Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Ćikalica

Joža
Jednom zgodom putovao sam s Jožom u Ljubljanu. Krenuli smo iz Zadra, a Joža nam se pridružio negdje na granici Hrvatske i Slovenije. Putovali smo živopisnim krajolikom koji bi bio dovoljan da nam skrati vožnju i bez njegove pomoći, ali vitalni starčić počeo je priču i odjednom je svako mjesto dobivalo ime i povijest. U sljedeća tri sata u šumama i po brdima boravili su partizani i vodili bitke, diplomatske i stvarne.

U jednom trenutku priče su me prestale zanimati. Vitalni je starčić okupirao moju pozornost na drugačiji način. Pričao je i pričao, a mene je počelo zanimati - kad će se početi ponavljati, kad će na površinu isplivati staračka senilnost. Do Ljubljane nisam ulovio taj trenutak. U Ljubljani je našeg Jožu čekalo mjesto u prvim redovima, osobno ga je pozdravio predsjednik Slovenije i s puno simpatija predstavio skupu.

Na povratku smo čuli još puno Jožinih zgoda. S puno detalja pričao je priče iz njegove mladosti i otprije šezdesetak godina. Bio je devedesetogodišnjak i pisao je knjigu. Knjiga je objavljena. Nisam je čitao pa ne znam koja je sjećanja iz Domovinskog rata ispisao u knjizi. Nama ih nije želio pričati.

Od Jože sam u jednom danu naučio puno. Ne o povijesti naših ratova, nego o tome što sve i na koji način može obilježiti jedan ljudski život.

Košunel
Ja sam ušao u šezdesete i pomalo privodim kraju svoj «radni vijek». Nakon kratkog druženja s Jožom često sam se pitao kad će i kako početi moj povratak u mladost. Dogodilo se na zanimljiv način. Okidač je bio jedan košunel.

Jedno smo ljeto Ivana i ja «odigravali svoje uloge», meni jako drage, ja tata njezinog muža, a ona žena mog sina. U razgovoru nas je prekinuo ulazak trogodišnjeg Donata, njezinog sina i mojeg unuka. Nemoj ovo, nemoj ono, otada se čulo, a ja sam se, gledajući ga kako se kreće, sjetio na Brownovog kaotičnog gibanja čestica. Jesi li, Ivana, pomislio sam, ikada pomislila što malog blentu pokreće?

Zadnjih sam godina djecu i učenike počeo primjećivati na neobičan način. Roditelji to dnevno vide kod kuće, vidi se to još više na ulicama i u školama, ali se ne primjećuje kao važno. Kada ih susretneš, rukama najprije krenu prema ušima… i nakon toga uslijedi osmijeh i razgovor. Počnu se ispričavati pokazujući slušalice i shvatiš da su sve do maloprije bili u nekom drugom svijetu. Naravno da sam se najprije pitao: a što je to tako dobro «tamo», kad propuštaju «život oko sebe». Nisam se pitao što ih pokreće, jer mi je prirodnije pitanje bilo - što ima tamo. I uskoro nakon toga nabavio sam slušalice. Mislim da mi Bopper, naš labrador, to ne zamjera, jer je moja komunikacija s njim u našim šetnjama sličnija komunikaciji Ivane i Donata onoga ljeta – nemoj ovo, nemoj ono

Slušalice su me odvele u svijet glazbe. Radio-glazba mi je, u šetnji s Bopperom, prekrasan ulazak u dan, ali nisam siguran da je to jedino što ondje drži djecu. Ja sam u tom svijetu tek imigrant, oni su domoroci. Jednom zgodom, slušajući veselu komunikaciju voditelja i slušatelja jedne zadarske radio postaje, ulovio sam riječ košunel i sledio se. Voditelj se zaigrao s hrvatskim jezikom i uživao u nesuvislim definicijama košunela koje su nudili slušatelji. A ja sam drhtao u želji da se javim i objavim što je to košunel. Preduhitrio me voditelj nazvavši jednog Matu u Gospiću, koji je glasno se smijući, objavio – jastuk.

Brušane
Košunel je bio moj starački okidač koji je pokrenuo povratak u dječje godine. Od tog trenutaka živim svoj Benkovac i Brušane osvještenije nego što sam ih živio u njihovo vrijeme. Nakon dovršene «školske godine» u Benkovcu već drugi dan «poštanski autobus» preko Karlobaga nas je odvodio u Brušane. Jednooki did Pave ondje je preuzimao djecu od vozača – baš kao i odgovornost čuvanja i odgajanja svojih unuka slijedeća dva mjeseca. Nisam siguran je li to bio najbolji izbor mojih roditelja, jer kada to isto predlažem svojima, Romanu i Ivani, oni se najčešće – smiju. U Brušanima sam, uz dida Pavu, naučio čuvati krave, skupljati drva za zimu, jesti palentu i kiselo mlijeko, gledao kako baba Mara svako jutro pravi maslac od svježeg mlijeka, naučio uz Marka od Kate, kako se love pastrve u potocima, gdje žive poskoci i kako izgledaju…

Jednom zgodom did nas je Pave odveo na Torine. Na mjesta gdje bukve divljaju u osvajanju visina. Na mjesta gdje izvori mrznu usne, a maline obilježavaju put do vrha. Taj pogled s Torina na Ličko polje tada, skoro je ubio moju još nerođenu djecu, kad sam ih, zauvijek obilježen ljepotom Like, godinama poslije odveo istom strmom i opasnom stazom. I danas imam fotografije svoje djece na vrhu Torina, kojima sam obilježio njihovu ličku inicijaciju i ispunjenja svoje želje.

Košunel me vratio u djetinjstvo, vratio mi i druga sjećanja. U Brušanima sam skoro ubio vlastitog brata, ili mu, što je sigurno, skoro izbio oko. A taj me detalj vraća u Benkovac, u moju «vlašku priču».

Benkovac
Prošlo je pedesetak godina i u sjećanjima sam sve bliže Joži. Ne znam kako djeca sada u Benkovcu provode dane, ali nama su bili prekratki. Ne sjećam se da smo «išli u školu», jer sve u danu bilo je igra. Jedini strah bio je strah od mame, kad bi se kući vraćali «razbijenih glava», novih cipela uništenih od udaranja krpenjače na zemljanim igralištima, ili kad bi nas se hvatalo u krađi nezrelih trešanja i barakokula. Svaka sezona imala je svoje igre. Božićno-novogodišnja drvca osiguravala su nam, uz malo truda, savršene mačeve, a borići mjesta za borbe do istrebljenja. Krvave ruke i glave bile su normalna pojava. Znalo se što slijedi kad se vratimo kući, ali biti Herkules (Steve Reeves) u tim je trenucima vrijedila svake kazne. Zimu smo odrađivali na zaleđenoj bari na rubovima grada, a u proljeće je nastupala sezona lova. Pripreme su počinjale s krađom noža mami iz kuhinje (u Zadru sam kasnije otkrio da smo krali pošade). Najprije ih je trebalo naoštriti, što nije bio problem, jer je uvijek pri ruci bio nečiji brus. A onda je počinjala potraga za rašljama. Rašlje su trebale za fjombe, a za dobre fjombe smo se trebali pomučiti. Guma od auta bila je idealna za izrezivanje traka, a guma od bicikle najbolje je rješavala povezivanje gumenih traka s rašljama i kožom iz koja je izlijetao kamen. Najbolja koža za praćku bila je od jezika stare cipele. Najveće face bili su dobavljači guma od auta, jer su gume od bicikle bile svima lako dostupne. Tako naoružani kretali smo u lov na sve što se kreće, iako su glavna meta bile ptice.

Ishodi lova bili su mjerljivi s kasnije otkrivenom «filozofijom» - bit putovanja leži u putovanju, a ne u dolasku na cilj. Neki od nas već su tada bili u biznisu; shvativši da se od nekoliko ubijenih ptičica nitko ne može okoristiti, prebacili su se na lov ptica s baketinama. Gardelina je bilo ko u priči, a svaki ulovljeni na tržištu je imao svoju cijenu , kao i danas. Neki drugi su u poslu s pticama koristili iskustvo svojih djedova. Ne znam je li to bilo zbog spašavanja ljetine, ili samo zato što su im taj dan dolazili gosti pa su ih morali nečim ugostiti, ali ljudi su domislili način lovljenja ptica. U poljima koja su posijali postavljali su klopke. Iskopali bi rupu i u nju stavili mamac za ptice, a iznad rupe, poduprtu s nekoliko grančica, kamenu ploču. Ploča je bilo svih mogućih vrsta - izabrali bi ih po mjeri ptice koja se lovi. Ptica bi prije «hranjenja» morala stati na grančice,one bi pod njezinom težinom popustile i živa bi ptica završila u rupi prekrivena kamenom. Obitelji se obično druže po nekom ključu. Najčešća poveznica su djeca iste dobi, ali povezuje ih i sličan «svjetonazor» . Djeca s kojom sam se družio tada prijatelji su mi i danas, oni koji su živi. Jednom zgodom u posjet smo došli nešto ranije, dok je tata-domaćin još smišljao plan za večeru. Dvadesetak metara od kuće bila je smokva na kojoj su se vrapci osjećali kao kod svoje kuće. Njihova nesreća bila je to što je domaćin tada dobio goste. Napunio je dvocijevku sitnom sačmom… sjećam se pucnja, neočekivano glasne tišine i slike skupljanja ubijenih vrapčića ispod smokve. Sjećam se da je «u tavi» bilo dvadesetak komada nečega čime smo bili ugošćeni.

Krajem proljeća počinjala je sezona lukova i strijela. Praćke su stavljene u ormare, a pošade su krenule u potragu za lukovima. Najbolji su bili od brijestovih grana. Nakon nekog vremena svi smo bili naoružani s lukovima i kretali u potragu za strelicama. U to doba sjekavci su se počinjali sušiti ostavljajući duge tanke suhe grančice, idealne za strelice. Nakon što bi svaki od nas prikupio svoje zalihe strelica, trebalo ih je pripremiti za akciju. Naizgled lako, ali svaka priča i posao ima svoju logiku. Naše strijele na vrhu su morale imati brukvu, savršeno obrađenog vrha, gumom od bicikle učvršćenu za vrh strelice. Na kraju je moralo biti pero, jer je tako bilo u filmovima koje smo gledali (jednom mjesečno).

U Brušanima je izbor lukova bio mnogostruk, ali izbor strelica vezan samo uz ravne grane lješnjaka (lijeske). Strelice od grana lijeske bile su desetak puta teže od benkovačkih. Zbog nečega i ondašnja djeca su znala (ne znajući za zakone fizike, kao ni Benkovčani) da je važno težište strelice pomaknuti prema vrhu. Mali Brušanci to su rješavali na način da su na vrh strelica omatali žicu, bez zašiljenog vrha. Upravo s takvom strelicom gađao sam brata, ponavljajući scenu iz jednog filma, u kojoj se «mladić» samo izmiče kad mu strelica dođe dovoljno blizu. Brušanska strelica, bez benkovačke dobro zašiljene brukve na vrhu, zaustavila se par centimetara od njegova oka.

Svoju sezonu imale su i frenje.

Pravili smo ih od raznih materijala. Tragove na palcu desne ruke još uvijek nosim u obliku «žulja» pedeset godina poslije. U Benkovcu je izbor kamenog materijala bio neograničen. Ključni problem bio je kako upasti u natjecanje. Postojao je banalni uvjet, naučen iz viteških igara. Tko pobjedi uzima frenju poraženoga. Naravno, ulog je bila frenja koja ima svoju vrijednost. Ja sam imao sreću što mi je tata putovao po svijetu i donosio industrijske frenje staklenke i koščenke. Bile su savršeno okrugle, i industrijski najšarenije. S takvim ulogom imao sam ulaznicu u svaku partiju, a s obzirom na svoje godine i vještinu, svakom malom Vlaju «dobrodolazio» sam kao siguran dobitak. Istina je da sam od mame dobio prilično batina kad bi otkrila kako je mojih frenja sve manje, ali danas znam za što sam se ja tada borio. Ulozi mojih protivnika bile su prelijepe mramorke, crvenke… nevjerojatno lijepe frenje šarenih boja iz benkovačkog kamena. Kamen živac imao je posebnu vrijednost, jer su frenje napravljene od njega dugo ostajale neoštećene i zadržavale vrijednost «na tržištu». Posebna draž bila je u razbijanju protivnikove frenje kad je pogodiš. Tu je frenja od kamena živca bila nenadmašna.

Ljepota frenja koje sam tada želio osvojiti nikad me nije prestala proganjati. Ja sam imao vrijednost koju mi je osigurao tata, a oni vrijednost koju su stvarali sami. A napraviti frenju uistinu je bilo umjetnost. Najprije se tražio brusni kamen. Onda bi su u njemu izbušila rupica i krenulo se u potragu za kamenjem od kojeg će nastajati frenja. Uzbudljivost tog dijela nenadmašna je. Birajući kamen djeca su vidjela frenju koja će nastati, baš kao što kipari oduvijek govore kako iz kamena samo oslobađaju ono što je u njemu. I sam sam se okušavao u tome, ali brzo sam odustao, usporedivši svoje sa savršenim kuglicama koje mi i danas zagriju dušu.

Ćikalica
Ćikalice žive u krošnjama borova. Malene šarene cvrkutalice, sa svojim ći, ći ispunjavale su borovu šumicu dok smo ih s fjombama vrebali u lovačkom zanosu. Mislio sam kako su to najmanje ptice na svijetu sve dok u grmovima kupina nismo ugledali trtka, neuhvatljivi smeđi čuperak perja. Kasnije sam čuo da su kolibrići najmanje ptice na svijetu – i bilo mi je žao što moj trtak i moja ćikalica nisu najmanji na svijetu.

Iz lova sam se uvijek vraćao praznih ruku i nesretan, zavideći vještijim lovcima s ponekom ćikalicom u džepu, jer ubijene ćikalice osiguravale su i status u grupi. Lovački nagon u nama djeci bio je takav da smo u svakoj zgodi vidjevši pticu, guštericu, zmiju, bilo što malo što se kreće, grabili kamen i…

Jednog proljeća šetao sam prema školi tek olistanim drvoredom benkovačke glavne ulice, kad je u jednu gustu krošnju dolepršala ptica. Ne razmišljajući zgrabio sam kamen i bacio ga u krošnju ne vidjevši metu. Očekivao sam da bude kao puno puta prije i taman kad sam krenuo dalje, pred noge mi je pao šareni smotuljak perja. Uzeo sam ga pobjednički u ruke. U rukama sam držao prelijepu mrtvu ćikalicu – i zaplakao.

Ne znam kakav bi moj život bio da sam dalje odrastao u «benkovačkoj kulturi». Možda bih postao asocijalan i čudak, a možda nastavio ubijati ćikalice.

Tada sam imao dvanaest godina.

U ovoj se priči vraćam u djetinjstvo. Ne znam koje poruke šaljem, ali čini mi se da upravo takve poruke danas nedostaju djeci. Pričam svoje Jožine godine i ne očekujem da me, kao i njega, netko optuži za ratne zločine iz njegove mladosti.

Ali znam da nikada nisam prebolio sud moje ćikalice.

17. siječnja 2013.

 

::Tribina ZPG
Παιδεία i πολτεία - Pajdeja i politeja

Tekst je motiviran aktualnim reformskim događajima u Hrvatskoj. Uporište sam našao u prošlosti i tekstu Mirka Jozića: Pajdeja u Platonovoj državi (Latina&Graeca, nova serija / 2011, br. 19.).

Opširnije...

5. 7. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije