Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Nastavnici – razmišljanja i prisjećanja Nikice Simića - 2. dio

Šuvarova reforma.
Prvi put riječ «reforma» čuo sam kada je Tito najavio «privrednu reformu». Shvatio sam da se radi o nekakvom mijenjaju sustava, ali ne i to što se treba mijenjati i zašto. Godine su prolazile a «moj život» se nije mijenjao. Mislim da sam poslije slušao kako reforma - nije baš uspjela.

Školska reforma me zatekla u COUO «Juraj Baraković». Bio sam još uvijek mladi profesor koji se nije pitao «što i zašto» trebamo mijenjati. Pitao sam se samo to, na koji način će reforma utjecati na moj položaj u školi i moj život općenito – i osluškivao što govore starije i iskusnije kolege. Zbunjivalo me je to što nisam čuo ništa afirmativno vezano uz buduće promjene. Još više me je zbunjivalo što sam počeo osvješćivati svojevrsno «sabotiranje» naputaka kod mnogih nastavnika. Pokazalo se kako je baš takav stav nastavnika fizike uistinu promijenio moj život. Naime, nijedan stariji kolega iz fizike nije htio prihvatiti novi program fizike od pet sati tjedno. Program je bio bez ikakvih pratećih materijala (udžbenika, priručnika, zbirki…).

Upravo to danas uzimam kao argument najvećih budućih problema kod implementacije NOK-a, i kao argument naivnosti bivšeg ministra Fuchsa. Usvajanjem NOK-a Hrvatska je započela reformiranje školskog sustava na potpuno krivoj pretpostavci: «Pretpostavka za kvalitetno provođenje NOK-a je visoka kompetentnost nositelja odgojno-obrazovnog rada». Pokazuje se da dvije godine poslije nema nikakvih pratećih aktivnosti u implementaciji NOK-a. I dalje se ne primjećuje bilo kakav utjecaj NOK-ovskih smjernica u nastavi. I dalje su nastavnici skeptični glede implementacije NOK-a u svojim predmetima – i rade potpuno na isti način kao i prije.

Sve to me podsjeća na reformsko Šuvarovo vrijeme.

Iz tog vremena pamtim i osnivanje zadarskog MIOC-a. Bio sam predsjednik radničkog savjeta škole u osnivanju. Temelj škole bila su odjeljenja informatičara iz COUO «Juraj Baraković» i par novoformiranih odjeljenja informatičara iz Tehničke škole. Nastavnici iz Centra imali su bogato iskustvo i uspješnost u radu s «informatičarima». Najprirodnije mi je bilo da taj kolektiv nastavi uspješan posao u MIOC-u. Međutim, pokazalo se da su rijetki nastavnici poželjeli takvu promjenu u svom životu. Pokušao sam to mijenjati u razgovoru s Josipom Sviličićem, tada ravnateljem Centra i Ivanom Aralicom, utjecajnim profesorom u Centru i bivšim ravnateljem pedagoške gimnazije u Zadru. Mislio sam da bi njihov utjecaj i bogato organizacijsko iskustvo mogli novoformiranu školu jako brzo «akcelerirati» do razine prepoznatljivosti u Hrvatskoj i šire. Pokazalo se da su promjene i njima bile neprihvatljive. Dugo godina poslije pratio sam «uhodavanje» novih profesora u njima potpuno novi sustav.

Jednom sam pročitao kako je u hijerarhiji «trauma» kod ljudi na prvom mjestu smrt u obitelji, na drugom razvod, a na trećem promjena posla. Na ovom primjeru sam se uvjerio kako je svaka promjena u životima ljudi u pravilu svojevrsna trauma. Ljudi jednostavno ne vole i ne žele neizvjesnost koju promjene nose sa sobom.

Zadarska privatna gimnazija
S ovim i sličnim iskustvima supruga i ja smo krenuli u početak rada naše škole. Tada sam znao jako dobro da će naša školska priča trajati kratko ukoliko ne nađemo način da privučemo ponajbolje nastavnike. Situacija je bila zanimljiva iz više razloga. Bilo mi je jasno da jedino mlade nastavnike mogu usmjeravati prema usvajanju mojih ideja/vizija. Međutim, pitanje koje se pojavilo bilo je vezano i uz «tržišne odnose». Razmišljao sam o tome koliko roditelja bi moglo povjerovati da će nova škola, temeljena samo na «klincima», osigurati njihovoj djeci ponajbolje obrazovanje – i odlučio se za kombinaciju starog i mladog, ali i još neke naizgled nevažne kombinacije. Usklađivao sam «rigidne» i nastavnike s više empatije prema djeci, ali i još nešto što mi je supruga vrlo oštro zamjerila kad je otkrila. Naime, u prethodnom radu sam promijenio mnogo zbornica i primijetio da zbornice u kojima je «muško-ženski» sastav ravnopravan - funkcioniraju puno bolje.

Imao sam neka iskustva u vođenju (sportskih) timova, ali zaključio kako je moje znanje o djelovanju na odrasle i profiliranju kolektiva kakva sam želio – nedostatno. I odmah sam potražio psihologe koji bi me učili i djelovali nakon usklađivanja naših stavova. Moj «pakleni plan» utjecanja psihologa na nastavnike i danas nastavnici ne osjećaju svjesno, ali se pokazalo da mi je u ranoj fazi rada škole upravo taj utjecaj bio od jako velike i važne pomoći, čak i veći od njihove komunikacije s učenicima. U jednom periodu u naše dvije škole djelovala su tri psihologa.

Slijedeće pitanje koje sam si postavljao bilo je banalno - a koji su to nastavnici «ponajbolji» i po kojim kriterijima bih trebao birati svoje. Problem je samo naizgled jednostavan. U javnim školama svi nastavnici su jednako vrijedni, zapravo, onog trenutka kad su se zaposlili i počnu odrađivati svoju satnicu imaju «sva nedodirljiva prava» bez obzira na svoju učinkovitost. Bilo je raznih pokušaja mjerenja «učinkovitosti» nastavnika, ali do danas ne postoje kriteriji razlikovanja nastavnika, onih koji izvrsno obavljaju svoje poslove od onih koji to baš i ne čine. I sam sam jednom, uzaludno, radio na pravilniku koji bi ipak nekako stimulirao uspješnost u obavljanju posla. Važnost toga su shvatili i «oni gore» pa su pokrenuli proces napredovanja u struci do razine prof. savjetnika. Kriteriji napredovanja u struci vezani su prije svega uz obrazovna postignuća profesora, jer je odgojna komponenta u radu nastavnika teško mjerljiva. Međutim, nema učenika koji nije u stanju prepoznati dobrog učitelja, bez obzira na njegova «obrazovna postignuća».

Moje glavni kriterij u izboru nastavnika, na početku djelovanja škole, bio je vezan uz njihovu osobnost i visoke moralne vrijednosti koje nastavnici u našoj školi mogu promovirati. Njihovo iskustvo i način poučavanja bili su mi u drugom planu, ali su njihova «imena» trebala biti svim potencijalnim «kupcima naših usluga» dovoljna garancija da nam «daju» svoju djecu na odgoj i obrazovanje. Početak rada škole bio je zanimljiv. Pojavilo se dvanaest učenika. Nazvao sam ih, igrajući se s brojevima, «dvanaest apostola ZPG». Pokazalo se da ih je druge godine bilo 25, treće 47, a četvrte 88, a u petoj godini smo čak odbijali kandidate. Bio mi je to jasan znak da smo ovim pristupom uspjeli objaviti novu vrijednost na «tržištu» odgoja i obrazovanja.

Međutim, vrlo brzo se pojavio zanimljiv problem. Birajući mlade potentne nastavnike morao sam se suočiti i s njihovim akademskim ambicijama. Dilema mi je bila očigledna. Činiti sve da ih zadržim, ili činiti sve da oni realiziraju sebe negdje na drugom mjestu. Odlučio sam se za drugu opciju. Neki su mislili da griješim, jer će takvi djelatnici brzo otići za svojom zvijezdom. Danas sam siguran da sam bio u pravu. Nekoliko naših djelatnika je doktoriralo, a više od nekoliko sada radi na hrvatskim sveučilištima.

Ekipiranje zbornice bio je samo prvi korak.

Upoznao sam mnoge nastavnike i primijetio kako većina vrlo solidno vlada obrazovnim dijelom, ali i to da je kod većine prisutan stav kako su djeca u školi zbog njih, a ne oni zbog djece. Taj stav bio je prisutan i kod mladih i kod iskusnih nastavnika i trebalo ga je mijenjati. To je bio i najteži dio formiranja kolektiva, jer mijenjanje odraslih ljudi je jako teška misija. Primijetio sam i to da mladi nastavnici s fakulteta dolaze s vrlo oskudnim pedagoškim znanjima i u radu najčešće primjenjuju metode svojih davnih učitelja iz osnovne i srednje škole. To je bio najteži dio posla. Upravo u tom djelu bila mi je neocjenjiva pomoć psihologa. Nakon dvije tri godine počeo sam uočavati prve pomake, a trinaest godina poslije nastavnici u ZPG uistinu vjeruju kako njihovo djelovanje, na ovakav način, trajno obilježava djecu koja su provela neko vrijeme u našoj školi.

Trinaest godina poslije procjenjujem da je najveći problem ravnatelja u javnim školama u nemogućnosti da kreiraju nastavnički tim prema svojoj viziji. Nastavnici su duša svake škole. Moraju funkcionirati kao orkestar, ali baš zato moraju imati i pravog dirigenta da bi to uopće bilo moguće.

17. siječnja 2013.

 

::Tribina ZPG
Sveobuhvatna reforma, 2. dio

Treću godinu održava se svečana konferencija 'Hrvatski kvalifikacijski okvir - prilika za kvalitetnu provedbu cjelovite reforme obrazovanja'. Organizira ju Nacionalno vijeće za razvoj ljudskih potencijala uz podršku Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Na konferenciji su predstavljeni ciljevi razvoja i osposobljavanja s naglaskom na Hrvatski kvalifikacijski okvir kao instrument za provedbu obrazovne reforme na svim razinama - od strukovnog pa do cjeloživotnog učenja.

Opširnije...

12. 12. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije