTARNJI LIST 20. rujna 2013.
Karmela Devčić
Intervju s barunicom Greenfield, najvažnijom znanstvenicom za mozak


Slavna britanska neurologinja, barunica Susan Greenfield, članica Doma lordova, prva i jedina žena koja je bila ravnateljica Kraljevskog instituta, poznate londonske znanstvene adrese, u razgovoru za Jutarnji list uoči njezina dolaska u Zagreb na međunarodnu pedagošku konferenciju “Škola za sutra - od mozga do uma” koju organizira Institut za waldorfsku pedagogiju prisjetila se kako se neuroznanošću počela baviti gotovo slučajno.

Na Oxford je primarno došla studirati filozofiju, politologiju i psihologiju koje je prvo i diplomirala. Osobito se zainteresirala za eksperimentalnu psihologiju...

Naciji za mozak

Rođena je u skromnoj židovskoj kući, otac je bio električar, majka plesačica, prva je u njezinoj široj obitelji koja je dobila priliku studirati, i stigla daleko u akademskom svijetu. Za doprinose u znanosti britanska joj je kraljica dodijelila titulu barunice. Svojedobno je proglašena i ženom godine u Velikoj Britaniji, bila je 14. na listi najmoćnijih žena svijeta. Autorica je popularnih BBC emisija o znanosti (“U tim emisijama mogu na nepripremljenu naciju pustiti svoje ideje o tome kako radi mozak”) te više popularnoznanstvenih knjiga o mozgu. Zajedno s kolegama utemeljila je tvrtke Synaptica i BrainBost ne bi li tragali za lijekovima koji bi se koristili u tretmanu Alzheimerove i Parkinsonove bolesti. “Te dvije bolesti, premda imaju različite simptome i premda se liječe drugačijim lijekovima, imaju zajednički nazivnik. U oba slučaja radi se o nekom vidu aberantnog razvoja mozga. Iz nekog razloga moždane stanice bolesnika, ‘misleći’ da će ponovno rasti, uključuju mehanizme koji su pozitivni pri razvoju fetusa, a razorni u staračkoj dobi.”

U znanost je uvela koncept “promjene uma”. “Mozak se mijenja zahvaljujući podražajima koje dobiva izvana. Svijet govori o klimatskim promjenama, no velika tema za 21. stoljeće je promjena svijesti, tehnološki razvijena okolina utječe i na način na koji mislimo, ali i na promjene u ljudskoj svijesti.”

Istraživači umjetne inteligencije, upozorava, neće ostvariti njihov cilj, neće stvoriti svjesnog robota. “I sama je ideja o tome smiješna. Svijest podrazumijeva interakciju mozga i tijela, promet tisuća kemikalija. Kad biste to htjeli reproducirat, morali biste stvoriti tijelo sa svim mu pripadajućim kemijskim spojevima, a trodimenzionalnost mozga biste morali sačuvati do posljednje veze.”

Veći dio njezine karijere vezan je za Oxford, sveučilište na kojem je studirala, na kojem predaje i istražuje. U britanskoj javnosti često je verbalizirala i položaj žena u znanosti. “Kad sam bila mlađa, to što sam žena znanstvenik nisam vidjela kao problem. Bila sam pomalo nestrpljiva, slično onome kako je Margaret Thatcher nekad bila kao žena u politici. Paradoksalno, tek sam kao starija znanstvenica shvatila da to jest problem. Dotad sam, kad su me patronizirali i ignorirali, mislila da to čine zato što sam mlađa. Neke žene, osobito mlađe, pitaju se što učiniti s diskriminacijom. Ako protestiraju, etiketiraju ih kao ‘neurotične’ ili ‘histerične’. Moj je savjet da bi se žene trebale organizirati... umjesto da vas etiketiraju kao zanovijetalo koje nema smisla za ‘humor’... Rastužuju me same žene: osjećaju da su nametljive, da su pukom srećom dospjele na svoj položaj. Muškarac lako obeshrabri ženu i ona se u raspravi povlači. Treba nam promjena karaktera kojom će žene steći osjećaj za vlastitu vrijednost...”

Barunica Greenfield danas na konferenciji u Zagrebu govori nastavnicima i pedagoškim stručnjacima, dok obrazovne vlasti u Hrvatskoj upravo crtaju obrazovnu reformu.

Kakvu to školu za 21. stoljeće trebamo?
- Uzalud vam moderna oprema i moderne školske zgrade, to ne bi trebalo biti u fokusu. Ono što prije svega trebamo jesu motivirani učitelji i nastavnici, jer kako god da su dobri uvjeti u školi, ma kako škola bila sjajno opremljena, ako nemate učitelje koji kvalitetno pomažu razumjeti stvari, pobuđuju interes i maštu u djece, učitelje koji vjeruju u učenika, onda je učenje puno teže, a rezultati lošiji. No mi to uporno zanemarujemo.

Američki model

I baš zato mislim da to treba iznova ponavljati, dok god se stvari ne promijene. U Velikoj Britaniji učitelji su jako loše plaćeni i nemaju status kakav zaslužuju. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj. U SAD-u su u nekim saveznim državama stvorili obrazac koji bih voljela vidjeti preslikan u škole u Velikoj Britaniji, a i šire po svijetu. Oni ponajbolje studente s različitih studija pozivaju i motiviraju da prvih par godina, dvije ili tri, po završetku studija, provedu poučavajući djecu u školama. To je sjajna praksa koja u škole dovodi ponajbolje koji doduše neće biti učitelji, ali su motivirani i entuzijastični i svoje prve godine karijere daju djeci. Dobivaju i djeca i oni koji ih poučavaju. Djeca tako ispred sebe imaju odlične uzore. To je jedna od mogućnosti.

Za kakvo to društvo obrazujemo učenike, što im primarno želimo dati?
- Svijet se mijenja tolikom brzinom da je primarno obrazovati djecu koja će biti u stanju brzo se prilagođavati stalnim promjenama. Naš je ministar obrazovanja Michael Gove nedavno izjavio kako bi svako malo dijete, među ostalim, trebalo naučiti na pamet nekakvu pjesmicu. Moje je mišljenje da ih u školi ne trebaju nikada tjerati da uče pjesmice, već im trebaju pomoći da pjesmice razumiju. Na ovaj način, kako si to zamišlja ministar, u razredu bi umjesto djece mogle jednostavno sjediti i - papige.

Tehnologija u nastavi

Trebamo učitelje koji će tehnologiju u nastavi koristiti tako da ona bude tek pomoćno sredstvo, a ne svrha učenja. Kod nas se u Britaniji već neko vrijeme vodi velika debata o upotrebi iPada u školama. O tome kako se iPad upotrebljava, s kojom svrhom i zašto. Ako učeniku date iPad, nećete mu time odmah uručiti i uvid, razumijevanje, kreativnost. Ne daje vam tehnologija automatski i vještine. S druge strane, to je vrlo moćna tehnologija koja u pravim rukama, s pravim učiteljem omogućuje lakše učenje u određenim sferama. Možete raditi i vidjeti stvari puno lakše negoli bi to mogli prije nekoliko godina. No, tu pogotovo treba dobar učitelj.


Nastavnici (NS veljača 2013.)

W. Glasser je napisao knjigu o ulozi nastavnika (u kvalitetnoj školi), Pasi Sahlberg je jedno poglavlje «Lekcija» posvetio nastavnicima, a naš bivši ministar Fuchs uspjeh implementacije NOK-a temelji na: «Pretpostavka za kvalitetno provođenje NOK-a je visoka kompetentnost nositelja odgojno-obrazovnog rada.» (NOK, str. 12.)
Brzina promjena suvremenog svijeta, na svim razinama i u svim područjima ljudske djelatnosti, je takva da je rijetki uopće percipiraju. Školski sustavi su sustavi ponajveće «tromosti» i na promjene reagiraju jako sporo. Sporost, u slučaju konzistentnog mijenjanja školskih sustava, ne bi bila veliki problem da se ne javljaju mnoge i različite ideje prilagođavanja «suvremenosti». O tom ljudi odavno govore: Vidjela žaba kako se potkiva konj…

Činjenica je da se danas broj informacija u znanosti podvostručava svake tri godine. Mislim da upravo taj podatak dramatično utječe na sve školske sustave.


Tada sam puno temeljitije počeo propitivati ulogu nastavnika.
Neki govore kako će knjige uskoro nestati i da će svi mogući izvori informacija biti dostupni «klikom» na računalu. U tom kontekstu se čini kako će i nastavnici postati nepotrebni u školama, jer sve ono što oni znaju malo je u odnosu što piše negdje i što je djeci dostupno. Utjecaj tehnologije u nastavi sve više se glorificira i vrlo često bez ikakvog opravdanja, što vodi na svojevrsno «otuđivanje» poznato iz početaka tzv. industrijalizacije. Temelj odgojno - obrazovnog procesa je u intenzivnoj i izravnoj komunikaciji djece i učitelja. Transfer informacija (netko to zove učenje, netko poučavanje) tada je puno učinkovitiji od onoga koji se postiže posredovanjem tehnologije. U to sam se uvjeravao svaki put pri korištenju raznih pomagala u radu.

Mislim da će «ideja modernizacije» biti dominantna u našim hrvatskim godinama koje dolaze. Nastavnici će zbog toga biti u još lošijoj poziciji i društvenoj i materijalnoj, jer će ih u takvoj percepciji netko proglasiti suvišnim, ili u najmanju ruku – manje vrijednima.

Međutim, čini se paradoksalno, ali baš zbog toga uloga nastavnika postat će još značajnija. U ovoj dinamici gomilanja novih znanstvenih informacija jedva da se snalaze i specijalisti struka i samo nadobudni «vizionari» mogu pomisliti kako će djeca bez novih informacija biti zakinuta.

Novu ulogu nastavnika vidim u ulozi vodiča (svjetionika) kroz «šumu novih informacija».



U svojim izlaganjima spominje da je gotovo izvjesno kako Internet, uz sve svoje dobre strane, utječe i na razvijanje poremećaja pažnje i pomanjkanje empatije.
- Facebook, Twitter i slične društvene mreže sve više su nam nadomjestak za neposredan kontakt oči-u-oči. LJudi sve manje razumiju neverbalne poruke, jezik tijela, očekivati je da im se smanjuje i empatija. Zanimljivo je da je Waldorfska škola širom svijeta zabranila upotrebu raznih tehnoloških naprava u školi, a potom su njihove škole postale baš jako popularne - među roditeljima u kalifornijskoj Silicijskoj dolini, dakle među onima koji su profesionalno vezani uz digitalne tehnologije. Interesantno je da su baš ti ljudi koji su jako profesionalno uronjeni u tehnologiju, koji smišljaju nove tehnološke proizvode za globalno tržište, uvidjeli i ograničavajuće faktore tehnologije zbog kojih ne žele da su im djeca u školi, u procesu učenja, izložena tehnološkim spravama i modernim medijima.

Kako onda mudro dozirati tehnologiju u suvremenom djetinjstvu?
- Ne možemo djecu izolirati od tehnologije, ali da njihovu upotrebu treba pažljivo osmisliti. Nema ništa bolje za razvoj pažnje i mašte negoli kad ti, kao djetetu, netko priča priču, mislim da roditelji ne bi trebali toliko policijski nadzirati koliko vremena dijete provodi pred ekranom koliko bi trebali razmišljati i smišljati koje su to druge uzbudljive stvari prema kojima bi trebali usmjeriti dijete.
Što to djetetu može biti zanimljivo raditi a da nema veze s tehnologijom? Dakle da odvlačenje od ekrana djeca ne dožive kao restrikciju već da rado napuste ekrane jer im se nude druge jednako privlačne, ili još privlačnije aktivnosti i sadržaji. Nađite im nešto uzbudljivije, privlačnije, intrigantnije…Naučite ih da čitanje, priroda i šuma ili knjiga može biti podjednako uzbudljiva ili i bolja od kompjutora. Ekran nikada ne može stimulirati imaginaciju, jer po definiciji nešto mora biti na ekranu. Knjiga traži maštu, još me fascinira da dok čitaš knjigu s njom odlaziš na neko drugo mjesto, da s knjigom možeš putovati i živjeti različite živote.



NS veljača 2013.
Moj mozak je počeo proizvoditi slike na ličkim sijelima. I danas jasno vidim slike iz sijelskih priča, nakon što bi tambure utihnule, a djeca se negdje prikrivala da ih netko slučajno ne primijeti i pošalje na spavanje. Nakon zalaza sunca mrtvaci/duhovi su obilazili kuće i bili življi od živih. Vještine usmenih (uglavnom nepismenih) pripovjedača bile su nevjerojatne. Svaki detalj u priči bio je jasan, a intonacija i dramaturške pauze takve da bi, nakon priče, djeca u pravilu probdjela noć. Tada sam osvijestio moć pričanja i slika koje proizvodi naš (i dječji) mozak.U školi sam kasnije čuo da se tu zapravo radi o «mašti».

Mene su obilježile priče i knjige. Osjećao sam se dobro i kada bih sanjao duhove i neprospavljivao noći. Djeca su mi bila mala i nisu mogla čitati. Ali ja sam, i s devetnaest, znao za moć priča. Odbacujući znanja iz knjiga odlučio sam ponoviti vlastito iskustvo. Pravilo koje sam smislio bilo je – svaku večer, djeci, barem jedna priča. Reakcije djece bile su fantastične tako da sam, kasnije, priče pričao na svakom mjestu. Jedan od razloga bio je i taj što mi je to bilo lakše nego «trčati za njima» i strahovati da bi se mogli fizički povrijediti.

Od ličkih sjelskih pripovjedača sam naučio da vuk može biti i vuuuuk, da njegovi zubi mogu biti i zuuuubi… S djecom sam se uvjerio da je vuuuuuuk daleko moćniji u proizvodnji i slika i strahova. Mnogi roditelji, s obzirom na današnji psihološki pristup odgoju, misle kako proizvodnja strahova kod djece proizvodi traume. Moje mi iskustvo s vlastitom djecom kaže i danas, da su od mene, pričama proizvedeni strahovi, bez obzira na broj neprospavanih noći, nevjerojatno akcelerirali njihovu proizvodnju slika (maštu).

Kada bih djeci prijatelja pričama proizveo neprospavane noći, najčešće bih postajao «neprijatelj». Zanimljivo je i to, da bi u slijedećim susretima baš njihova djeca inzistirala na tome da im pričam - najstrašnije priče. Djeca ipak intuitivno i prejasno znaju što je stvarnost a što su slike (mašta). To što roditelji ne razumijevaju što se događa u njihovim glavicama je upravo priča i njihova budućeg odgajanja – temeljenog na nerazumijevanju vlastite djece.
Jednom zgodom, Mima mi je imala 4-5 godina. Još uvijek su joj roditelji (mi) bili studenti i (tada je bilo takvo vrijeme) družili se s mnogim prijateljima. Bilo je najnormalnije da se «pije i puši». U podstanarskim uvjetima jedna soba za druženje desetak ljudi bila je luksuz, ali to nikome nije smetalo. Nakon nekoga vremena jedva smo se u zadimljenoj atmosferi mogli vidjeti. Mima je sjedila u kutu s nekakvom slikovnicom. Nemam pojma zašto, ali valjda sam u tom trenutku pomislio kako to baš i «nije zdravo za nju». Prišao sam joj i objašnjavao da mora ići u zdravu sobu. Nije uopće reagirala na ponavljanje sve glasnijih poruka. Nakon što sam je zgrabio za ruke i malo protresao odjednom se vratila u stvarnost. Taj detalj obilježio je i moj budući odnos s djecom koja su se pojavljivala u mojem životu. Mima je tada bila u «transu», bila je u svojem izmaštanom svijetu. A u rukama je imala samo običnu slikovnicu.

Tada sam se sjetio pitanja koje smo mi kao djeca zbog nečega rješavali. Pitanje je bilo – što je najbrže na svijetu. Pitanje na koje danas «svaka budala zna odgovor». Odgovor su tada tražili mali «vlajići» iz Benkovca. Pamtim odgovor, koji je netko znao jer je išao uz to pitanje, samo zato jer mi se učinio «logičan» (meni djetetu) iako nisam imao pojma ni o čemu. Netko nam ga je izrekao: Najbrža je – misao.

Tada sam shvatio da mogu trenutno biti bilo gdje, gdje poželim. Danas razumijevam i to da mi je moja kći, Mima, tada svojom najprirodnijom «dječjom» reakcijom poslala najjasniju poruku.

Djeca (a što su djeca još uvijek ne znam, jer želim i dalje biti dijete) imaju svoj svijet.



Suvremena djeca stalno traže vanjske podražaje. Ako ih nemaju, žale se na dosadu. Što se, dok se dosađuju, događa s njihovim mozgom?
- To je dosta kontroverzna tema. Po meni je važno za dijete da se ponekad dosađuje. U minula vremena kad je djeci bilo dosadno ona bi izmišljala priče i smišljala igre. Penjali bi se na drveće, igrali se kauboja i indijanaca, sami bi izmislili zaplet. Drveće nije molilo djecu da se dođu verati po njemu, igračke ih nisu nagovarale da ih pokupe i da se idu igrati s njima…dijete je samo trsilo ući u neki uzbudljiviji svijet ne bi li pobjeglo dosadi. Danas djeca stalno dobivaju upute što da rade.
Ekrani im govore što raditi, sve što oni trebaju jest pratiti upute s menua. Oni tako ne uče stvarati, nemaju poticaj da izmišljaju vlastite priče, igre i svjetove. Sve im je nacrtano. I to jako precizno. Današnju djecu treba dovesti do stanja svijesti kakvo su nekadašnja djeca imala; da sami, bježeći od dosade, kreiraju zabavu.


Moramo stvarni svijet učiniti djeci zanimljivijim. Stvarni svijet se takmiči s video igricama, on nije toliko glasan i šaren kao video igrice. Ali moramo pomoći djeci shvatiti da stvarni svijet ima značenje kakvo ikonice na kompjutoru nemaju.Video igrice po definiciji moraju biti jako glasne, brze, one nude visok stupanj uzbuđenja plus sigurnost koju stvarni svijet zapravo ne nudi. I tako djeca uče živjeti samo za taj trenutak, sve slabije razumiju da svaka akcija ima posljedice. Jer ako, primjerice, u video igrici ubijete nekoga, idući put on je opet tu. U svijetu tehnologije nema realnih posljedica.

Brzina i površnost

Je li, na neki način, bilo lakše učiti prije 50 godina negoli danas?
- Mislim da jest. Prosječno dijete danas je izloženo multitaskingu, naučilo je u isto vrijeme raditi više stvari. Primjerice, dok rješavaju zadatke u udžbeniku pored njih je mobitel s kojeg šalju SMS-ove, a ispred njih uključen kompjutor na kojem prate tuđe statuse na Facebooku i twitaju. Znamo da obavljanje više stvari u isto vrijeme ne stimulira duboko razmišljanje, već jedino potiče brzinu, da što brže obavite stvari. Prije 30-40 godina dok ste čitali knjigu povremeno bi je metnuli na koljena, gledali u prazno i razmišljali 'da je ovo, onda bi ono, da su ovako, onda bi onako… bio je to kao nekakav test realnosti', kad vas nešto zaokupi jasno je da razmišljate o tome. Danas dok čitate rijetko prekidate da biste buljili u prazno i razmišljali o alternativnim zapletima, ali često prekidate jer stiže SMS, jer dolazi e-mail…
Na prvi pogled ekran nudi puno više informacija, ali to je tek površno, i zapravo je često tu kao distrakcija. Informacije nisu znanje, ako hoćemo razvijati znanje onda trebamo na neki način limitirati broj informacija. Jer informacije treba probaviti, o njima razmišljati. To je znanje.


Držala sam mozak u ruci i pitala koji dio se zaljubljuje

- Za vrijeme studija na Oxfordu, na jednom satu anatomije dovezli su na kolicima, u onim posudama kao od tupperwarea - mozak. Imala sam na rukama rukavice i uzela ga iz zdjele, na dlan. Tad mi je kroz glavu prošlo da u ruci držim esenciju neke osobe. Poslije sam se pitala što bi bilo da nisam imala rukavice, da mi je slučajno pod noktom ostao komadić. Bi li to bio dio u kojem su bila pohranjena sjećanja te osobe? Dio koji je povezan s nadom? Sa zaljubljivanjem? Navikama? Koji bi mi to dio mozga slučajno zapeo za nokat? Kad ti na pamet padaju takva pitanja postaneš lud, ili postaneš neuroznanstvenik, što je zapravo isto…

Proučavati mozak nije glamurozno, već možda pomalo brutalno, jer mozak je sve što mi jesmo.

Možeš transplantirati srce, jetru, ali ne i mozak... tko bi želio da mu transplantiraju tuđi mozak? Što je to u mozgu što se ne da ponoviti, što svakog od nas čini posebnim? Možete biti jako bliski s nekim, jako dobro poznavati osobu, no ne možete ući u njezinu glavu i vidjeti svijet iz njezine glave. To je tema za 21. stoljeće. Nitko ne može dijeliti vaše iskustvo i vaš mozak. Svatko od nas tko živi i tko je živio je jedinstven, čak i jednojajčani blizanci nisu isti, i oni su jedinstveni. Nema i nije bilo ni jedne osobe na svijetu koja je ista kao vi ili kao ja - tako Greenfield jednostavnim jezikom ilustrira komplicirane stvari.

27. rujna 2013.

 

::Tribina ZPG
Sveobuhvatna reforma, 2. dio

Treću godinu održava se svečana konferencija 'Hrvatski kvalifikacijski okvir - prilika za kvalitetnu provedbu cjelovite reforme obrazovanja'. Organizira ju Nacionalno vijeće za razvoj ljudskih potencijala uz podršku Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Na konferenciji su predstavljeni ciljevi razvoja i osposobljavanja s naglaskom na Hrvatski kvalifikacijski okvir kao instrument za provedbu obrazovne reforme na svim razinama - od strukovnog pa do cjeloživotnog učenja.

Opširnije...

12. 12. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije