Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Komentar Nikice Simića

Ovih dana Jutarnji list je objavio dva teksta vezana uz moguće smjerove mijenjanja hrvatskog školskog sustava. Oba teksta su priložena. U trećem dijelu je tekst Nikice Simića, ravnatelja Zadarske privatne gimnazije, u kojem komentira tekst Zlatka Šešelje, ravnatelja klasične privatne gimnazije.

Jutarnji list – Uskrs 7., 8. i 9. travnja 2012.
Tanja Rudež, Kristina Turčin


Zašto naš obrazovni sustav nije usklađen s interesima učenika i potrebama tržišta rada
ŠKOLA S ČAK 17 PREDMETA TREBA POSTATI PROŠLOST…
Uvedimo irski model u kojem je sedam obveznih, a ostali su izborni predmeti


Četvrta generacija učenika sljedeći će mjesec polagati državnu maturu, koja bi trebala biti ispit njihovih trajno stečenih znanja i koja bi im, s obzirom na uspjeh, trebala omogućiti upis na željeni fakultet. O opravdanosti i svrhovitosti državne mature te usklađenosti obrazovnog sustava sa sposobnostima današnjih učenika i potrebama tržišta rada razgovarali smo s mr. spec. Ivanom Škarica Mital, profesoricom engleskog i njemačkog jezika iz Gimnazije Nova Gradiška, dr. Pavelom Gregorićem, izvanrednim profesorom na Odjelu za filozofiju Hrvatskih studija, koji je doktorirao na Oxfordu, prof. Dragicom Dujmović Markusi, profesoricom hrvatskog jezika iz Gimnazije Lucija Vranjanina, autoricom udžbenika i bivšom pomoćnicom ministra obrazovanja, te dr. Vedranom Mornarom, redovitim profesorom na Zavodu za primijenjeno računarstvo zagrebačkog FER -a i predsjednikom Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje. Profesorice Škarica Mital i Dujmović Markusi jedne su od autorica knjižica za državnu maturu koje izdaju Jutarnji i Profil, a koje će se za samo pet kuna moći kupiti uz Jutarnji od utorka.

ŠKARICA MITAL: Državna je matura svakako opravdana, ali njezina je svrha upitna. Ako je svrha mature rangiranje učenika za upis na fakultet i ako se pogleda praksa, brojni fakulteti uz državnu maturu traže i dodatnu provjeru znanja, pa se učenici s pravom pitaju zašto uopće polažu državnu maturu. Udio uspjeha na državnoj maturi u bodovanju za upis na fakultet sve se više smanjuje, pa na nekim fakultetima čini jedva 20 posto, a pojedini fakulteti neke predmete s državne mature uopće ne vrednuju, već traže svoju provjeru.

Zamjena za prijemni


Je li onda državna matura postigla svoj cilj?

DUJMOVIĆ MARKUSI: Temeljna svrha državne mature nije bila zamjena za prijemni ispit, već vanjsko vrednovanje, odnosno dokaz o ostvarenoj razini postignuća koje učenik stječe u školi. Istovremeno, rezultati državne mature bitan su pokazatelj postignuća unutar pojedine škole, pa je rad na samovrednovanju škola, odnosno ujednačavanje kvalitete obrazovanja logičan sljedeći korak u podizanju kvalitete obrazovnog sustava. Koliko je meni poznato, to nije zaživjelo. Dakle, ako je svrha državne mature zamjena za prijemni ispit, to je apsolutna pogreška. Problem je i koncepcija završnog ispita. Znamo da učenici uče ovisno o tome kako će biti ispitivani. Po mojem dubokom uvjerenju, svrha nastave hrvatskoga jezika je odgojiti budućega čitatelja, a taj isti “budući čitatelj” u eseju na državnoj maturi mora sastaviti tekst na temelju zadanih smjernica, znajući pritom da se njegova originalnost boduje s nula bodova. I tako se nastavnik nalazi između osjećaja odgovornosti koji mu nalaže realizaciju preopsežnog programa s jedne strane i rada na razvijanju učenikove kreativnosti i kritičkoga mišljenja s druge strane. Osim toga, s lektirom koja nam je na raspolaganju doista je teško motivirati učenike za čitanje.

Što o znanju učenika govori činjenica da je za prolaz dovoljno riješiti 20 posto ispita?

MORNAR: Državna matura je dobar instrument koji vrednuje znanje učenika na kraju srednjoškolskog obrazovanja. No što mi svi na fakultetu želimo? Želimo dobiti dijete koje će biti sposobno za savladavanje studija. Mislim da ga ispiti državne mature mogu identificirati, jer je većina nas na prijamnim ispitima provjeravala vrlo slično gradivo. Neki osporavaju državnu maturu jer je prag potreban za prolaznost relativno nizak. Je li zaista? Konkretno, iz fizike je lani, od 8000 učenika koji su je prijavili, njih gotovo 2000 palo iako je za prolaz trebalo 25 posto! Da smo ga digli na 27 posto, palo bi ih još 1000. I što sad? Podići ga još više i ostaviti studije tehnike bez kandidata?

GREGORIĆ: Imam osjećaj da svake godine s novom generacijom studenata imamo pad standarda znanja i motivacije, što dijelom ima veze i s državnom maturom, jer učenik može navesti deset fakulteta koje želi studirati. Vjerojatno ga prva dva zanimaju, a ostale navodi radi sigurnosti. Ako mu se dogodi da upiše osmi studij, na primjer, te umjesto na željenoj medicini završi na strojarstvu, teško je očekivati da posjeduje potrebna znanja i, još manje, motivaciju.

ŠKARICA MITAL: Pad motiviranosti i sve lošiji uspjeh primjećujemo i mi u srednjim školama. To su drugačija djeca, djeca koja su drugačije rasla i razvijala se nego djeca prije 20 ili 30 godina i koja danas od škole trebaju dobiti nešto drugo od onoga što smo dobivali mi.

Osnovne kompetencije

Što učenik danas dobiva u srednjoj školi?

MORNAR: Svaki bi učenik tijekom školovanja prvenstveno trebao naučiti kako učiti, i to kako učiti cijeli život. Na stranicama EU možete pronaći osam osnovnih kompetencija koje bi djeca trebala steći. To su: komunikacija na materinskom jeziku, komunikacija na stranom jeziku, matematičke kompetencije i osnovne kompetencije iz prirodnih znanosti i tehnologije, digitalne, društvene, građanske i poduzetničke kompetencije, kulturna svijest i znanje kako učiti. Što od toga djeca nauče u našim školama? Mi danas u hrvatskim srednjim školama imamo ukupno 2500 predmeta! Pa to je neizdrživo. Nema svrhe škola sa 17 predmeta, nama treba srednja škola s manjim brojem predmeta i naglaskom na osnovno - prirodne znanosti, društvene znanosti i jezike. Današnji sustav strukovnog obrazovanja koji 75 posto djece priprema za tržište rada, u uvjetima u kojima se kvalifikacijska struktura zaposlenih svagdje podiže, kad u razvijenim zemljama 50 posto radnih mjesta zahtijeva visoko obrazovanje, što prije treba reformirati.

DUJMOVIĆ MARKUSI: Potpuno se slažem. Nama je potrebna korjenita reforma, što znači da se treba smanjiti broj predmeta i podijeliti ih na obvezne i izborne. Imamo iskustva iz Irske, u kojoj srednja škola ima sedam predmeta, kao i iz skandinavskih zemalja; naši su stručnjaci proučavali te sustave, bili kod njih. Međutim, reforma je i socijalno pitanje. U tom bi procesu sasvim sigurno određeni dio profesora ostao bez posla, ponajprije profesori koji bi predavali izborne predmete.

Nove okolnosti

Pa kako onda reformirati sustav?

MORNAR: Učitelji ne bi ostajali bez posla kad bismo svi zajedno imali kompetencije za cjeloživotno učenje i kad bismo se mogli jednostavno prilagoditi novonastalim okolnostima.

ŠKARICA MITAL: Neosporno je da su potrebne promjene. Naš je plan i program iz 1994. godine! Učenici pucaju pod opterećenjem. Oni su slomljeni od bubanja i silnog štreberaja - tone činjenica koje uopće ne znaju staviti u kontekst.

GREGORIĆ: Mi svi skupa nismo skloni promjenama. Pitanje je zašto je naš obrazovni sustav toliko baziran na bubanju činjenica? Odgovor je jednostavan: jer je njih najlakše prenijeti i testirati. To je pitanje današnjeg podučavanja, čija promjena za sobom nužno povlači i restrukturiranje visokog obrazovanja i promjenu kurikuluma na profesorskim smjerovima. Ali kako to provesti? Sveučilište odmah istakne da je autonomno i da za promjenama nema potrebe. Jer oni znaju najbolje, iako neki od njih ne znaju uključiti kompjutor. Ukratko, treba nam temeljita reforma i definitivno manji broj predmeta u srednjim školama.

Slabo zapošljavanje

Koliko je obrazovanje okrenuto tržištu rada?

MORNAR: Mi se konačno moramo okrenuti tržištu rada, a ne prema sebi. Mislim da je današnji sustav posložen prema nama. Bolonja je dobar primjer: ne mogu se oteti dojmu da je reforma rađena tako da se više mislilo na postojeću organizacijsku i kadrovsku strukturu nego na potrebe gospodarstva. U tome nismo sasvim usamljeni. I svjetska sveučilišta ponekad popuste prema uglednom profesoru koji i dalje želi predavati - parne strojeve. Ali što je kod nas posljedica? Ako gledate percepciju gospodarstva, vidjet ćete da naši poslodavci misle da prvostupnici mogu pokriti samo 11% radnih mjesta, a za ostalo su potrebni barem magistri. U «nerazvijenim» zemljama poput Francuske i Velike Britanije prvostupnici su dobri za više od 70% radnih mjesta.Blago nama s tako naprednom privredom.

DUJMOVIĆ MARKUSI: Pritom učenik ne dobiva ništa.

MORNAR: Mi smo stvorili sustav tako malih, uskih niša da se tim konkretnim kvalifikacijama teško može zaposliti. Što će nam svi ti studiji, smjerovi, usmjerenje i moduli na fakultetima, posebno na preddiplomskoj razini? Koliko će ljudi nakon diplome doista raditi baš unutar odabranog usmjerenja? A koliko nakon 20 godina? Mislim da je važnije dati čvrst, širok temelj nego specijalizaciju.

GREGORIĆ: Čovjek u Zagrebu završi PMF, jedan od najprestižnijih fakulteta, i ode u inozemstvo na doktorat, u kompetetivnu i međunarodnu sredinu. Kaže mi: kad sam došao, imao sam šire znanje od bilo koga u grupi. Bio sam iscrpljen. Drugi su iz temeljnih znanja i kompetencije bili motivirani, s intuicijom, kreativni i kompetentni. Nakon prve godine, svi su bili bolji od mene. Naš sustav ne stvara izazove, ne potiče kreativnost, ne uči ljude kolaboraciji, ne stimulira poduzetničko razmišljanje.

Koliko su učitelji spremni prihvatiti promjene?

ŠKARICA MITAL: Učeniku se čini da se školovanje svodi na bubanje i testiranje. Ako se samo pogleda vremenik pisanih provjera znanja, jasno je i zašto. Strašno je uopće pogledati koliko je to testova! Ne pada vam na pamet učiti radi učenja, moraš naučiti ono što te se pita i nema vremena da to pokušaš razumijeti. Naši učenici svoje školovanje samo odrađuju, oni žive u stalnoj ispitnoj anksioznosti, umorni su iscrpljeni i slomljeni. A čini mi se da smo mi, učitelji, kako struka pomalo inertni i cijeli se sustav presporo mijenja.

I mi učitelji moramo se prilagoditi


MITAL: Pogrešno je misliti da današnje učenike treba podučavati onako kako su podučavali nas. Podučavanje je vještina koja se treba razvijati i prilagođavati, a to je nemoguće bez kvalitetne obuke i dovoljne količine praktične izobrazbe prije stjecanja zvanja te suvremenog stručnog usavršavanja nakon početka rada u nastavi. To opet ovisi o finacijskim mogućnostima, ali i o volji za daljnjim učenjem svakoga os nas. Ako učenike obrazujemo za cjeloživotno učenje, logično je da i sami to moramo činiti.

MORNAR: Današnja djeca su doista drugačija, ona naprosto drugačije funkcioniraju, dugačije im mozak radi. Ne znaju ono što smo mi nekad znali, ali zato znaju ono što mi tada nismo imali pojma da će postojati. Oni su digitalna generacija. Za lektiru bi trebalo pročitati cijelog Hektorovića, a zapravo se teško nose s tekstom dužim od SMS-a. Ako je zadatak na nekom ispitu, bez obzira na njegovu objektivnu težinu, postavljen dužim tekstom, uspjeh je znatno manji nego ako ga postavimo kratkom rečenicom. Vrijeme je da u vezi s tim nešto poduzmemo.


Jutarnji list 29. travnja 2012.
Zlatko Šešelj, ravnatelj privatne klasične gimnazije



Nije problem što u školama ima puno predmeta, nego što su dosadni i potiču štrebanje napamet


Nedavna rasprava o školskoj reformi otkriva dubinsko nerazumijevanje: školski programi su loši. Ukidanje predmeta neće rješiti ništa

Veliki naslov u nedavnom broju JL rezolutno nam se obratio s tvrdnjom «Škola s čak 17 predmeta treba postati prošlost…», dok se u nadnaslovu kočilo (retoričko?) pitanje: Zašto naš obrazovni sustav nije usklađen s interesima učenika i potrebama tržišta rada.?
Te su riječi profesorice hrvatskog jezika Dragice Dujmović-Markusi toliko paradigmatične za način razmišljanja u ovoj zemlji, a vode tako pogubnim smjerom da sam osjetio potrebu odgovoriti.

Ipak, oklijevao sam napisati išta: prvo u nadi da će netko drugi dići svoj glas protiv ovakvih olakih (a ponegdje i uvredljivih) konstatacija, da će netko kompetentniji i pametniji od mene progovoriti o cilju odgoja i obrazovanja, da će, napokon, netko mlađi ustati u obranu ove struke.

Pa ipak, qui tacet, consetire videtur (tko šuti, čini se da se slaže). A ne smijemo se složiti. Iz mnogo razloga.

Evo kako glasi cijeli citat preko kojeg se ne se ne smije prijeći:

DUJMOVIĆ – MARKUSI: Nama je potrebna korjenita reforma, što znači da se treba smanjiti broj predmeta i podijeliti ih na obvezne i izborne. Imamo iskustva iz Irske, u kojoj srednja škola ima sedam predmeta, kao i iz skandinavskih zemalja; naši su stručnjaci proučavali te sustave, bili kod njih. Međutim, reforma je i socijalno pitanje. U tom bi procesu sasvim sigurno određeni dio profesora ostao bez posla, ponajprije profesori koji bi predavali izborne predmete».

Pođimo dakle redom.

Ono što me je prvo potreslo bila je misao kako smo mi, čini se, narod, osuđen na ponavljanje vlastitih pogrešaka. Mi smo KORJENITU REFORMU SA SMANJENJEM PREDMETA I PODJELOM NA OBVEZNE I IZBORNE PREDMETE VEĆ IMALI! Ona je provedena brutalno i imala STRAŠNE POSLJEDICE.

Od rezultata te reforme nismo se – to ću pokušati objasniti malo kasnije – potpuno oporavili do danas. Mislim da je upravo generacija profesorice Dujmović-Markusi bila jedna od žrtava te vivisekcije. Ta se reforma zvala Šuvarova reforma i u nju se krenulo 1977. Deset godina poslije 1986. mogli smo svjedočiti unisonim konstatacijama (osobno sam prisustvovao brojnim prosvjetnim skupovima tog vremena) da je cjela ta reforma potpuni promašaj.

Jasno mi je da ljudi ne pamte dugo. Ali to nikome u sustavu, a curriculum vitae marne profesorice tvrdi da je neko vrijeme bila čak i pomoćnica ministra obrazovanja, ne može biti opravdanje da to ne zna. Ako smo se već jednom poskliznuli na reformi obrazovanja , onda bismo trebali biti izuzetno osjetljivi na tu temu.

No, pođimo na druge teme o kojima zbori profesorica Dujmović-Markusi. Riječ je o smanjenju broja predmeta. U anglosaksonskom školstvu to je tek 4-5 predmeta. I taj je sustav legitiman. On je nastao u određenim drštvenim i povijesnim okolnostima i servisira potrebe društva koje ga je stvorilo.

No, postoje i sustavi u kojima je veliki broj predmeta. U jednoj prilici baš je u JL bilo riječi o talijanskoj gimnaziji i rečeno je da ona ima 12 predmeta. No, kad ste pogledali popis tih predmeta, mogli ste lako ustanoviti razlike: u onih 17 predmeta koji bi po mišljenju profesorice D-M trebali postati prošlost – nalaze se predmeti koje talijanski sustav ne bilježi.Na prvome mjestu vjeronauk koji u nas dolazi u alternaciji s etikom (pa to već čini dva predmeta iako učenik bira samo jedan). No, tu je i drugi strani jezik za koji smo mi, kao mala nacija malog jezika, životno zainteresirani. Ako odbijete još logiku i sociologiju – eto talijanskog nastavnog plana!

No nije mi ovdje namjera da bilo što uspoređujem.

Mene naprosto sablažnjava metoda kojom se ruši naš školski sustav. Ona počiva na POSVEMAŠNJOJ ARBITRARNOSTI! Zašto nams e nudi baš irski sustav? Na stranu Irska i Irci – narod koji uživa sve moje simpatije – ali kako su baš oni izabrani? Zašto nam profesorica D-M ne nudi švicarski ili austrijski model? Ili šangajski?

Po meni, kad nešto nudiš, moraš imati i neke argumente za to. Po rezultatima PISA projekta, najbolji su bili učenici iz Šangaja. Bilo bi, dakle, sasvim razumljivo da po kriteriju uspješnosti profesorica D-M predloži taj sustav!

Neka se ne uvrijede ni Irci, ni Šangajci, ni Singapurci, ni Japanci. Ovdje sam spomenuo njih i njihov sustav samo da bih pokazao svu apsurdnost zaključivanja i olakog nabacivanja rješenjima.

No, ovo što nam je rekla profesorica D-M još je puno gore. Ono što nam ona kazuje paradigma je razmišljanja tako dragog Hrvatima, a to je: negdje na ovom planetu postoji neki jednostavni trik, neka jednostavna akcija, neko znanje kojim možemo u jednom trenutku, ili ako ne trenutno a ono u vrlo kratkom roku, posve izmijeniti lice Hrvatske: uživati standard, biti obrazovani kako Finci, biti organizirani kao Njemci, a pri tome uživati kao američki penzioneri s kruzera, živjeti od iznajmljivanja apartmana ili deranja turista, od rente ili od prodaje građevinskog zemljišta.

Sve samo ne od RADA.

I to je najpogubnije u razmišljanjima profesorice D-M.

S njom i drugim sudionicima ankete u JL mogu se lako složiti a trebamo bolje i kvalitetnije.

Ali to možemo isključivo vlastitim djelovanjem. Nikakva nas irska ili finska škola neće usrećiti.

Vratimo se predmetu naše rasprave: smanjenje broja predmeta. Olako nabacivanje brojem predmeta posljedica je još jednog – i to dubinskog – nerazumijevanja temeljnih pitanja obrazovanja.

Vještine umjesto temeljitog obrazovanja dilema je otkad traje obrazovanje. Ja sam na stani onih koji zagovaraju temeljito obrazovanjekoje učenicima omogućuje uvid u cjelinu svijeta i života. Možda sam zastario i možda doisa nisam sposoban za vrli novi svijet, ali ja glasam za školu koja će učeniku pomoći da razvije svoje beskrajno raznolike potencijale, da otvori prozore u svijet i da ga gleda u njegovim najbitnijim manifestacijama. U tom okviru vrijedi stjecati vještine.

Mogu se složiti s konstatacijom da današnja škola učenike muči štrebanjem i činjenicama. I desetljećima smo nastojali da se škola otme iz zagrljaja pukog bubetanja, da postane kulturni i obrazovni centar, da bude sredšte stvaralaštva i kreativnosti. I bili smo na dobrom putu da to i realiziramo unoseći u sustav niz inovacija.

No sve je te procese zaustavila državna matura, koju sudionici toliko hvale. Upravo je ona, sve više i više, okrenula sustav učenju činjenica. Budući da su se pojavile kao jedini filter za upis na fakltete, sve je podredila sebi. Uspjeh na maturi, svladavanje hrpe zadataka, postalo je bitnije od učenja. Forma je postala važnija od sadržaja.

I to je ono što nas neprekidno vraća nazad. To je ono što profesorica D-M uopće ne razumije: škola neće postati bolja smanjenjem broja predmeta, već puno boljim programima (predmetnim kurikulumima), novim metodama rada. Škola mora postati škola u kojoj se uči, a ne škola u kojoj se predaje.

Upravo su programi ono što muči našu školu. To su programi koje su diktirali fakulteti kad su dva zadnja razreda srednje škole – u doba Šuvarove reforme – bili djelovi usmjerenog obrazovanja, pa su se fakulteti rješili dosadnih uvodnih predmeta.

Tako da danas većina predmeta fukcionira kao uvodni predmeti fakulteta, a ne oćeobrazovni predmeti. Zato je naši učenicima teško. Umjesto da dobiju temeljne strukture oni dobivaju specijalističke informacije – s kojima ne znaju što bi. I tu škola postaje labirint.

Ali za tu promjenu treba raditi, a ne skupljati dnevnice na službenim putovanjima u Irsku i Dansku. Za te promjene treba se sukobiti s okoštalim strukturama naše akademske zajednice koja je zaboravila što je općeobrazovna srednja škola i pravi se da je se taj problem ne tiče.

I zbog svoje pozicije nedodirljivost ne shvaćaju da je riječ o zajedničkom problemu i zajedničkoj budućnosti.

Profesor Mornar i profesor Gregorič, preostali suautori teksta u JL, prigovorili su generacijama učenika koje dolaze na fakultete da su sve slabije i slabije. Složio bih se s profesorom Mornarom da učenici sve teže čitaju.

No, može li itko misliti da trebamo u školama odustati od čitanja?

Škola koja se podređuje trenutnim interesima učenika i odustaje od uloge institucije koja jedina prenosi sistematska znanja možda će doživjeti ushićen pljesak čenika: kad se pak kao odrasli ljudi suoče sa svojom nesposobnošću da bez temelja grade svoja daljnja znanja, na školu će upirati prstom kao na uzročnike svoje propasti.

Sa svoji šupljikavim obrazovanjem i hrpom neupotrebljivih vještina (koje će zbog dinamike promjena brzo zastarjevati) ostat će na dnu socijalne ljestvice, a u megadržavi u koju ulazimo za godinu dana, na zahtjevnija će mjesta doći drugi, bolje obrazovani i pametniji.

I zato sam se odlučio još jednom progovoriti. Nadam se posljednji put. U dobi sam kad ne treba kovati dalekosežne planove, u dobi koja neće doživjeti da gleda posljedice ideja profesorice D-M mnogih koji misle poput nje.

Komentar Nikice Simića


Poštovani Zlatko,

pročitao sam tvoj odgovor na u JL-u objavljeni tekst, i nisam se iznenadio idejama koje promičeš. Međutim, iznenadio me je „ton teksta“, ali i argumentacija koja je prije svega ad hominem i prepuna paušalnih ocjena. Obrušio si se na jednu profesoricu, i sve one koji misle poput nje, kao kobac, niti ne razmišljajući o Voltaireovoj – (parafraziram) svako je mišljenje legitimno. Niti o znanstvenoj paradigmi, da svaku hipotezu treba provjeriti. Čak i o pravno utemeljenom „Audiatur et altera pars“.

Naravno, budući da se i tamo i ovdje radilo o mediju (novine) koji ima svoja pravila, jasno je kako je bilo jedino moguće samo površno zagrebati problem i tebi i njima. Razlika je u tome što je tvoj nastup s pozicije (jedinog) arbitra elegantiae.

Tvoj tekst je u prilogu pa ću s lakoćom uzimati djelove za svoje komentare.

Te su riječi profesorice hrvatskog jezika Dragice Dujmović-Markusi toliko paradigmatične za način razmišljanja u ovoj zemlji, a vode tako pogubnim smjerom da sam osjetio potrebu odgovoriti.

Ovdje se počinješ igrati teškim kvalifikacijama bez jasnih argumenata. Nadao sam se kako ću ih pronaći kasnije. Za novine su ovakve kvalifikacije vrlo zanimljive čak kao i nekakav naslov/podnaslov. Kratke i bombastične.

Ono što me je prvo potreslo bila je misao kako smo mi, čini se, narod, osuđen na ponavljanje vlastitih pogrešaka. Mi smo KORJENITU REFORMU SA SMANJENJEM PREDMETA I PODJELOM NA OBVEZNE I IZBORNE PREDMETE VEĆ IMALI! Ona je provedena brutalno i imala STRAŠNE POSLJEDICE. Od rezultata te reforme nismo se – to ću pokušati objasniti malo kasnije – potpuno oporavili do danas. Ta se reforma zvala Šuvarova reforma i u nju se krenulo 1977..

Nastavljaš bombastično, jačajući dojam i argumentaciju - velikim slovima. „Strašne posljedice“ su nastavak „pogubnog puta“ i za prosječnog čitatelja već si prorok i onaj koji zna – a svi drugi su neznalice.

Naravno, još uvijek ne vidim niti jedan argument. Bilo bi idealno da je jednom netko istražio (danas se kaže evaluirao) tu reformu, tako da izbjegnemo paušalne, selbstverständlich tvrdnje, pogotovo vezano uz strašne posljedice.

Deset godina poslije 1986. mogli smo svjedočiti unisonim konstatacijama (osobno sam prisustvovao brojnim prosvjetnim skupovima tog vremena) da je cjela ta reforma potpuni promašaj.

Naravno da ni ovo nije nikakav argument, jer su „skupovi“ samo određene skupine ljudi koji se okupljaju na nekom mjestu da bi dali (i brojem) podršku nekoj ideji – što uopće ne znači da je ideja dobra, osim da ima više ili manje sljedbenika.

Budući da prave evaluacije nije bilo možemo se „igrati“ tvrdnjama.

Naime, ja mislim kako je ta reforma domislila i MIOC-e, koji su i dvadesetak godina poslije ostali u pamćenju ljudi kao najbolje prirodoslovne škole ikada osnovane u Hrvatskoj. Mislim da je to lako i dokazati. Logika poslije toga jasno kaže kako se u najmanju ruku treba posumnjati u općeprihvaćene tvrdnje o ŠR.

Mislim da je upravo generacija profesorice Dujmović-Markusi bila jedna od žrtava te vivisekcije.

Ovakav argument s kojim „ideš na čovjeka“ je potpuno nepotreban i najviše govori o tvom visoko eksicitiranom stanju proizvedenom njezinim - mišljenjem.

Jasno mi je da ljudi ne pamte dugo. Ali to nikome u sustavu, a curriculum vitae marne profesorice tvrdi da je neko vrijeme bila čak i pomoćnica ministra obrazovanja, ne može biti opravdanje da to ne zna. Ako smo se već jednom poskliznuli na reformi obrazovanja, onda bismo trebali biti izuzetno osjetljivi na tu temu.

Ovdje nastavljaš u ironičnom tonu i s „marnom profesoricom“ pripremaš teren za poentiranje „kako ništa ne zna“, ali još jednom ponavljanjem iste tvrdnje dokazuješ kako je reforma (koju nismo evaluirali) bila promašaj. To naravno nije nikakav argument i puno je više na tragu poznate - ponavljana tvrdnja jednom postaje istina.

No, pođimo na druge teme o kojima zbori profesorica Dujmović-Markusi. Riječ je o smanjenju broja predmeta. U anglosaksonskom školstvu to je tek 4-5 predmeta. I taj je sustav legitiman. On je nastao u određenim društvenim i povijesnim okolnostima i servisira potrebe društva koje ga je stvorilo.

Konačno prelaziš na bitno. Priznaješ legitimitet takvih sustava i jasno vidiš kako su školski sustavi zapravo posljedica određenih društvenih i povijesnih okolnosti. Zato ne vidim razlog zašto prije pisanja teksta nisi najprije elaborirao naše društvene i povijesne okolnosti i na temelju tih procjena izveo (svoj) zaključak – kako je za nas ipak najbolje zadržati sustav kakav imamo.

No, postoje i sustavi u kojima je veliki broj predmeta. U jednoj prilici baš je u JL bilo riječi o talijanskoj gimnaziji i rečeno je da ona ima 12 predmeta. No, kad ste pogledali popis tih predmeta, mogli ste lako ustanoviti razlike: u onih 17 predmeta koji bi po mišljenju profesorice D-M trebali postati prošlost – nalaze se predmeti koje talijanski sustav ne bilježi. Na prvome mjestu vjeronauk koji u nas dolazi u alternaciji s etikom (pa to već čini dva predmeta iako učenik bira samo jedan). No, tu je i drugi strani jezik za koji smo mi, kao mala nacija malog jezika, životno zainteresirani. Ako odbijete još logiku i sociologiju – eto talijanskog nastavnog plana!

No nije mi ovdje namjera da bilo što uspoređujem.

Međutim, umjesto toga krenuo si s primjerom jedne škole pokušavajući dokazati nešto. Ja i dalje ne vidim što, osim da sada znam kako i „vani“ postoji nekakva gimnazija sa 17 predmeta. I kako je i takva škola – legitimna. Ipak si brzo shvatio da ta priča ne vodi ničemu i odustao od „dokazivanja“ na taj način.

Mene naprosto sablažnjava metoda kojom se ruši naš školski sustav. Ona počiva na POSVEMAŠNJOJ ARBITRARNOSTI! Zašto nam se nudi baš irski sustav? Na stranu Irska i Irci – narod koji uživa sve moje simpatije – ali kako su baš oni izabrani? Zašto nam profesorica D-M ne nudi švicarski ili austrijski model? Ili šangajski?

Opet su u igri teške riječi. Jasno je da nijedan novinski tekst niti može srušiti niti izgraditi bilo koji školski sustav. Naravno da u tekstu na kojeg se obrušavaš nema ni traga „rušenja“ sustava. U tekstu postoje samo njihove (legitimne) ideje o tome kako oni vide mogućnost mijenjanja starog sustava. Istina je da su ušli u krivu ulicu upućujući na neke modele. Svatko tko se ozbiljno bavi „mijenjanjem školskih sustava“ jasno zna kako su „tuđi modeli apsolutno neprimijenjivi na drugim mjestima“. To su pokazala istraživanja. Zato ne vidim razlog za ikakvu paniku u tome što je netko u novinama izložio svoju ideju.

CITAT

Louise Stoll i Dean Fink: Mijenjajmo naše škole – Educa, Zg, 2000.

…a međunarodni pokušaji da se rezultati iz jedne zemlje ponove u nekoj drugoj, ili da se ispitaju isti čimbenici, također su zapeli. Tome je uzrok taj da se instrumenti istraživanja ne mogu najbolje prenijeti iz jednog kulturnog konteksta u drugi, dok se interpretacija koncepcija može razlikovati od zemlje do zemlje (Reynolds i suradnici, 1994).

Po meni, kad nešto nudiš, moraš imati i neke argumente za to. Po rezultatima PISA projekta, najbolji su bili učenici iz Šangaja. Bilo bi, dakle, sasvim razumljivo da po kriteriju uspješnosti profesorica D-M predloži taj sustav!

Neka se ne uvrijede ni Irci, ni Šangajci, ni Singapurci, ni Japanci. Ovdje sam spomenuo njih i njihov sustav samo da bih pokazao svu apsurdnost zaključivanja i olakog nabacivanja rješenjima.

Jednom sam u društvu jednog komparatiste počeo s „po meni“ i doživio lingvističku torturu. Ubuduće sam itekako pazio da „po meni“ nikada više ne dobija značenje „ja tako mislim“.

PISA mjerenja su zanimljiv svjetski pokušaj. Još nisam otkrio (globalni) smisao tog mjerenja. Međutim, netko je brzo reagirao i rezultate tih mjerenja proglasio kriterijem uspješnosti školskih sustava. To je naravno – besmislica, zato svako argumentiranje tog tipa uzimam sa smiješkom. Za mene su uspješni školski sustavi oni koji uspješno reproduciraju željeni (makar i od države) i vlastiti sustav gospodarskih i društvenih vrijednosti. Željeni sustav određuje politika. Mi ga nemamo – i tu je najveći problem. Netko je jednom rekao: kad ne znaš kamo ideš – svi putevi su dobri.

Ali ti si izjavio nešto "kad nešto nudiš, moraš imati i neke argumente za to" na što te ja cijelo vrijeme upozoravam. Ti si u ovom tekstu netko koji nudi nešto – a još uvijek nemaš nijednog argumenta.

No, ovo što nam je rekla profesorica D-M još je puno gore. Ono što nam ona kazuje paradigma je razmišljanja tako dragog Hrvatima, a to je: negdje na ovom planetu postoji neki jednostavni trik, neka jednostavna akcija, neko znanje kojim možemo u jednom trenutku, ili ako ne trenutno a ono u vrlo kratkom roku, posve izmijeniti lice Hrvatske: uživati standard, biti obrazovani kako Finci, biti organizirani kao Njemci, a pri tome uživati kao američki penzioneri s kruzera, živjeti od iznajmljivanja apartmana ili deranja turista, od rente ili od prodaje građevinskog zemljišta.

Sve samo ne od RADA.

I to je najpogubnije u razmišljanjima profesorice D-M.

I dalje nepotrebno „kasapiš“ profesoricu i imputiraš joj ono što nije rekla. Ne znam zašto ti je to trebalo.

S njom i drugim sudionicima ankete u JL mogu se lako složiti da trebamo bolje i kvalitetnije.

Ali to možemo isključivo vlastitim djelovanjem. Nikakva nas irska ili finska škola neće usrećiti.

Ovdje si propustio krasnu priliku. Mislim da je tekst trebalo započeti upravo s ovim i promišljati bolju kvalitetu, koja se može ostvariti u suglasju s tvojim idejama, a ne s idejama koje komentiraš. I prava je istina da to možemo ostvariti jedino vlastitim djelovanjem. Za sada nam to nikako ne uspjeva.

Vratimo se predmetu naše rasprave: smanjenje broja predmeta. Olako nabacivanje brojem predmeta posljedica je još jednog – i to dubinskog – nerazumijevanja temeljnih pitanja obrazovanja.

Olako nabacivanje u tekstu nisam primijetio, ali i da ga je bilo ne mislim da se u jednom novinskom tekstu može elaborirati cjelokupna ideja modela. Zato je i tvoj zaključak, osim što je vrlo grub, u zoni „non sequitur“.

Vještine umjesto temeljitog obrazovanja dilema je otkad traje obrazovanje. Ja sam na strani onih koji zagovaraju temeljito obrazovanje koje učenicima omogućuje uvid u cjelinu svijeta i života. Možda sam zastario i možda doista nisam sposoban za vrli novi svijet, ali ja glasam za školu koja će učeniku pomoći da razvije svoje beskrajno raznolike potencijale, da otvori prozore u svijet i da ga gleda u njegovim najbitnijim manifestacijama. U tom okviru vrijedi stjecati vještine.

Sada se (hej - u novinama) upuštaš u raspravu o temeljnim pitanjima obrazovanja. Inače, istraživanja su pokazala kako se „protivnici promjena u školama“ najčešće pozivaju na „temeljna znanja“. Skrećući pozornost na „vrli novi svijet“ zapravo si izravno dokazao tezu „Možda sam zastario…“. Protiv novog svijeta je jedina obrana (nas „starih“) – da ga što prije prepoznamo i - prihvatimo .

Dalje si se poigrao na isti način s „beskrajno raznolikim potencijalima“ učenika. To, naravno, nema nikakve veze s istinitim sudom, ali svakako lijepo zvuči i u kontekstu onoga koji to govori i u kontekstu onih o kojima se govori. A najviše je samo – patetično.

CITAT

Louise Stoll i Dean Fink: Mijenjajmo naše škole – Educa, Zg, 2000.

Nije zgorega primijetiti da na početku postmodernog informatičkog doba, najbolje što glasni prosvjetni kritičari mogu ponuditi su modeli «povratka na temeljnim znanjima» i «slobodnog tržišta» u obrazovanju. Prvi osuđuje djecu na to da postanu tehnološki višak jer su se temeljna školska znanja promijenila, dok teorija «slobodnog tržišta» stvara iste one socijalne nejednakosti u školstvu koje postoje u distribuciji bogatstva na tržištu. Ironija je u tome da isti oni nacionalni, politički i poslovni čelnici koji zagovaraju timski rad, decentralizirano donošenje odluka i horizontalnu odgovornost u poslovnom svijetu, u obrazovanju podržavaju strukture koje su centralizirne, natjecateljske i autoritarne.

Mogu se složiti s konstatacijom da današnja škola učenike muči štrebanjem i činjenicama.

Nažalost, i ovu temu si propustio više elaborirati. Upravo je tu pravo mjesto naših budućih djelovanja.

I desetljećima smo nastojali da se škola otme iz zagrljaja pukog bubetanja, da postane kulturni i obrazovni centar, da bude središte stvaralaštva i kreativnosti. I bili smo na dobrom putu da to i realiziramo unoseći u sustav niz inovacija.

Ali si opet zaglavio dokazujući nešto što se ne može dokazati – jer nije istina. Hrvatske škole nisu bile niti na tragu postajanja kulturnih i obrazovnih centara (JL kaže nedavno: 2900 škola je sada u derutnom stanju, a danas, kako preko 90% djece «ne voli školu»). A o kojim se inovacijama radi - nemam pojma. Tu si u dokazivanju mogao, uz popis tih inovacija, dodati i pozitivne učinke tih inovacija.

No sve je te procese zaustavila državna matura, koju sudionici toliko hvale. Upravo je ona, sve više i više, okrenula sustav učenju činjenica. Budući da su se pojavile kao jedini filter za upis na fakultete, sve je podredila sebi. Uspjeh na maturi, svladavanje hrpe zadataka, postalo je bitnije od učenja. Forma je postala važnija od sadržaja. I to je ono što nas neprekidno vraća nazad.

Ova teza također nije potkrijepljena. Čak je kontardiktorna onome što si sam rekao. A spomenuo si kako se desetljećima (desetljećima znači najmanje dva, a to znači od početka stvaranja RH i novog školskog sustava) želimo oteti školu iz zagrljaja …što znači da si svjestan kako je naš sustav već davno u zagrljaju pukog bubetanja. Znači od početka građen na krivim pretpostavkama. Mnoštvo preopširnih programa samo pojačava taj stisak. Državna matura nije kriva za taj fenomen. DM zapravo čini suprotno, barem u testovima fizike i matematike, za koje to odgovorno tvrdim. U drugim predmetima za to također postoji mogućnost. Profiliranjem ispitnih testova sami ćemo postavljati orijentire i usmjeravati djecu. DM je baš zbog toga pravi pokretač promjena.

To je ono što profesorica D-M uopće ne razumije: škola neće postati bolja smanjenjem broja predmeta, već puno boljim programima (predmetnim kurikulumima), novim metodama rada. Škola mora postati škola u kojoj se uči, a ne škola u kojoj se predaje.

Upravo su programi ono što muči našu školu. To su programi koje su diktirali fakulteti kad su dva zadnja razreda srednje škole – u doba Šuvarove reforme – bili djelovi usmjerenog obrazovanja, pa su se fakulteti rješili dosadnih uvodnih predmeta.

Postaje naporno ovo „demoliranje“ jedne osobe zato što je samo iznijela svoje mišljenje. Hoće li škola postati bolja ili lošija ako se smanji broj obveznih predmeta, to naravno ne znamo jer – nismo probali. Sigurno je da je takav sustav negdje legitiman i već duže vrijeme funkcionira – na zadovoljstvo onih koji su ga uspostavili. Budući da si se već na početku objavio kao prorok znaš kako to ide. Kasandra je znala ali joj nisu vjerovali. S prorocima je najčešće sve na razini vjerovanja.

Još jednom, ipak, skrećeš pozornost na bolje programe. Na tom mjestu trebao si odmah i predložiti tko će ih slagati, jer znaš kako su ih prije (navodno) slagali fakulteti, što se pokazalo lošim.

O novim metodama rada naslušao sam se jako puno, a nedavno me je B. Russell u Mudrosti zapada, podsjetio na, od Sokrata pa dalje poznato, o ulozi učitelja.

CITAT

Bertrand Russell: MUDROST ZAPADA

Marijan tisak - reprint izdanje Slobodne Dalmacije 2005.

Preveli: Marija i Ivan Selečić

Str. 66.

Sjećamo se da su se znanost i filozofija pratile u školama i društvima gdje je postojala bliska suradnja između učitelja i učenika.Važna istina koja je, izgleda, shvaćana od samog početka, barem prešutno, jest da učenje nije proces posluživanja podacima.…

Danas je potrebno manje no ikada prije da učitelj predaje gole podatke. Utoliko više zasluge imaju grčki filozofi koji su uvidjeli kako se treba baviti pravim obrazovanjem. Uloga je učitelja da vodi, da navede učenika da sam vidi.

Ali naučiti nezavisno misliti, nije sposobnost koja dolazi odjednom. Nju valja postići s pomoću vlastitog nastojanja i s pomoću voditelja koji može usmjeravati to nastojanje…

Mislim da je ponajbolje rješenje upravo na tom mjestu i – školovanju učitelja na drugačiji način.

Tako da danas većina predmeta fukcionira kao uvodni predmeti fakulteta, a ne općeobrazovni predmeti. Zato je našim učenicima teško. Umjesto da dobiju temeljne strukture oni dobivaju specijalističke informacije – s kojima ne znaju što bi. I tu škola postaje labirint.

Nevjerojatna je lakoća „tvog arbitriranja“. Najprije se groziš od takvog nastupa, a onda na isti način arbitriraš. Naravno da je već početna teza pogrešna. A onda se pojavljuju općeobrazovni predmeti u igri. Opet s pozicije kako je samo po sebi jasno o čemu se tu radi. Ja bih uistinu volio znati gdje je granica na kojoj opće obrazovanje postaje specijalističko. I što je to uopće opće obrazovanje. U RH danas funkcionira sedam tipova gimnazija (one su valjda nositelji općeg obrazovanja). Već to znači da postoji barem sedam tipova općeg obrazovanja.

Ali za tu promjenu treba raditi, a ne skupljati dnevnice na službenim putovanjima u Irsku i Dansku. Za te promjene treba se sukobiti s okoštalim strukturama naše akademske zajednice koja je zaboravila što je općeobrazovna srednja škola i pravi se da je se taj problem ne tiče.

I zbog svoje pozicije nedodirljivost ne shvaćaju da je riječ o zajedničkom problemu i zajedničkoj budućnosti.

O načinu funkcioniranja naših prosvjetnih institucija i sam bih mogao ispisivati romane, ali budući da - državnici, političari i vojnici određuju našu sudbinu, a ne znastvenici, pjesnici…puno naših djelovanja jeste – uzaludno.

CITAT

Samuel Noah KramerHISTORY BEGINS AT SUMER (1959.) :

Prevela: Vesna Krmpotić

EPOHA, Zagreb 1966.

Iako to možda oni radije ne bi priznali, učenjaci, pjesnici i humanisti nisu oni koji pokreću svijet, već su to državnici, političari i vojnici.

Što se tiče „akademske zajednice“ ne mogu naslutiti na koju njezinu definiciju misliš pa ne znam na koji način bi se ona trebala očitovati o „općeobrazovnim srednjim školama“.

Profesor Mornar i profesor Gregorič, preostali suautori teksta u JL, prigovorili su generacijama učenika koje dolaze na fakultete da su sve slabije i slabije. Složio bih se s profesorom Mornarom da učenici sve teže čitaju.

No, može li itko misliti da trebamo u školama odustati od čitanja?

(Ne)čitanje je jedan od novijih problema našeg školskog sustava. Većim problemom ga vide „starije generacije“. Koliko vidim, mladi uopće nemaju osjećaj frustracije zbog (ne)čitanja. Situacija je lako razumljiva jer su starije generacije svoje obrazovanje temeljile u pravilu na čitanju i zbog toga najčešće glorificiraju taj način prikupljanja informacija: za struku (stručna literatura), za opću kulturu i obrazovanje („lijepa“ književnost i ostalo). Naravno, žele li mladi napredovati u struci vrlo je izvjesno kako će im stručna literatura biti i dalje „conditio sine qua non“. Problem nas „starih“ je taj što se naša komunikacija s mladima temelji na našem sustavu vrijednosti (kulturi i sl.) koji smo stekli u najvećoj mjeri čitajući – pod školskim utjecajem. U tome su prednjačili „gimnazijalci“. Prisjetiš li se tih vremena (do 1976. i reforme) lako je dokučiti koliki dio populacije je uistinu – čitao. Za Šuvarovu reformu tvrdiš da je uništila sve dobro, pa bi se moglo zaključiti – i čitanje. Naravno, da je zaključak, koliko god logički bio dobar iz tvoje premise – neistinit. Priča o (ne)čitanju je puno slojevitija i zahtjeva drugačiju i analizu, potpuno drugačiju od novinskih dijagnoza i dijagnoza političara.

Paušalne procjene profesora Mornara i Gregoriča, koji u nečitanju vide razlog „sve slabijih studenata“ naravno da nemaju znastvenu opravdanost, jer sve ono što su oni, sadašnji studenti, (pro)živjeli odrastajući zajedno sa svojom novostvarajućom državom Hrvatskom u velikoj mjeri ih je i profiliralo. Procjena je ne samo paušalna nego nedopustiva za promišljanje znanstvenika uopće.

Pogledajmo što je o čitanju rekao Bertrand Russell pedesetih godina prošlog stoljeća.

CITAT

Bertrand Russell: CONQUEST OF HAPPINESS

Minerva/Subotica - Beograd / 1964.

Str. 35.

Uzmimo, na primer, pitanje čitanja. Knjige se čitaju iz dva razloga: jedan je uživanje, a drugi hvalisanje.

Ja bih dodao: O tempora, o mores!

Škola koja se podređuje trenutnim interesima učenika i odustaje od uloge institucije koja jedina prenosi sistematska znanja možda će doživjeti ushićen pljesak učenika: kad se pak kao odrasli ljudi suoče sa svojom nesposobnošću da bez temelja grade svoja daljnja znanja, na školu će upirati prstom kao na uzročnike svoje propasti.

Stari sumerski tekstovi odavno su dijagnosticirali ključne odgojno obrazovne probleme. Jedan tata je tada za sina ispisao: … ne uči, ne sluša, samo skita drvoredima…Spartanci su taj gordijev čvor presjekli na svoj način. Sokrata su na smrt osudili i zato što - kvari mladež.

CITAT

Samuel Noah Kramer: HISTORY BEGINS AT SUMER (1959.)

Prevela: Vesna Krmpotić

EPOHA, Zagreb 1966.

Prve škole

Str. 19.

No ni jedna od tih ranijih pločica izravno ne raspravlja o sumerskom školskom sistemu, o njegovoj organizaciji i načinu provođenja. Da bismo o tome nešto doznali, moramo se uputiti u prvu polovicu drugog tisućljeća p.n.e….

Nakon odlučnog prijekora zbog sinovljeve sklonosti materijalističkim ciljevima umjesto ljudskom vladanju…otac započinje pitajući sina:

Kamo si pošao?

Nigdje nisam pošao.

Ako nisi nigdje pošao, čemu onda besposleno švrljaš? Idi u školu, stupi pred «školskog oca», izgovori svoju zadaću, otvori školsku torbu, ispiši pločicu…Kada završiš zadaću i javiš se redaru dođi k meni i ne skići ulicama..

Otac potom nastavlja dugim monologom:

Hajde budi čovjek. Ne postajkuj uokolo na trgovima, ne tumaraj drvoredima. Kad koračaš ulicom, ne zvjeraj oko sebe. Budi poslušan i pokazuj strah pred redarom…

Ti koji skitaš trgovim, želiš li da postigneš uspjeh?…Idi u školu, to će ti biti na korist.

Ti, nevaljalalče, o kojem brinem brigu – ne bih bio čovjek kad se ne bih brinuo o svome sinu – razgovarao sam s rodbinom, uspoređivao njihove muškarce, ali nisam našao ni jednoga na tebe nalik…Ja, danju i noću kinjim se zbog tebe. Noć i dan ti rasipaš na čulne razonode…

Sumerska škola bila je prilično tmurna i neprivlačna; nastavni plan je bio ukočen, metode učenja jednolične, a stega željezna. Stoga nije čudo što su barem poneki učenici izbivali s obuke kad god su mogli, te tako postajali «problematična djeca».

Činjenica je da je problem odgajanja i obrazovanja mladih trajan i kao da se ništa nije promijenilo od sumerskih dana. Svatko onaj koji je pomislio kako je našao rješavajuću formulu za to, za mene je ili šarlatan ili …Međutim, iz povijesnih iskustava (Historia est magistra vitae???) može se vidjeti jedna konstanta. Nitko nikada nije pitao djecu – što oni žele. Strpali bi ih u neki tor (nazvali smo ga škola) i pred njih postavili svoja očekivanja. Možda je došlo vrijeme da ih barem saslušamo, ako već nismo u stanju čuti.

Zadnja tvrdnja, o prebacivnju krivnje za osobni neuspjeh na školu, nema baš nikakvog uporišta nigdje. Nemam pojma kako si je domislio.

Sa svojim šupljikavim obrazovanjem i hrpom neupotrebljivih vještina (koje će zbog dinamike promjena brzo zastarjevati) ostat će na dnu socijalne ljestvice, a u megadržavi u koju ulazimo za godinu dana, na zahtjevnija će mjesta doći drugi, bolje obrazovani i pametniji.

I ova teza je vrlo upitna u našem sustavu vrijednosti. Kod nas je jasno da obrazovani nisu na vrhu socijalne ljestvice, a nisam siguran da su i u megadržavi. Obrazovanje je samo (formalno) nužan preduvjet (čak ne i uvijek) za zauzimanje nekakve hijerahijske pozicije. Pamet i obrazovanje su u čudnom odnosu. Ako si obrazovan nije sigurno da si i pametan. Ako si pametan možda ti izbor i neće biti – obrazovanje. Zato bih i ovdje bio oprezan u donošenju sudova i preporuka. Pametno dijete će zbog raznih razloga ipak samo izabrati svoj put.

I zato sam se odlučio još jednom progovoriti. Nadam se posljednji put. U dobi sam kad ne treba kovati dalekosežne planove, u dobi koja neće doživjeti da gleda posljedice ideja profesorice D-M mnogih koji misle poput nje.

Moj komentar, jasno ti je jer znaš moj stav, isprovociran je zaključnom porukom „mnogima koji misle, o smanjenju broja predmeta u školama, isto kao profesorica D-M“. Budući da si u tekstu „kasapio i ponižavao“ profesoricu, zaključak je lako izvesti. Isto si činio svima koji tako misle.

Zaključak koji ja mogu izvesti, nakon svoje „vivisekcije“ tvog teksta može biti zanimljiv i s pozicije tvog „curriculum vitae-a“ koji je briljantan i obilježen prije svega „općim obrazovanjem“. Zaključak je meni očigledan: ako ovakvi tekstovi mogu nastati kao produkt ponajboljeg općeg obrazovanja – takvo obrazovanje je vrlo upitno.


Poštovani Zlatko,

jasno ti je to kako je „javna riječ“ ujedno i izlaganje. Ti si u tekstu išao i dalje izlažući se osobno na način koji prelazi granicu pristojnosti javne riječi (ne „po meni“, nego zato što ja tako mislim). Opak sam jer sam tvoj tekst doživio i osobno.

Pretpostavljam da si bio spreman i na mogućnost ovakve reakcije i zato ne osjećam „grižnju savjesti“. Najjači razlog zbog kojeg sam ispisao ovo je zapravo u činjenici da učenici prva dva razreda ZPG jesu već u programu od deset, a ne sedamnaest predmeta koji se ocjenjuju. Naravno da već imamo i vrlo zanimljive prve rezultate evaluacija.

Mene ne zanima javno polemiziranje, ali ću ovaj svoj komentar ipak objaviti i učiniti svima dostupnim na stranicama svoje školice, jer znaš i sam, da je jedna od uloga ravnatelja skoro roditeljska – štititi svoju djecu.

S poštovanjem, Nikica

13. svibnja 2012.

 

::Tribina ZPG
Sveobuhvatna reforma, 2. dio

Treću godinu održava se svečana konferencija 'Hrvatski kvalifikacijski okvir - prilika za kvalitetnu provedbu cjelovite reforme obrazovanja'. Organizira ju Nacionalno vijeće za razvoj ljudskih potencijala uz podršku Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Na konferenciji su predstavljeni ciljevi razvoja i osposobljavanja s naglaskom na Hrvatski kvalifikacijski okvir kao instrument za provedbu obrazovne reforme na svim razinama - od strukovnog pa do cjeloživotnog učenja.

Opširnije...

12. 12. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije