Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Vrjednovanje - razmišljanja Nikice Simića

Ulaskom u školu djeca ulaze u sustav vrjednovanja. Ocjenjuje se razina svladavanja predmetne nastave i vladanje. Najčešći način vrjednovanja u predmetnom dijelu su brojčane ocjene, a u odgojnom dijelu su ocjene opisnog tipa. Iz definicije škole, kao odgojno obrazovne ustanove to se i očekuje. Promišljajući ovaj element našeg školskog sustava i njegove «vidljive posljedice», nakon početka djelovanja ZPG-a, zamolio sam psihologinju dr. Lozenu Ivanov da istraži svjetska iskustva i pronađe sustav u kojem se učenici ne ocjenjuju brojkama. Nije uspjela naći takav model, osim u alternativnim školama.
Pogledajmo o čemu se zapravo radi.

Dokimologija ž disciplina opće pedagogije, vještina sustavnog pravilnog i pravednog ocjenjivanja učeničkog uspjeha utemeljena na posebno izgrađenim kriterijima – grč. dokimos; provjeren, ispravan + LOGIJA.
O ovoj problematici ispisane su knjige.

Upućujem na «Školsku dokimologiju» prof. dr. sc. Tomislava Grgina.
«Naklada Slap», Jastrebarsko, 1994.
Školska dokimologija se bavi pitanjima ispitivanja i procjenjivanja učeničkih odgojno-obrazovnih postignuća u školama.


Pokazuje se kako je najveći problem ocjenjivanja u subjektivnosti ocjenjivača. Naime, najčešće se sustavi različitih ocjenjivača, unatoč njihovoj «pravednosti» - razlikuju. Te sustave nemoguće je uskladiti. To je i tipičan obiteljski problem, tj. usklađivanje odgojnih principa majke i oca.

CITAT
Proučavanja kojima je bila svrha utvrditi objektivnost, pouzdanost, osjetljivost i valjanost nastavnika kao mjernih instrumenata pri procjenjivanju školskih pisanih zadaća, istaknula su niz činjenica koje dokazuju da su nastavnici slabi mjerni instrumenti (Grgin).


Zbog toga se većina školskih sustava odlučuje na pisanje Pravilnika o ocjenjivanju.
Jednom zgodom, komentirajući naš novi Pravilnik, upitao sam sugovornike, zbog čega se pišu? Nije dugo trebalo da se usuglasimo kako se pišu zbog zaštićivanja djece/učenika – od naše profesorske subjektivnosti.
Polazeći od istinitosti ove pretpostavke, pokušajmo se staviti u poziciju učenika. U kontekstu predmetne nastave, učenici se suočavaju s najmanje desetak različitih sustava subjektivnog ocjenjivanja. Česti ekstrem je da se prolazna (predmetna) dvica kod jednog profesora «jednako vrijedi» petici kod drugoga. Taj problem, koliko god se činio velik (po pitanju pravde i nepravde), zapravo je samo vrh sante leda. Puno veći problem je što se vertikalna prohodnost učenika temelji, skoro u svim školskim sustavima, na općem uspjehu, koji se mjeri prosječnom brojčanom ocjenom za cijeli program. U tom slučaju „dvica koja znači peticu“ onemogućava dijete u napredovanju i ostvarenju svojih sposobnosti.

Anegdota


Na našim edukacijskim seminarima za učitelje su u zadnje vrijeme postale popularne «radionice». Na jednoj od njih sam čuo i ovu pričicu.
Krene mali zeko u školu i kako to već biva, dočekala su ga inicijalna testiranja. Prvi dan nakon škole, dođe zeko doma i tata zeko ga upita – kako je bilo u školi. Mali zeko sav sretan kaže kako je na rasporedu bilo trčanje i doda kako je škola prekrasna. Drugi dan se ponovi isto, ali je mali zeko manje sretan, jer sutoga dana provjeravali – plivanje. Treći dan bio je katastrofa. Na provjeri su bili testovi iz letenja.
Nakon toga tata zeko ode u školu da vidi što «stručni školski tim» misli o budućem napredovanju njegovog sinčića. Odgovor bi bio smiješan, da ga ne nalazimo na skoro svim mjestima u našem školstvu.

Preporučena mu je dodatna nastava iz letenja.
Ovu zabavnu pričicu sam čuo na edukacijskom seminaru. Tu pričicu nam je netko proslijedio. Taj netko je, čini se, shvatio kako pričica ima podršku u našoj praksi. Ako pretpostavimo da u tom grmu «možda uistinu leži zec», smiješak nam postaje sardoničan, jer želi li naš zeko nastaviti školovanje on mora naučiti letjeti!!!

Prosječna ocjena


Mjerenje znanja, kod nas, u pravilu se temelji na raznim provjerama „usvojenosti informacija“ iz nekog područja. Zna se dogoditi da se provjerava i uspješnost primjene tih „znanja“, međutim, nikada nisam čuo da je netko kod nas dobio dobru ocjenu jer je ocjenjivač nekako procijenio da je djete – pametno i da će temeljem toga zaraditi tu i bilo koju ocjenu, ako ga to područje jednom bude zanimalo.

Fischer (1956) misli da nastavnici na školskim ispitima u osnovi procjenjuju različite stvari. Tako ima nastavnika koji smatraju da je za uspjeh učenika u školi presudnija inteligencija pa je procjenjuju, drugi pak tvrde da su to znanja pa procjenjuju znanja, a ima ih koji svojim ocjenama sankcioniraju marljivost, rad, učenikov nastup itd.


Ovo „nekako“ pokušat ću pojasniti primjerima.
Primjer 1.
Davnih osamdesetih upoznao sam jednog učenika na neobičan način. Vodio sam ga na državno natjecanje iz fizike jer je njegov mentor imao privatne obveze. To je bilo i moje prvo iskustvo s natjecanjima. Pokazalo se da je mali prvašić superiorno osvojio prvo mjesto. Ali, par mjeseci kasnije, pokazalo se i to da je morao ići na popravni ispit iz nekog predmeta.
Tada sam drugi put osjetio kako je u sustavu nešto pogrešno.
Primjer 2.
U ovom primjeru je iskustvo iz vremena mojih gimnazijskih dana.Tada sam bio učenik i sve što je škola tražila ja sam želio ispunjavati. Želio sam biti „odličan učenik“ jer sam osjećao da su zbog toga svi oko mene sretni. Nisu bile zanemarive i razne „privilegijice“ koje su slijedile iz toga. Međutim, kako to već biva, iskrsnuo je veliki problem s učenjem njemačkog jezika. Naime, unatoč mojim silnim naporima, najveća ocjena koju sam uspjevao dobiti bila je trica (3). I to bi bilo sasvim u redu da nije postojala kvaka u sustavu. S jednom takvom ocjenom tada se nije moglo proći s odličnim uspjehom. I naravno, cijeli moj trud, i uspjeh u drugim predmetima, bio bi ipak zasjenjen zbog toga. Sustav je čini se ipak predvidio takve situacije i ugradio institut „dizanja jedne ocjene zbog općeg uspjeha“ na Nastavničkom vijeću. Na taj način sam prolazio s „odličnim uspjehom“ i slijedeće tri godine.
Puno kasnije, kao učitelj, promišljao sam i razloge „neuspjeha“ svog učenja njemačkog jezika. Jasno je da sam tada, kao učenik, prihvatio procjenu profesora i „općeprihvaćeno mišljenje“ kako sam netalentiran za jezike. Tako bi vjerojatno ostalo do danas da se nije desila neobična zgoda. Na apsolventskom putovanju, nakon pet godina mog uspješnog zaboravljanja (učeničkih trauma i) njemačkog jezika, naša grupa se našla u Schőnbrunnu. Pokazalo se da sam jedini koji je nekada učio njemački jezik, a vodič je pričao na svom jeziku. Preuzeo sam ulogu simultanog tumača, i šokirao se jer sam uspjevao bez imalo problema voditi našu grupu kroz dvorac. Poanta je ipak puno dramatičnija. Naime, već pola sata kasnije, u restoranu, naručujući čaj na „njemačkom jeziku“ nakon par pokušaja čuo sam – «ti bi vjerojatno čaj», na hrvatskom jeziku.
Zanimljivo je kako je to samo potvrdilo davno prihvaćeno – nisam talentiran za jezike, samo je osjećaj sada bio puno lošiji.
Kao profesor sam taj svoj traumatični detalj promišljao i kroz svoj odnos s učenicima. Nakon nekog vremena osvjestio sam i odgovor. Zaključio sam kako se između mene i učiteljice tada dogodio šum u komunikaciji. Profesorica je tražila perfekciju u poznavanju što više riječi i strukture jezika zaboravljajući da je primarni smisao učenja stranih jezika zapravo u ostvarenju komunikacije na tom jeziku. Moj krimen je zapravo veći. I ja sam želio biti savršen (perfekcionista, bili smo isti), ali sam učeći za ocjenu – zaboravio smisao učenja. «Veći krimen» dolazi zbog prvog primjera. Koliko god se čini da sam bio „žrtva sustava“, imao sam izbor kao i učenik iz prvog primjera.
Tada sam prvi put osjetio kako je u sustavu nešto pogrešno.

Sustav vrjednovanja


Mislim da danas u Hrvatskoj nema roditelja, i shodno tome niti učenika, koji ne želi biti «petnulaš». To je na čudan način postao i smisao školovanja. Odnos roditelja, učitelja i učenika vrti se jedino oko traženja načina da djete dobije peticu. Zbog nečega nikoga više ne zanima što stoji iza te ocjene, niti kako je dobivena. I baš na tom mjestu se aktivira sustav varanja. Naravno, više ili manje, u ovisnosti o sustavu ostalih društvenih vrijednosti. Kako i zašto je došlo do ovoga, kod nas, a čini se i «u svijetu» ne mogu dokučiti. Jer ovo zasigurno nije najbolji sustav od mogućih.
Pogledajmo dalje što slijedi iz ovakavog sustava vrjednovanja.

Škola – sudnica


Davanje ocjene mi je uvijek bio najteži dio učiteljskog posla. Najprije zato što je moja procjena, u postojećem sustavu ukupnog školskog vrjednovanja, mogla itekako utjecati na učenikovo školsko napredovanje (budućnost). Za takvu odgovornost nitko me nije pripremao, niti sam je želio. Smisao učiteljskog posla je u pomaganju djeci da osvjeste svoje sklonosti i sposobnosti ali i ljepotu «predmeta» koji im se izlaže. Ocjena je tu samo kamen smutnje. Uostalom, tko je učiteljima pravno dao pravo da na taj način odlučuju o sudbini djece, tko je o tome pitao roditelje, a tko djecu. Djeca su ulaskom u školske klupe neprekidno pred nekakvom (učiteljskom) porotom koja odlučuje o njihovoj sudbini. Zapravo su ulaskom u školu – ušli u sudnicu. Pokazuje se da ih slični sustavi ocjenjivanja prate i kasnije u životu.
Ocjena je, s druge strane, u ovakvom sustavu vrijednovanja, i lijepo sredstvo manipulacije i može poslužiti kako zanimljiv motivator, ako se pažljivo igra s ocjenjivanjem. Međutim, puno češće se primijenjuje kao element prisile (moći) tj. kao «odgojna metoda». Rigidni odgoj odavno ne preporučuju ni pedagozi ni psiholozi, a kad se kao element prisile ubaci i ocjena – posljedice su nesagledive. Kod učenika se vrlo brzo javlja odbojnost prema školi temeljena na osjećaju pravde i nepravde kod ocjenjivanja. Ovo je sigurno jedan od ključnih razloga zašto se ovih dana (pokazuju ankete) oko 90% naših učenika izjašnjava – ne volim školu.

Ocjenjivači


Netko je tridesetih godina prošlog stoljeća domislio ocjenjivanje kao znanost, jer «zadovoljava» sve znanstvene pretpostavke: predmet mjerenja, instrument kojim se mjeri i tehnike mjerenja. Međutim, već uzevši «znanje» kao predmet mjerenja našli su se u «znanstvenim» problemima. Naime, u egzaktnim znanostima, nakon što se utvrdi predmet istraživanja, slijedi definiranje mjerljivih veličina. Nakon toga dolaze mjerenja i utvrđivanje odnosa između mjerenih veličina, tj. utvrđivanje zakona koji (u potpunosti) opisuje pojavu/predmet i ima moć predviđanja budućeg ponašanja pojave/predmeta. «Znanje», kao predmet istraživanja, je preširok pojam i zato se na ovom mjestu i govori samo o školskim znanjima. Dokimologija bi, slijedom prethodnog zaključivanja, trebala proizvesti «zakon/formulu» koji bi svim ocjenjivačima osiguravao najbolju procjenu znanja učenika. To još nije uspjela. Istražila je mnoštvo elemenata koji zasjenjuju tu mogućnost. Najveći problem ovih mjerenja vidim u tome što je opažač ujedno i mjerni instrument, i to jako loš, jer je u obje uloge subjektivan. Već ovo je dovoljno da se shvati kako su učenici u velikim problemima kad im budućnost ovisi o takvoj „objektivnosti“. Međutim, još lošija vijest za njih je što postoje zanimljivi prirodni zakoni. Jedan kaže kako postoje granice spoznaje, a drugi kako intervencija u pojavu (mjerenje) utječe na manifestaciju pojave (mijenja stvarnost), što zapravo znači da je nemoguće otkriti što dijete uistinu zna. Mi zapravo puno preciznije otkrivamo ono što učenik – ne zna, tj. nije uspio «točno odgovoriti» na postavljena pitanja. A koji su razlozi tome, skoro da nikoga nije briga.
Vratimo se na početak procesa ocjenjivanja. U igri su opažač/mjerni instrument i učenik čije znanje treba procijeniti. Uloga prvoga je najprije u otkrivanju onoga što je «skriveno» kod učenika, a zatim slijedi ocjenjivanje. Kad je u pitanju orahov plod to je lako. Razbije se ljuštura i imamo što imamo. Međutim, kad je u priči djete, razbijanje «orahove ljuske» u sebi sadrži niz nepoznatih elemenata. Djeca su zapravo «nepoznate bombe» koje najprije treba deaktivirati da bi se moglo istraživati što ima unutra. A «okidača je neizmjerno». Na žalost ocjenjivača u pravilu se aktivira neki od okidača i tog trenutka gubi se mogućnost otkrivanja prave istine.
Postojeći hrvatski sustav školskog vrijednovanja, koji maksimalno afirmira ocjene i ocjenjivanje, proizvodi još neke nezanemarive efekte kod ocjenjivača. Školska budućnost učenika ovisi u najvećoj mjeri upravo o «prosječnoj ocjeni». Toga su svjesni i roditelji i učenici ali i – nastavnici/ocjenjivači. Nastavnik/ocjenjivač osvješćivanjem svoje uloge u takvim odnosima, osvješćuje i svoju moć. Ta spoznaja moći (elementarne ljudske potrebe) dramatično pokreće mnoge mehanizme. «Dobronamjernu» subjektivnost čak i djeca mogu osjetiti i prihvatiti, ali kad se u ocjenjivanju nasluti element moći, priča odmah postaje «neprijateljsaka». U nju se vrlo brzo uključuju roditelji aktivirajući «svoju vojsku». Ukoliko ona nije u stanju rješiti problem, isprobavaju se «koruptivni kanali», a ako ni to ne uspije, aktivira se sustav varanja.
Naravno da o ovome govorim načelno. Ne i o dimenzijama «ove hobotnice». Mi o ovome možemo govoriti samo s pozicije: postoji li ovo ili ne postoji u našem školskom sustavu. Ako se utvrdi kako je ovo samo «moja izmišljotina» - problem je riješen. Međutim, ako se procjeni da «ova priča drži vodu», sustav bi trebao odreagirati najbrže i istraživanjem utvrditi koliko «ovo» ugrožava postojeći sustav.
Činjenica je kako se oko 90% naših učenika negativno izjašnjava o školi. Jedan od uzroka vidim i u ovome.

Mišljenje jednog 14-godišnjaka u izvornom obliku


Ova ,ajmo reći knjigica,je vrlo precizna i u potpunosti se slažem s vama,ocjene su samo odrednice sudbine koje uopće nisu pravedne zbog nepravednih profesora odnosno ljudi koji nas jos nisu uopce "deaktivirali i otvorili" , no da se taj sustav riješi trebati će jako dugo ali vrijedi se napatiti ako čak i uspijete,u popunosti se slazem s ovim što se napisali....Idem sad na drugi email koji ste mi poslali pa cu vam ubrzo poslati drugi email.
Samo da jos dodam,nikad neće biti sustav bez ocjenjivanja jer ce uvijek biti ljudi koji su zaostali za novijom generacijom i nikad nece znati kako je to u današnje vrijeme u skoli jer vrh odnosno ministranstvo prosvjete i kulture uvijek zanimaju samo brojke i znamenke kao sto je rekao odnosno napisao Antonie De Saint-Exupery u knjizi mali princ,taj vrh nikad nisu upoznale djecu u sebi i zato njih samo zanimaju kakve su djeca postigle brojke jer oni misle da cu sva djeca odlučna,zrela kao i oni...

17. svibnja 2012.

 

::Tribina ZPG
Repetitio est mater studiorum

Ova (latinska?) mudrost, sažeta u četiri riječi, prati nas na razne načine od prvog ulaska u školu. Ja sam je proživljavao kroz: uči, uči sine…neki drugi mnogim repeticijama tijekom školovanja. Danas se objavljuje kroz instrukcije i domaće radove.
Ovakva pedagoška (!?) praksa temelji se na navedenoj mudrosti. Međutim, takva praksa u sukobu je s navedenim prijevodom ove latinske sentencije i puno je bliža prijevodu:
Ponavljanje je majka učenja!

Opširnije...

23. 11. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije