Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Politika u hrvatskom školstvu - sjećanja i promišljanja Nikice Simića (1. dio)

Iako to možda oni radije ne bi priznali, znanstvenici, pjesnici i humanisti nisu oni koji pokreću svijet, već su to državnici, političari i vojnici.
Samuel Noah Kramer: HISTORY BEGINS AT SUMER (1959.)
Prevela: Vesna Krmpotić
EPOHA, Zagreb 1966.


Krenemo li tragom ovoga u hrvatski školski sustav nailazimo na hijerarhiju institucija i funkcija, ovim redom:
- podpredsjednik Vlade (zadužen za društvene djelatnosti),
- saborski odbor za prosvjetu,
- Ministarstvo ZOS (ministar, pročelnici, zamjenici, državni tajnici…),
- Agencija za odgoj i obrazovanje (ravnatelj, viši stručni savjetnici,…),
- lokalna zajednica (gradovi i županija sa sličnom hijerarhijom),
- škole (ravnatelji, školski odbori s predstavnicima lokalne zajednice),
- sveučilišta (rektori, dekani, …).

U Saboru su predstavnici određenih političkih opcija/stranaka izabrani na demokratskim izborima, a nakon toga formira se Vlada, koju najčešće čine predstavnici «koalicije» koja je «dobila izbore». Nakon toga Vlada (premijer), svojem predstavniku (ministru) «dodjeljuje» Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta. Ministar tada bira svoje najbliže suradnike (državni tajnici, pomoćnici, pročelnici…) također prema političkim/stranačkim kriterijima.
Agencija za odgoj i obrazovanje, je institucija zamišljena kao „tim nezavisnih stručnjaka». Ravnatelj (i ostali djelatnici) biraju se natječajima koji su, nažalost, u najvećoj mjeri politički determinirani.
Gradska i županijska «administracija» bira se na lokalnim izborima i sve rukovodeće funkcije se definiraju prema političkim/stranačkim kriterijima.
Osnivači osnovnih i srednjih škola su gradovi i županije. Ravnatelji škola se biraju natječajem uz silni utjecaj vanjskih (političkih) članova školskih odbora i u najvećoj mjeri su izabrani prema političkim/stranačkim kriterijima.
Čini se kako uistinu vrijedi da hrvatski školski sustav «pokreću» političari.
Budući da je to tako, a teško da će i ubuduće biti drugačije pokušajmo napraviti «profil političara» koji određuje našu sudbinu.


Anić, Goldstein: Rječnik stranih riječi
Politika
- djelatnost koja teži uređenju društva u najširem smislu, uređenju nekih djelova, institucija ili projekata društva i odnosa među njima.
- umijeće i način vladanja državom, gradom, kompanijom, institucijom.
- opće usmjerenje, planiranje i način upravljanja djelatnošću nekog posebnog područja društvenog, državnog, privrednog, kulturnog itd. života.
Političar
1. onaj koji se ob. profesionalno bavi politikom.
2. onaj koji spretno zna izražavati svoje želje umješnim ophođenjem.
Politikant
1. onaj koji se bavi dnevnom politikom, neposrednom politikom bez širih pogleda i vizija, koji se iscrpljuje u ob. neprincipijelnim sitnim političkim kombinacijama i borbama i u njima traži političku i drugu korist.

Iz ovakvih definicija je jasno da se radi o djelatnosti koja pretendira na uređenje društva u svim segmentima. Poznato je kako se organiziraju političke opcije i kako dolaze «na vlast», tj. kako političari/stranke dobivaju i preuzimaju odgovornost za uređenje države, međutim, puno važnije od samih «političkih opcija» je pitanje – tko su ti ljudi koji neposredno utječu na «sudbine ostalih ljudi», tj. koje su njihove kompetencije za tako odgovoran posao.
Još bolje pitanje je – koje kompetencije moraju imati političari da bi se uopće bavili politikom. Jesu li to možda one koje «propisuje» Nacionalni okvirni kurikulum, jer ako jesu onda smo u teškim problemima. Naime, pokazuje se kako su rijetki oni (u Saboru) koji su kompetentni barem u jednom od osam ovih područja.
- komunikacija na materinskomu jeziku,
- komunikacija na stranim jezicima,
- matematička kompetencija i osnovne kompetencije u prirodoslovlju i tehnologiji,
- digitalna,
- učiti kako učiti,
- socijalna i građanska kompetencija,
- inicijativnost i poduzetnost,
- kulturna svijest i izražavanje.
Budući da je to tako neke odgovore bismo mogli pronaći – u povijesti/prošlosti. Tražeći i nalazeći u prošlosti «uspješna društva», teško ćemo, nažalost, pronaći «uspješnost» temeljenu prije svega «na znanju». Uglavnom su to bila (uspješna) države/društva temeljena na osvajanjima i ratnoj ekonomiji (pljački). Znanost se najčešće koristila u graditeljstvu ili kao i danas, u kreiranju moćnijeg oružja. Odgoj i obrazovanje su bili (kao i danas) u funkciji reproduciranja postojećih društvenih vrijednosti. Pogledajmo kako je to izgledalo u našoj bliskoj prošlosti.

Zavod za unapređenje školstva Socijalističke Republike Hrvatske
III, neizmjenjeno izdanje 1965 (I. izdanje 1960.)
OSNOVNA ŠKOLA – ODGOJNO OBRAZOVNA STRUKTURA
Predgovor
Nastavni plan i program osnovni je dokument za rad u školi. On daje konkretnu građu za realizaciju odgojnih ciljeva i idejne koncepcije osnovne škole.

Cilj odgoja zavisi od životnih uvjeta i zahtjeva koje pred mlade generacije postavljaju:
- socijalistički društveni odnosi, dalje razvijanje socijalističke demokracije …
- novi položaj i uloga, nov životni smisao i mogućnosti oslobođene ljudske ličnosti u socijalizmu…
- pripremati, osposobljavati i odgajati mladu generaciju za zadatke samoupravljanja…


Ekstremni primjer odgojnog (i obrazovnog) manipuliranja bio je u Sparti («spartanski odgoj»).
Na drugoj strani se pokazuje kako je «proizvodnja» znanstvenika i visokoobrazovanog kadra spor i skup proces za većinu država. Pokazuje se također kako i «bogate zemlje» imaju sličan problem i veliki dio znanstvenog potencijala «kupuju po svijetu». O tome najjače svjedoči podatak kako u SAD godišnje dolazi oko 750 000 mladih stručnjaka iz svijeta. To je proces koji je povijest već zabilježila. Nakon što je Dedal «odletio» s Krete bio je dobrodošao kod svih kraljeva. Zabilježeno je i to kako je Marcel osvajajući Sirakuzu izdao nalog da se Arhimeda ne dira. Manje je poznato kako je Džingis kan pri osvajanju imao «trajni nalog» - znanstvenike ne dirajte. Da ne spominjem blisku prošlost (2. svjetski rat) u kojoj je većina «znanstvenika» preživjela.
Moć je jedna od primarnih ljudskih potreba. Pokazuje se da se najlakše «zadovoljava» dolaskom na vlast, što je moguće jedino uz politički angažman, i zato su rijetki ljudi koji se na razne načine ne ispolitiziraju. Poznata nam je «poslovica» - «ili se baviš politikom ili se politika bavi s tobom». Nažalost, pokazuje se i to kako je korupcija trajna pratiteljica vladajućih sustava. Ekstremni primjer je zabilježen u rimskim ratovima s Jugurtom, koji je mnoge bitke «dobio» korumpirajući rimske vojne zapovjednike i senatore, a na kraju, kažu da je napuštajući Rim uzviknuo: “O grade na prodaju, koji ćeš brzo propasti, samo dok ti se nađe kupac".

Hrvatska


je devedesetih godina prošlog stoljeća drugi put u povijesti dobila/ostvarila priliku za stvaranje samostalne države. Prvi put je to bio potpuni promašaj, već izborom političke opcije na kojoj se trebala temljiti. Zaključak – političari su poveli narod u krivom smjeru.
Drugo ostvarenje je država u kojoj sada živimo i čijem nastanku i razvoju svjedočimo i dalje. Država je stvarana u teškim «porođajnim mukama» - u ratu, koji je na kraju imao samo dva cilja – opstanak naroda i stvaranje države. Međutim, nakon što su oba cilja ostvarena «državotvornost» je inercijom ostala jedini kriterij razvoja i politika se svela samo na jedno – Hrvat si ili nisi.
Formalno «rađanje» države Hrvatske bilo je teško i bolno ali je, recimo, trajalo koliko je trajao rat. Međutim, tada je uslijedila «tranzicija» iz jednog društvenog uređenja u drugo (socijalizam – kapitalizam), sve ono što je već zabilježeno u prošlosti. Na našu žalost iz toga nismo ništa naučili.
Taj krimen (ne učenja iz prošlosti) prati nas i danas i prijeti gubitkom državne neovisnosti. Pretvorba, politikantstvo i korupcija su i dalje na djelu i političari imaju sve manje rješenja – jer je proces odmakao predaleko.
Parafrazirajući Jugurtu ispisujem: «O državo na prodaju, koja ćeš brzo propasti, samo dok ti se nađe kupac».

Odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj


Odgoj i obrazovanje su uvijek u poziciji reproduciranja sustava društvenih/gospodarskih vrijednosti kojeg promoviraju političari.
Sustav hrvatskih društvenih i gospodarskih vrijednosti je danas u najmanju ruku – neprepoznatljiv. Za to je odgovorna politika (političari), jer iz definicije politike slijedi upravo to. Naši političari, nažalost, još uvijek se bave «raskrinkavanjem prošlosti», umjesto da to prepuste povijesničarima. Slijepi su za stvarnost koja nezaustavljivo prilazi – gubitak državne neovisnosti. Ulazak u EU samo je slabašan alibi političkoj eliti, jer upravo ovakav ulazak i znači gubitak vlastitog identiteta.
Odgoj i obrazovanje u RH su jako dugo na marginama interesa politike (političara), a taj stav je doživio kulminaciju i u Saboru («jedna marka - kilo mozga»). Od tada se nije promijenilo ništa u konkretnom djelotvornom smislu. Svaki slijedeći ministar prosvjete radio je falše projekte pod utjecajem europskih smjernica, prije svega ispisujući razne alibi i neprimijenjive dokumente.

Lekcije iz Finske
Rat predstavlje jednu od najozbiljnijih kriza za demokratsku naciju koje možemo zamisliti. Ratno stanje u Finskoj, ako izuzmemo kratkotrajno primirje, trajalo je od prosinca 1939. do proljeća 1945. Cijena rata za tu mladu nezavisnu demokraciju s manje od 4 milijuna stanovnika bila je golema: 90 000 mrtvih i 60 000 ratnih invalida. Osim toga, 25 000 ljudi ostalo je bez bračnog druga, a 50 000 djece bez roditelja….
Ti su ustupci (Sovjetskom Savezu) doveli do takvih temeljnih političkih, kulturnih i gospodarskih promjena u Finskoj da su poslijeratno razdoblje nazvali nastankom «Druge republike».
Što je najvažnije, Finska se borila za svoju slobodu i opstala. Vanjske prijetnje koje su proživjeli tijekom i nakon Drugog svjetskog rata ujedinile su Fince…Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata bilo je vrijeme političke nestabilnosti i gospodarskih promjena, no i vrijeme koje je potaknulo nove društvene ideje i smjernice – posebno ideju o jednakim mogućnostima obrazovanja za sve….(str. 42.)
Završetak Drugog svjetskog rata potaknuo je tako radikalne promjene finskih političkih, društvenih i gospodarskih struktura da je bilo potrebno uvesti trenutačne promjene u obrazovnim i drugim društvenim ustanovama. Uistinu, obrazovanje je uskoro postalo glavno sredstvo društvene i gospodarske promjene u poslijeratnom razdoblju…. (str. 44.)


Sjećanja

1.


Krajem osamdesetih sekretarijat (čiji sam član bio) SK COUO Jurja Barakovića organizirao je štrajk prosvjetnih djelatnika (protiv političkih rješenja, dakle zadarskog komiteta SK). Politika je to naravno «smirila» - ne rješivši problem trajno.
Početkom devedesetih «vodio sam» štrajkove prosvjetnih djelatnika kao zamjenik predsjednika sindikata Gimnazije Franje Petrića. Štrajk je «malo milom malo silom», i na državnoj razini, ugašen. Politika je opet našla privremeno rješenje. Nakon toga politika je domislila «novu politiku» i u sindikate infiltrirala «svoje ljude». Poslije toga «ozbiljnih» štrajkova u prosvjeti nije bilo, ali su sindikalni čelnici hametice, nakon za politiku odrađenog posla, završavali u Saboru ili nekim (politici i njima) zanimljivim i dalje važnim funkcijama.
Shvativši da se protiv sustava postojećim sustavom – ne može boriti, supruga i ja krenuli smo u projekt privatne škole. Na moju žalost tek tada sam se suočio sa značenjem i moći politike.
Najprij na lokalnoj razini. Tražeći od Grada dozvolu za korištenje imena Zadar u nazivu gimnazije (Zadarska privatna gimnazija) – dobili smo «odbijenicu», unatoč tome što su neki kafići/birtije nosili ime Zadra.
«Papiri» (za registaciju škole) poslani u Ministarstvo «bili su savršeni» (bio je prvi dojam pravnice iz Ministarstva), sve dok «zadarska delegacija» nije skonula do Trga Burze. Nakon toga i nakon uzimanja kredita uslijedila je godina «pred katastrofu», osobnu i financijsku, jer su poruke iz Zagreba bile – problem je «politički».
Konzultirao sam zadarske saborske zastupnike iz vladajuće stranke (Aras, Derossi. pok.) koji su obećali pomoći u rješavanju problema. Lobiranje je odradio g. Julije Derossi. Priča bi bila smješna da nije tragična. Razgovor s Pugelnikom, tadašnjim ministrom, trajao je par rečenica, a ključno ministrovo pitanje bilo je: «jel' ti garantiraš za njega?».
Treća priča ima i nastavak. Tražeći dopusnicu za osnivanje privatne osnovne škole, u prvoj fazi su se naši «papiri» na čudan način zagubljivali. Kad sam došao u Ministarstvo, nakon što je ta faza prošla, u razgovoru s Lautarom Galinovićem dobio sam zanimljiv odgovor: «prema ovom zakonu mogu vam dopusnicu dati odmah, a ne moram nikada»!
Četvrta je na razini vica. U vrijeme Strugarova mandata u nekoliko navrata sam tražio sastanak s njim. Međutim, kao što to najčeće biva – nitko nije odgovarao na moje dopise. Strugar je tada bio u HSS-i i u «stranci podređen» g. Simoniću koji je vodio saborski odbor za prosvjetu, a kako je svijet mali – vikende je provodio u svojoj vikendici na Silbi. I zamislite, nakon vikend-intervecije prijatelja sa Silbe, već u ponedjeljak me je nazvala ministrova tajnica i zakazala sastanak u utorak.
Prava «kalvarija» počela se događati prije tri godine, kad smo u Ministarstvo uputili prijedlog ekesperimentalnog gimnazijskog programa ZPG. Zakon o srednjem školstvu i NOK-um, koji je još bio u radnoj verziji, otvarali su školama veće mogućnosti kreiranja novih školskih programa. Nije nevažno spomenuti, da su prema Zakonu (članak 29.) već su bili odobreni neki eksperimentalni programi.
Nakon što smo u Ministarstvo uputili prijedlog našeg eksperimentalnog gimnazijskog programa suočili smo se s nakaradnim interpretacijama i Zakona i NOK-a, od strane Agencije za odgoj i obrazovanje i Ministarstva.
Meni je važno spomenuti tadašnju hijerarhiju. Podpredsjednik Vlade, zadužen za društvene djelatnosti bio je koalicijski partner dr. sc. Slobodan Uzelac, ministar je bio dr. sc. Radovan Fuchs, državni tajnik, Želimir Janjić, prof. i politički konvertit, ravnateljica Ureda za srednje školstvo, Vesna Hrvoj-Šic, dipl. politolog, a ravnatelj Agencije Vinko Filipović, prof. i sindikalni konvertit.
Nakon dvije godine njihove nakaradne interpretacije i Zakona i NOK-a, otišli su svi (osim VF) neobavljena posla. Zanimljivo je kako je «naš» problem rješen, s novom školskom administracijom, samo nakon pola sata razgovora – po istom Zakonu.

2.


Moje djelovanje u prosvjeti počelo je polovicom sedamdesetih godina. Radio sam kao apsolvent podučavajući matematiku i fiziku u raznim školama. Prvi stalni posao dobio sam u COUO Juraj Baraković i stjecajem okolnosti dobio program «informatičara» i dva razreda briljantnih prirodoslovaca. Komunikacija s takvom djecom trajno me je opredjelila i na čudan način od mene (dipl. ing. teorijske fizike) «učinila profesora».
Ljepota i moć njihovih talenata zahtjevali su najveći osobni trud, ali i društvenu osjetljivost, da bi se mogli razvijati. Međutim, već tada sam se počeo suočavati s «društvenim nezanimanjem» za razvoj takvih potencijala.
U radu s djecom događale su se prelijepe stvari. Briljirali su na mnogim natjecanjima (fizika, matematika, informatika) unatoč skromnim uvjetima i svojoj nevidljivosti u sustavu. Zaključio sam kako se zato hitno treba senzibilizirati sustav. Pokrenuo sam medije i lokalnu zajednicu uz pomoć dr. sc. Grgina, profesora psihologije i mr. sc. Josip Štuline, direktora Zadranke. Organizirali smo javne skupove o darovitosti i vrlo brzo u Gradu/općini usvojen je Pravilnik o stipendiranju darovite djece (prvi takav u Jugoslaviji), a Zadranka je dio svoje «kartice s popustom» usmjerila u fond za stipendiranje. Nažalost, projekt zbog rata nikada nije zaživio.
U tom periodu na djelu je bila tzv. «Šuvarica» i moj prvi susret s reformama u školstvu. Stjecajem okolnosti i vlastitim izborom postao sam profesor u novoformiranom MIOC-u, i u programima koji se i danas pamte.
Teško je opisati zadovoljstvo u radu s interesno usmjerenom djecom. Ona vas jednostavno tjeraju da im dajete još i još, i profesorska satisfakcija tada postaje nemjerljiva. Pitajući se što još mogu učiniti za takvu djecu krenuo sam u dva smjera. Početkom devedesetih pokrenuo sam Zadarsko fizikalno društvo, a u suradnji s prosvjetnim savjetnikom Mladenom Buljubašićem (i nizom profesora iz regije) pokrenuli smo regionalno (za Dalmaciju) natjecanje mladih fizičara. To je vjerojatno najljepši period mojeg rada s učenicima. Etuzijazam i energija koja se oslobađala na tim susretima i tijekom strašnih ratnih događanja na našem području bili su fascinirajući. Osnovna ideja bila je baš u tome, ali to što se počelo događati premašilo je sva naša očekivanja. U konačnici, odjednom je «pola nagrada» s državnih natjecanja dolazilo u Dalmaciju i jednako toliko predstavnika na međunarodnim natjecanjima (olimpijade). Tada nas je na našu žalost počeo primijećivati Zagreb i «odozgo» su uskoro počele dolaziti poruke o nekakvom «reginalizmu», koje su se maksimalizirale u trenutku kad smo krenuli u projekt izdavanja časopisa iz fizike (Svijet fizike). Prvi broj smo pripremali godinu dana uz blagoslov i obećanu suradnju splitskog Sveučilišta (dr. sc. Kilić, mr. Luketin i drugi). Međutim, na zadnjem sastanku u Splitu, prije tiskanja časopisa, iz Zagreba je došla poruka/direktiva (dr.sc. Krsnik) kako se to «ne smije» jer se radi o regionalizmu. Zanimljivo je da su se svi «nezavisni znanstvenici» isti čas povukli iz projekta.
Naravno, imajući u ruci gotov prvi broj časopisa otišao sam do Julija Derossija i izložio mu problem. Zanimljiv je bio Julije, samo je odmahnuo rukom i rekao – ja stojim iza toga i časopis je krenuo.
Oko časopisa postoji još jedna neobična anegdotica. Pripremajući ga tražili smo i razne podrške eminetnih znanstvenika i uputili dopis najeminentnijem – Ivanu Supeku. Odgovor je bio nevjerojatan. Odbio je dati podršku, jer - već postoji Matematičko fizički list.
Regionalni susreti i natjecanja i časopis ugašeni su nakon desetak godina postojanja.
Danas dalmatinska fizika postoji samo u tragovima i kao i nekada «sve nagrade idu u Zagreb».
Budući da ovdje pričam o svojim sjećanjima, jedno je zanimljivo. Početkom devedesetih je objavljen Pravilnik o napredovanju nastavnika. U Pravilniku» sam se «našao» s desetak puta više bodova od bodova potrebnih za napredovanje u zvanju. Prijedlog o mojem napredovanju proveo je u ladicama oko pet godina. Tada je ministarsku funkciju obnašala Ljilja Vokić.

3.


Početak devedesetih je početak stvaranja hrvatske države. Nakon priznavanja RH krenulo se u mnoge paralelne procese institucionaliziranja novih ideja «novih gospodara». Mislim da smo baš tada propustili povijesnu priliku za izbjegavanje sadašnje pozicije – samo zato što nismo učili iz povijesti.
U odgojno obrazovnom sustavu odbačeno je sve što je bilo. Prije svega smo se vratili na stari gimnazijski sustav. Strukovno školstvo u velikoj mjeri bilo je «devastirano šuvaricom», a nove snage nisu imale pojma što s njim. Najveći krimen bio je u ukidanju MIOC-a i informatike u gimnazijskim programima – u vrijeme ulaska u «informatičko doba».

Informacijsko društvo i gospodarstvo utemeljeno na znanju bili su važni čimbenici reforme obrazovanja u Finskoj još od 1970-ih. Gospodarski je sektor od odgojno-obrazovnog sustava očekivao potreban broj osposobljenih i kreativnih mladih ljudi s odgovarajućim kompetencijama koji će se moći snalaziti u gospodarskim i tehnologijskim okruženjima koja se ubrzano mijenjaju. (Lekcije iz Finske, str. 165.)


Slušajući izlaganje prvog reformskog slovenskog ministra prosvjete, Gabera, u Europskom domu, procjenio sam da ćemo ići slovenskim putem.
Podaci koje pamtim iz Gaberovog izlaganja bili su.
Procjenili smo da nam «fali» visoko obrazovnog kadra – i vrlo brzo su se «namnožili» magistri i doktori. Nedavno sam pročitao kako je u RH prošle godine doktoriralo 1072 kandidata.
Drugi podatak mi je bio zanimljiviji, jer je eksplicitno izjavio kako se kod njih povećao broj «gimnazijalaca» za desetak posto - i da to i nas čeka. I dočekali smo.
U Zadru u ovom trenutku postoje i djeluje pet gimnazija s oko 600 (šest stotina) «radnih mjesta» pri upisu. Stvarni «kapacitet» Zadra, s obzirom na mogućnost usvajanja postojećih gimnazijskih programa, je na razini upola manjoj.
Ovi podaci ne bi bili «ironični» da su se prije toga proveli neki «zahvati» u općeobrazovnim i sveučilišnim programima.
Početkom novog milenija obnašao sam funkciju voditelja stručnog vijeća gimnazijskih ravnatelja za Zadarsku i Šibensko-kninsku županiju (u vrijeme Račanovog mandata). Tijekom dvije godine upoznao sam tridesetak briljantnih ravnatelja – i pomislio kako hrvatsko školstvo «ima šansu». Nakon dvije godine (istek mandata, ali i promjena vlasti), nekim čudom, ja sam jedini ostao u tom sustavu, međutim, nakon što sam upoznao «novu garnituru ravnatelja» - dao sam ostavku.
Svojim «sjećanjima» sam pokušao pokazati na koji način političari djeluju u školskom sustavu. Profesor Derossi je jasno prepoznavao bitno i djelovao «izlažući sebe» unatoč «većini». Motive drugačijih djelovanja teško je dokučiti, ali su posljedice takvog djelovanja jako vidljive. Činjenica je, meni vidljiva, da naš školski sustav uopće ne percipira našu stvarnost. Jedino što je naša školska administracija u stanju jest «čekati da joj Europa kaže što joj je činiti», a onda i to naprave karikaturalno.
Ministar Strugar je potpisao «Bolonjski ugovor» i čekalo se sve do trenutka kad je Europa poslala poruku – slijedeće godine mora se implementirati, a znamo kako je to prošlo. Komentar koji sam odmah nakon potpisivanja «ugovora» čuo, nisam ga tada razumio, bio je – «budala» nema pojma što je potpisao.
Naša stvarnost je rijetko bilježena u povijesti. U pet godina se dogodio rat i u ratu stvaranje države, a onda «tranzicija» iz jednog uspavanog neproduktivnog društvenog uređenja u drugo ekonomski «nabrijano» i socijalno neosjetljivo. Takvu situaciju teško da bi moglo rješiti i desetak «nobelovaca» iz raznih područja, a nekmoli što je mogla «nova generacija zatvorenika».
Prve žrtve tranzicije - bile su obitelji.
Karikaturalna privatizacija i promijenjeni sustav vrijednosti u kojem je novac/kapital postao temeljna vrijednost uspješnosti i društvenog priznanja, bez obzira na to kao je stečen, proizveli su diferencijaciju u društvu i egzistencijalnu nesigurnost kod većine stanovnika RH. Djeca koja su se tada rađala, a rađala su se, odrastala su u okruženju kojeg se groze svi «razvojni psiholozi».

Obrazovna politika nužno je isprepletena s drugim socijalnim politikama, kao i s općom političkom kulturom nacije…Obrazovanje se u Finskoj smatra javnim dobrom i kao takvo ima važnu ulogu u izgradnji nacije. (Lekcije, str. 75.)


Dodatak


Citati iz Lekcija iz Finske


vezani uz naše sličnosti i razlike u odnosu na našu i finsku politiku

Rat predstavlje jednu od najozbiljnijih kriza za demokratsku naciju koje možemo zamisliti. Ratno stanje u Finskoj, ako izuzmemo kratkotrajno primirje, trajalo je od prosinca 1939. do proljeća 1945. Cijena rata za tu mladu nezavisnu demokraciju s manje od 4 milijuna stanovnika bila je golema: 90 000 mrtvih i 60 000 ratnih invalida. Osim toga, 25 000 ljudi ostalo je bez bračnog druga, a 50 000 djece bez roditelja….
Ti su ustupci (Sovjetskom Savezu) doveli do takvih temeljnih političkih, kulturnih i gospodarskih promjena u Finskoj da su poslijeratno razdoblje nazvali nastankom «Druge republike».
Što je najvažnije, Finska se borila za svoju slobodu i opstala. Vanjske prijetnje koje su proživjeli tijekom i nakon Drugog svjetskog rata ujedinile su Fince…Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata bilo je vrijeme političke nestabilnosti i gospodarskih promjena, no i vrijeme koje je potaknulo nove društvene ideje i smjernice – posebno ideju o jednakim mogućnostima obrazovanja za sve….(str. 42.)
Završetak Drugog svjetskog rata potaknuo je tako radikalne promjene finskih političkih, društvenih i gospodarskih struktura da je bilo potrebno uvesti trenutačne promjene u obrazovnim i drugim društvenim ustanovama. Uistinu, obrazovanje je uskoro postalo glavno sredstvo društvene i gospodarske promjene u poslijeratnom razdoblju…. (str. 44.)
Nije bilo sumnje da je Finskoj trebalo obrazovanije stanovništvo kako bi mogla postati priznata članica zajednice zapadnih demokracija i tržišnih ekonomija. Bila je to vizija za cijelu naciju. …(str. 45.)
San o jedinstvenoj javnoj školi za svu djecu postojao je od nastanka finske pučke škole 1860-ih godina. Postupak koji je doveo do odluke parlamenta 1963. bio je strogo političke prirode. Bilo je to jamstvo da je finska politička elita ozbiljno posvećena reformi općeg obrazovanja. …(str. 55.)
Obrazovna politika nužno je isprepletena s drugim socijalnim politikama, kao i s općom političkom kulturom nacije…Obrazovanje se u Finskoj smatra javnim dobrom i kao takvo ima važnu ulogu u izgradnji nacije. (str. 75.)
ICCS 2009. donosi informaciju o snažnoj povezanosti pokazatelja ljudskog razvoja (HDI) i znanja o civilnom društvu na nacionalnoj razini. Odstupanja u pokazatelju ljudskog razvoja objašnjavaju razliku od 54% u znanju o civilnom društvu među zemljama. To pokazuje da su prosječni rezultati znanja o civilnom društvu za neku zemlju povezani s čimbenicima općeg razvoja i dobrobiti zemlje. Ovaj je zaključak sličan onima iz drugih međunarodnih ispitivanja ishoda obrazovanja, no nije nužno znak uzročno-posljedične veze između znanja o civilnom društvu i sveukupnog razvoja zemlje. Iznenađujuće, ispitivanje je također pokazalo da se finska mladež ne osjeća posebno uključenom u politička i građanska pitanja u svakodnevnom životu. (str. 94.)
Pravednost finskog odgojno-obrazovnog sustava rezultat je neprekidnog pridavanja pozornosti društvenoj pravdi i pravodobnom posredovanju da se posebna pomoć pruži onima kojima je potrebna, te bliske suradnje između odgojno-obrazovnog sustava i drugih područja – ponajprije zdravstva i društvenih sektora – u finskom društvu. Važno je razumijeti kako se uspjeh učenika stalno povećavao, a odstupanja u uspjehu smanjivala dok je finsko društvo postajalo kulturološki sve različitije i složenije. Drugim riječima, Finska je uspjela, uz povećanu etničku i kulturnu raznolikost svojega društva, izgraditi veću pravednost (str. 114.).
Finska se stoljećima borila za nacionalni identitet, materinji jezik i vlastite vrijednosti: najprije tijekom 600 godina pod Kraljevinom Švedskom, zatim više od stoljeća pod vlašću Ruskoga Carstva i njegovih pet careva, potom još jedno stoljeće kao nova neovisna država smještena između svojih bivših vladara i globalizacijskih sila. Ovakva je povijest nesumnjivo ostavila dubok trag na Fincima i njihovoj želji za osobnim razvojem putem obrazovanja, čitanja i vlastitog napretka. Pismenost je glavni oslonac finske kulture, a postala je sastavni dio kulturološkoga genskog koda svih Finaca.(str. 118.)
Finska ima konkurentno gospodarstvo, nisku razinu korupcije, visoku kvalitetu života, zdrav životni stil koji odražava ideju održivog razvoja te poštuje ravnopravnost spolova. Zbog tih je karakteristika jedna od zemalja s najvećim blagostanjem. Uspjeh Finske kao malene zabačene europske zemlje izgrađen je na prilagodljivosti i usmjerenosti prema rezultatima u svim dijelovima društva. U odgojno-obrazovnom sustavu takva su načela školama omogućila eksperimentiranje s kreativnošću i preuzimanje rizika u pokušaju dostizanja zadanih ciljeva, bez obzira predstavljaju li oni učinkovito podučavanje ili produktivno učenje….Posebno je zanimljiv snažan uzajamni utjecaj obrazovne politike i gospodarskih strategija od početka 1990-ih godina. (str. 149. i 150.)
Također, postalo je jasno da gospodarstvo utemeljeno na znanju ne podrazumijeva samo pripremljenost ljudskog kapitala za iskorištavanje visoke tehnologije, već i postojanje visokoobrazovanih i kritički usmjerenih potrošača koji će imati koristi od novih proizvoda na tržištima za koja je potrebna veća tehnološka pismenost.
Početkom 1993. Finsku je pogodila najteža gospodarska kriza nakon 1930-ih. Nezaposlenost je dosegnula 20%, bruto društveni proizvod pao je za 13%, bankarstvo je bilo u rasulu, a javni dug postao je golem. Vlada je na ovakvu krizu odgovorila neočekivano. Prvo, ulaganja su bila usmjerena na inovacije umjesto da pomažu nizu tradicionalnih djelatnosti. Strategija izlaska iz krize okrenula se od drvne i klasičnih industrija prema visokim tehnologijama i mobilnim komunikacijama…(str. 163.)
Drugo, akumulacija i razvoj znanja postali su glavna prekretnica koja je zemlju izvukla iz krize. (str. 164.)
Informacijsko društvo i gospodarstvo utemeljeno na znanju bili su važni čimbenici reforme obrazovanja u Finskoj još od 1970-ih. Gospodarski je sektor od odgojno-obrazovnog sustava očekivao potreban broj osposobljenih i kreativnih mladih ljudi s odgovarajućim kompetencijama koji će se moći snalaziti u gospodarskim i tehnologijskim okruženjima koja se ubrzano mijenjaju. (str. 165.)
Str. 168. Tablica 4.2.
Povećanje međuovisnosti politika javnih sektora
- Strategija
- Gospodarska politika
- Politika zapošljavanja
- Socijalna politika
- Načela obrazovne reforme

Čini se da postoji neznatan, ali uočljiv odnos između raspodjele bogatstva i učeničkog znanja: u ravnopravnijim društvima učenici bolje znaju prirodoslovlje. Wilkinson i Pickett pokazali su da (statistički) pravednije zemlje imaju više pismenih stanovnika, manji broj onih koji napuštaju školu, manje pretilih, psihičko zdravlje stanovnika je bolje i ima manje maloljetničkih trudnoća nego u zemljama u kojima je razlika između siromašnih i bogatih veća. (str. 171.)
U ovom se poglavlju iznosi stajalište da se napredak finskog obrazovanja treba sagledati u širem kontekstu gospodarskog i društvenog razvoja, nacionalnoga i globalnoga. (str. 172.)
Nadalje, ona (Finska) je na glasu kao država u kojoj vladaju zakon i red, zbog čega ima nisku razinu korupcije, što je važno u razvoju gospodarstva i uspješnosti javnih ustanova. …
Nakon gospodarske krize 1990-ih, iznimno brz gospodarski oporavak bio je moguć zbog dobrog upravljanja zemljom, …jedno od strateških načela izvlačenja gospodarstva iz krize bila su stalna, visoka ulaganja u istraživanje i razvoj. (str. 173.)
Kao što sam već napomenuo, u ovom se poglavlju iznosi tvrdnja da uspješnost obrazovanja treba sagledati u kontekstu drugih sustava u društvu, primjerice sustava zdravstva, očuvanja okoliša, zakonodavstva, vlasti, gospodarstva i tehnologije.
… (finski odgojno-obrazovni sustav) predstavlja dio iznimno funkcionalne demokratske socijalne države. .. Kvaliteta neke zemlje ili njezinih dijelova rijetko je rezultat samo jednog čimbenika. Cijelo društvo mora usklađeno djelovati. (str. 174.)



Odljev mozgova


Jedna od, za Hrvatsku, pogubnih posljedica djelovanja naših političara je – tzv. «odljev mozgova». Ankete danas pokazuju da se oko 80% studenata izjašnjava kako će nakon završenog studija posao potražiti u inozemstvu. To je i prije devedesetih bio društveni problem, ali se najčešće interpretirao «politikantski», kao argument protiv postojeće vlasti. U međuvremenu, nisam naišao na ijedno ozbiljno istraživanje kojim bi se pokušalo otkriti razlog/e tome. Time je otvoren prostor za mnoge i različite interpretacije tog «fenomena», pa tako i ovu moju.
Prethodni društveni sustav je na svoj način, dajući ekonomsku sigurnost ljudima, zapravo gušio (individualnu) incijativu i proizveo neproduktivni sustav. Na taj način je zapravo «potjeran» najkreativniji dio mladih, koji se nisu mogli nositi s tromošću ali niti s «glupošću» sustava.
Kao apsolvent fizike na svim radnim mjestima bio sam «dobrodošao». Međutim, kao dipl. ing. fizike (desetak studenata godišnje je tada je Hrvatskoj privodilo inženjerski studij kraju) nisam mogao dobiti zaposlenje.
Šetajući zadarskom Kalelargom, ja otac dvoje djece i inženjer fizike bez posla, ulovio sam misao – ova država mora propasti kad nije u stanju iskoristiti potencijal jednog «mogućeg znanstvenika» u čije školovanje je uložila prilično novca. Kad se ulovi takva misao nije teško otići iz domovine.
Motivi odlaska mladih iz Hrvatske, tada, bili su u ipak najvećoj mjeri vezani uz osobni (znanstveni, intelektualni) razvoj, ali dijelom i ekonomski. Postojala je i druga «ekonomska i politička emigracija», većim dijelom kod neškolovane populacije.
Politička emigracija danas ne postoji. U jednom periodu, vjerujući «novom hrvatskom poretku», mnogi ugledni znanstvenici i mnoge obitelji (umorne od života vani) došli su u Hrvatsku s vjerom i nadom – i vrlo brzo odustajali i «vraćali se vani». Zanimljivo je da su u Hrvatskoj osta(ja)li samo bivši «politički emigranti», koji, zapravo na vlastitu žalost, i dalje rješavaju osobne probleme i «dugove iz onog rata prije», ali su, na našu žalost odveli svoju i našu državu u potpuno krivom smjeru.
Početkom devedesetih smo supruga i ja promišljali odlazak u Novi Zeland. Međutim, budući da smo skrbili o četvoro djece (studenata), to baš i nije bilo lako. U proljeće jedne godine «sazvali smo kućni savjet» i stavili problem na stol. Jasno smo rekli kako se nama baš i ne ide «vani», ali ako se dvoje od njih odluči za «avanturu», krenut ćemo i mi.
Pokazalo se da je u rujnu, kad je istjecao rok za odluku, bio samo jedan «kandidat» spreman za avanturu. Ostali smo u RH.
I dalje govorim o utjecaju politike i ponavljam «motto» ovog teksta:

Iako to možda oni radije ne bi priznali, znanstvenici, pjesnici i humanisti nisu oni koji pokreću svijet, već su to državnici, političari i vojnici.


Proces «odljeva hrvatskih mozgova», koji kulminira ovih dana, je posljedica nesuvisle politike u zadnjih dvadesetak godina. U to ne treba nitko sumnjati.

Pasi Sahlberg je u nedavnom intervjuu za HRT iznio podatak kako SAD-e osiguravaju daljnje školovanje za oko 750 000 visoko obrazovanih mladih ljudi iz cijelog svijeta – i pritom ostvaruju nevjerojatnu gospodarsku korist.


Jednom zgodom u HRT emisiji «Ni da, ni ne» upitao sam učenicu trećeg razreda gimnazije «zašto ide u školu?». Odgovor je bio brzi i očekivan - «želim završiti fakultet, zaposliti se i …». Brzo sam je upitao «a koji fakultet ti to garantira?», i dobio još brži odgovor – «nijedan!»
Mislim da se tu negdje treba potražiti odgovor za sadašnji odljev mozgova iz Hrvatske.

14. prosinca 2012.

 

::Tribina ZPG
Repetitio est mater studiorum

Ova (latinska?) mudrost, sažeta u četiri riječi, prati nas na razne načine od prvog ulaska u školu. Ja sam je proživljavao kroz: uči, uči sine…neki drugi mnogim repeticijama tijekom školovanja. Danas se objavljuje kroz instrukcije i domaće radove.
Ovakva pedagoška (!?) praksa temelji se na navedenoj mudrosti. Međutim, takva praksa u sukobu je s navedenim prijevodom ove latinske sentencije i puno je bliža prijevodu:
Ponavljanje je majka učenja!

Opširnije...

23. 11. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije