Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Djeca – razmišljanja i iskustva Nikice Simića, 4. dio, - Izgubljene generacije

Djeca su budućnost svih društava (država).

Jednom je jedan američki predsjednik rekao: «Ne pitajmo se što nam je dala država, upitajmo se što smo mi dali državi!». Matica Zadrana svoje djelovanje najavljuje sa sličnim motom.

Misao na prvi pogled djeluje zanimljivo i domoljubno, ali meni je proizvodila neugodu još iz dana kad sam kao svježe «diplomirani fizičar» šetao Kalelargom, nezaposlen. Poanta je u tome što je tada studij fizike godišnje završavalo tek desetak studenata.

Naravno je, ako počnemo priču s «definicijom» države kao administrativnog aparata u službi građana, misao odmah gubi smisao. Ne znam koja je definicija države Hrvatske aktualna u Hrvatskoj jer su kod političara vrlo česte identifikacije s Hrvatskom, pogotovo kad ih se kritizira («napada»), jer tada se odmah napada i Hrvatska. Povijest poznaje i takvu definiciju: «država to sam ja!»

Polazeći ipak od, na početku iskazane teze, pokušat ću promišljati odnos naše države i djece. Povijest je ekstremno pokazala kako država može intervenirati u odgajanju djece (spartanski odgoj) – videći svoj interes i svoju budućnost. Moderna demokratska društva sada drugačije rješavaju taj problem kreirajući različite školske sustave sa sada novim ciljem, da školujući (obrazujući) djecu jednom ostvare «zemlju (državu?) znanja».

Pretpostavimo da i Hrvatska želi isto.

Prije šest-sedam godina, ministar Primorac je svoj program temeljio na «Hrvatskoj zemlji znanja». Pokazalo se da se radilo o tipičnoj političkoj frazi. Pravo pitanje je, zapravo, je li to uopće moguće ostvariti? Želje ostavimo po strani.

Ako je odgovor potvrdan, slijedeće pitanje je prirodno – kako to ostvari(va)ti?

Pretpostavimo da znanje ide uz visoko (fakultetsko) obrazovanje. U ovom trenutku je desetak posto stanovnika Hrvatske u toj kvoti. Budući da želimo «zemlju znanja» cilj nam je da se taj postotak značajno poveća, a koliko, mislim da to nitko ne zna, tj. nitko ne zna koliko visokoobrazovanih stanovnika treba državi da postane zemlje znanja.

Nedavna obrazovna slika Hrvatske pokazala je da je oko 20% stanovnika nepismeno, a još toliko na razini osnovne škole («polupismeno»). Ako pretpostavimo da se radi o odraslim osobama, prvo pitanje postaje sve očiglednije, tj. možemo li uključiti toliku populaciji u dodatno (cjeloživotno) obrazovanje i dovesti do nečega što zovemo – znanje?

Brojevi nekada uistinu znaju boljeti.

Često znam reći da ljudi najčešće rade ono što mogu, žele ili moraju. Mi smo sada, kao društvo, u sličnoj poziciji. Znamo što želimo (recimo, zemlju znanja). Međutim, nisam siguran da znamo što moramo činiti da to ostvarimo. «Moramo» najčešće dobivamo iz EU. A za «možemo» ispričat ću anegdoticu. Jednom zgodom prijatelj mi je komentirajući naše političare izrekao kako oni mogu sve. Ako ih pozoveš i u bolnicu da operiraju tumor na mozgu nijedan neće ustuknuti.

Stanje u državi je upravo posljedica samo (političkih) želja. Stanje pokazuje da nemamo osjećaj niti o tome što moramo, niti o tome što možemo.

Pretpostavimo da i dalje želimo zemlju znanja.

Budući da je teško očekivati da se oko 40% polupismene odrasle populacije može pokrenuti u tom smjeru, jedini izbor je baviti se djecom i čekati «smjenu generacija». Očigledno je da se radi o procesu koji je vremenski prepoznat u čuvanju (svježih) povijesnih dokumenta. Recimo da govorimo o barem pedesetak godina.

Netko je jednom rekao - «poslije mene potop». Naši političari, čini se, svoje poslanje temelje upravo na toj izreci i iz te pozicije je teško očekivati da se može zadržati kontinuitet (političke) vizije i ideje duže od četiri godine.

Djeca su budućnost svih društava (država).

Ovakvim razmišljanjem pokušao sam dokazati početnu tezu, koju, načelno i ne treba dokazivati, jer je jasna sama po sebi. Zapravo sam želio postaviti puno dramatičnije pitanje. Kakvu budućnost mi želimo sebi i svojoj djeci, djelujući danas?

Prije dvadesetak godina sam mislio o ovome što se događa sada. Supruga i ja imamo četvero djece. Ona dvije krasne cure, a ja nešto mlađu djecu, sina i kćer. Tada su svi studirali s neizvjesnom budućnošću. Bio je rat.

Procjenjujući da će biti ovako kao sada, okupili smo ih jedno proljeće i objavili: do jeseni odlučite - želite li ostati u Hrvatskoj ili da «krenemo dalje». Nama je bilo svejedno. Odlučili su ostati i sada žive našu i svoju stvarnost.

Gledajući i živeći našu hrvatsku stvarnost najčešće se pitam što hrvatska djeca žive danas i kakvi su njihovi budući izbori. Vrijeme onda i vrijeme sada se razlikuju. Prije dvadesetak godina bilo je «vrijeme nade». Danas mladi, njihovih godina od prije, Hrvatsku ne doživljavaju kao zemlju u kojoj se mogu nadati boljem životu. Nemojmo se zavaravati misleći kako naša djeca ne vide ono što i nas čini nesretnima. Oni to vide puno, puno jasnije. Mi (roditelji) smo u najvećoj mjeri «odradili» svoje poslanje na zemlji, a našoj djeci to tek predstoji.

Mislim da je Hrvatska u slijepoj ulici kad su u pitanju djeca. U Americi su sličnu situaciju, prije pedesetak godina, nazvali «izgubljene generacije».

Ne pitajmo se što nam je dala država, upitajmo se što smo mi dali državi!

Za mene je ovo jedna od najstrašnijih misli koje političar može izreći. Za mene je to rečenica koju roditelj nikada ne smije reći svom djetetu. Svako dijete će jednom osjetiti kada i kako će biti uz roditelja, voleći ih prije svega. I ne zato što su mu roditelji nešto dali, nego samo zato što su osjetili ljubav svojih roditelja.

Kako su nekad djeca odrastala

Prije puno godina želio sam biti svašta. Gledajući tragove «mlažnjaka» na benkovačkom nebu poželio sam biti pilot. Priča se nastavila sa vojnom stipendijom, jer jedino se «u vojsci» moglo postati pilot. Na tatinu (stipendijsku) žalost, zadarsko odrastanje odvelo me je vrlo brzo u drugom smjeru i u novinarstvo. Čitajući prekrasne putopisne i sportske reportaže otkrivao sam mnoga nevjerojatna i stvarna mjesta na Zemlji i poželio biti dio toga. Mislim da je to bio samo utjecaj primarne potrebe za slobodom.

U drugom razredu gimnazije osjetio sam nedefiniranu potrebu za «stvaranjem novoga». Nisam se nalazio u glazbi ni u likovnim, niti u literarnim izričajima, ali doživljavajući prekrasna arhitektonska rješenja – osjetio sam da bih to i ja mogao.

Međutim, dogodilo se kao u onoj «čovjek snuje, a Bog odlučuje». Meni se u trećoj godini gimnazijskog školovanja dogodio jedan ne obični profesor fizike, Aleksandar Petešić, i na svoj, ne običan način, osvijestio ljepotu i stvaralačku moć znanosti, čak na «ovisničkoj razini».

Poslije toga na čudan način – nisam imao mogućnost izbora.
Jedino što sam želio bilo je – biti znanstvenik.
Međutim, dogodilo se kao u onoj «čovjek snuje, a Bog odlučuje».

Već na prvom koraku mi se «dogodila» obitelj i «izbor» koji to nije bio. Iz tog perioda pamtim don Edu Peričića, koji je zbog nečega, imao potrebu skoknuti na Gornji grad u naše podstanarsko potkrovlje, unatoč svom fizičkom hendikepu. Na svoj način, koji sam tada skromno razumijevao, mi je pričao i o znanosti. Bio sam mlad i tražio svoj put.

Prve dvije godine studija pratio sam s lakoćom. Vidio sam sve što su formule govorile, i još uvijek se nadao da bih mogao krenuti tim putem. Međutim, na trećoj godini S. Kurepa me je odveo u svijet formula koje više nisam mogao «vizualizirati». Tog trenutka sam shvatio da je moja «znanstvena karijera» gotova. Jer ja sam želio biti znanstvenik koji je u stanju vidjeti «rubove Svemira» – a to, bilo mi je tada očigledno, nisam bio u stanju.

Tog trenutka, nisam ga bio svjestan, ali tog trenutka sam postao nastavnik, nešto što mi nikada nije bilo u mislima kao životni izbor (zanimanje). Danas mislim da su me ovi «slučajni susreti» i događaji odveli na mjesto koje mi je bilo «suđeno».

I počeo sam «raditi s djecom».

Trebalo je neko vrijeme dok se ne «preformuliram», a preformulirala su me upravo djeca. U jednom trenutku sam ih počeo razumijevati, baš kao što sam razumijevao i formule. Samo je jezik naše komunikacije bio drugačiji. Novi «jezik komunikacije» s djecom bio je temeljen isključivo na emocijama.

Emocije su najuniverzalniji ljudski jezik.

Proizvode najljepše i najstrašnije slike – i istovremeno su najsloženije «formule».

Mislim da sam tada postao istinski znanstvenik u području u kojem je jedina znanstvena titula, možda jednoga dana i sebi i djeci osvješćena, ljubav djece s kojom si se družio.

25. veljače 2013.

 

::Tribina ZPG
Sveobuhvatna reforma, 2. dio

Treću godinu održava se svečana konferencija 'Hrvatski kvalifikacijski okvir - prilika za kvalitetnu provedbu cjelovite reforme obrazovanja'. Organizira ju Nacionalno vijeće za razvoj ljudskih potencijala uz podršku Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Na konferenciji su predstavljeni ciljevi razvoja i osposobljavanja s naglaskom na Hrvatski kvalifikacijski okvir kao instrument za provedbu obrazovne reforme na svim razinama - od strukovnog pa do cjeloživotnog učenja.

Opširnije...

12. 12. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije