Početna
O školi
Tribina ZPG
Upisi
Raspored sati
Web imenik
Foto galerije
Oglasna ploča
Webmail
Kontakt

Za roditelje
Korisničko ime:

Šifra:
Za razrednike
Korisničko ime:

Šifra:

Riva On
NCVVO
Državna matura
MZOS
CARNet
Grad Zadar
Wikipedija

 

Učenici, studenti i sustav - razmišljanja Nikice Simića

U zadnje vrijeme se u medijima često spominju «loši rezultati našeg školskog sustava», na svim razinama (PISA mjerenja, U21 Ranking of National Higher Education Systems 2012), a ankete pokazuju da se učenici završnih razreda osnovnih škola izjašnjavaju kako ne vole školu, njih oko 90%. Objašnjenja toga su najčešće na razini prebacivanja krivnje.
Sa sveučilišta dolaze poruke kako sudenti dolaze s «nikavim» predznanjem, s porukom, srednje škole su loše. Slično nezadovoljstvo iskazuju i profesori srednjih škola, najčešće s porukama, ne čitaju, ne misle, ne rade…Naravno, takve paušalne ocjene nemaju nikakvu vrijednost, zato ima smisla promišljati problem malo drugačije.

Današnji studenti u Hrvatskoj, mahom dvadesetogodišnjaci, rađani su početkom devedesetih, u vrijeme koje su (recimo) Zadrani «bez struje i vode» provodili u podrumima izloženi dnevnom granatiranju. Formiranje «primarne dječje matrice» (psiholozi kažu – u prve tri godine) bilo je potpuno kompromitirano. Roditelji, dijelom na ratištu, a dijelom ispunjeni elementarnim strahom preživljavanja, mogli su djeci prenositi samo svoju zabrinutost i strahove, čak i «mržnju prema neprijatelju».
Nakon rata, u gospodarski prilično devastiranoj zemlji, na sceni se pojavila privatizacija i stvaranje države prema poznatom «modelu» stvaranja, također nakon rata stvorene bivše države, u kojem su «borci» karikaturalno počeli naplaćivati svoje bitke. U tom periodu, u ratu i tranziciji, stvorena je država bez razumljivog sustava vrijednosti. Obitelji su se poljuljale te je sustav (tradicionalnih) obiteljskih vrijednosti potpuno kompromitiran.
Mislim da su baš u tom periodu trebali istraživački djelovati sociolozi, psiholozi, pedagozi, povjesničari, gospodarstvenici…i svojim istraživanjima utvrditi postojeće stanje u društvu ali, na temelju toga, i usmjeriti razvoj društva prema poželjnim i ostvarivim ciljevima. To se nažalost nije dogodilo do danas.
Budući da je ovo «knjiga o školstvu», pogledajmo kako je takvo stanje moglo utjecati na akademski razvoj djece.
Psihologija kaže kako su osnovne pretpostavke razvoja:
- sposobnost,
- materijalni uvjeti,
- motivacija.
Polazeći od toga mi smo kao kriterije upisa u Zadarsku privatnu gimnaziju na prvo mjesto stavili testove općih sposobnosti, ali i “test ličnosti”. Prvi su pokazali kako su kandidati u najvećoj mjeri sposobni pratiti postojeće školske programe. Međutim, “testovi ličnosti” otkrivali su nam mnoga zasjenjenja njihovih sposobnosti, prije svega vezana uz “obiteljske traume” (razvodi, odvojeni život, smrtni slučajevi u obitelji, pubertet…).
Temeljni zaključak je bio da su djeca u najvećoj mjeri – sposobna pratiti školske programe.
Materijalni uvjeti, u većini škola, su također u najvećoj mjeri dovoljni da se većini učenika osigura školsko napredovanje.
Naš zaključak je bio i ovdje: materijalni uvjeti nisu nepremostiva prepreka akademskom napredovanju djece.
Nakon prethodnih zaključaka preostalo nam je promišljati motivaciju, koja je, što iz prethodnog slijedi, ključni pokretač akademskog napredovanja. Najprije smo je diferencirali na: unutrašnju i vanjsku.
Primarni vanjski utjecaji na odgoj i obrazovanje (motivaciju) djece vezani su uz djelovanje:
- obitelji,
- škola,
- ulica (okolina, društvo).
Današnja prosječna hrvatska obitelj, također izložena, negativnom sustavu društvenih vrijednosti, a u kontekstu već rečenog, nije u stanju pokrenuti unutrašnje motivacijske okidače kod djece i najčešće se svodi na korištenje metoda prisile.
Škola (programi, loš materijalni položaj i društveni status nastavnika), je kao sustav dovedena u poziciju samo «obrazovne» funkcije, koja se odrađuje nemotivirano i rigidno, neosjetljivo prema učenicima i u konačnici za učenike – potpuno nemotivirajuće.
Neprepoznatljiv sustav društvenih vrijednosti, zapravo jako dobro prepoznatljiv u negativnom kontekstu vrijednosti znanja (i u materijalnom i društvenom smislu), ima katastrofalan utjecaj na motivaciju učenika. Iz navedenoga je jasno to kako su vanjski motivacijski parametri takvi da većina djece ima jako malo šansi da svoje sposobnosti razvije do kraja.
Pogledajmo i parametre koji bi mogli utjecati na unutrašnju motivaciju učenika. Psiholozi su i tu od pomoći. Definirali su primarne potrebe ljudi (ne samo djece) i primarne (unutrašnje) motivacijeske okidače kroz:
- preživljavanje,
- moć,
- slobodu,
- ljubav,
- zabavu.
Ako “preživljavanje” kod djece ostavimo po strani, unutrašnju motivaciju bi mogli potražiti u ostalim primarnim potrebama.

Moć


Radi se o zanimljivoj potrebi ljudi u ostvarenju “dominacije” u različitim kontekstima nad drugim ljudima. Roditelji to čine u jednom okruženju a djeca u drugom i već na toj “prvoj razini” odnosa dolazi do “sukoba interesa”. Djeca se od “malih nogu” suočavaju s “autoritetom/moći roditelja” i (pod)svjesno žele uspostaviti svoju dominaciju (najčešće uzaludno). Drugi važni autoritet(i) u njihovim životima su njihovi nastavnici/učitelji (koji ih i ocjenjuju, što je najčešće element prisile). Ni tu nemaju previše mogućnosti uspostavljanja svoje moći i najčešće doživljavaju razne frustracije.
U razredu (i raznim istodobnim društvenim grupama) svoju moć ostvaruju fizičkom snagom, «ljepotom», … pa čak i svojim znanjem (iako ih se najčešće proglašava «štreberima»).
Ovaj motivacijski okidač smo zato stavili u drugi plan.

Sloboda


Slobodnost djece je primarno uvjetovana roditeljskim i školskim odgojem i djeca je na isti način kao i u pitanju realizacije potrebe za moći, jako teško mogu dosegnuti. Budući da «odgovorna sloboda» pretpostavlja određenu razinu zrelosti, vrlo je upitno gdje je granica dječje slobode i odgovornosti, i u tom kontekstu odgojni sustavi nalaze se na vrlo osjetljivom terenu. Međutim, čak i u najboljem slučaju zadovoljavanja ove potrebe, teško je zaključiti da će to biti motivacijski okidač prema učenju.

Ljubav


Ljubav je pojam širokog spektra i nemoguće ju je dobro definirati, jer prije svega opisuje emocinalno (iracionalno) stanje. Zbog toga je teško i predvidjeti utjecaj ljubavi na motivaciju prema učenju.

Zabava


Zabava je također zanimljiva ljudska potreba. Zanimljiva mi je zbog toga što je izbor zabavnih aktivnosti vrlo blizak izboru učenja i kao zabavi i kao zadovoljavanju nekih svojih intelektualnih interesa, jer učenje može biti itekako zabavno.
Zabava je, u dječjoj dobi, najčešće izbor bježanja od dosade. Vrlo često je vezana uz osjećaj «vlastite moći», jer u zabavnim igricama se propituju vlastite sposobnosti. Upravo zbog toga je i izbor zabave vezan uz razne vlastite sposobnosti. Nijedno dijete neće birati zabavu (igre) u kojima će se osjećati nemoćno. Zabava je, nažalost, često i izbor u «bjeg od frustrirajuće stvarnosti». A takva stvarnost je najčešće – škola. Tako da niti zabavu ne možemo uzeti kao posebno motivirajući okidač prema učenju.

Ova kratka analiza neposrednog utjecaja primarnih ljudskih potreba na motivaciju djece prema učenju na prvi pogled je obeshrabrujuća, ali ako pretpostavimo da su psiholozi dobro definirali primarne potrebe i dalje ih moramo smatrati primarnima i njihov utjecaj očekivati u nekim drugim motivacijskim okidačima kod djece/učenika u školskim sustavima. Na prvo mjesto stavio bih uspješnost u poslu koji dijete/učenik obavlja.
Posao učenika u školi jest prije svega – učenje. Škola osigurava uvjete za poučavanje i usmjeravanje djece prema učenju. Učenje je u konačnici ipak samo (motivacijski) izbor učenika. Uspješnost obavljenog posla se u našem školskom sustavu mjeri prije svega brojčanim ocjenama.
Većina djece ulaskom u školu vrlo brzo prihvaća «školska pravila igre» i silno se trude zaraditi što više «petica», jer osjećaju da ih, što su tu uspješniji, tada roditelji «više vole» (ljubav). Osjećaju to iako im nije jasno zašto je to tako, zašto je ljubav veća ako znaju, recimo, koji je glavni grad Hrvatske. Ulaskom u školu djeci se dramatično počinje mijenjati sustav vrijednosti. Predškolska igra (zabava) i neuvjetovana roditeljska ljubav odjednom ulaze u «mjerljivu» fazu. Igra prestaje biti igra a borba za roditeljsku ljubav dominantna motivacija za učenje, jer djeca jednostavno je, nisu u stanju dokučiti (dugoročni) smisao učenja i obrazovanja.
Tijekom prve četiri godine sustav (brojčanog) ocjenjivanja uspješnosti djece postaje toliko «uspješan» da se smisao učenja, bez obzira vide li ga djeca ili ne, potpuno degenerira, i u svijesti djece počinje se stvarati odbojnost prema sustavu koji ne razumiju. Dramatične promjene nastupaju prijelazom na predmetnu nastavu i značajno većim programskim zahtjevima. U tom periodu kod djece počinju i burne tjelesne promjene (pubertet) i prethodni sustav «uspješnosti» se počinje kompromitirati. Mislim da se tada počinje prvi put manifestirati potreba za slobodom, ali više kao svojevrsni bunt i na način – ne želim više ovo raditi. Taj «problem oslobađanja» je jako zanimljiv iz puno aspekata, ali s aspekta obitelji i škole, jedne od najkonzervativnijih institucija, u tom je periodu najčešće vrlo skromno rješiv (pokazuje povijest).
O odnosima roditelja i djece u tom razvojnom periodu ispisane su knjige – i suvišno je i ovdje komentirati.
Iz ovoga zaključujem kako je nemotivacijski proces (prema učenju) započeo upravo u osnovnoj školi u «drugom stupnju» (5-8 r.) i da se ključne promjene sustava trebaju događati upravo u osnovnoj školi. Pokušaj mijenjanja tog sustava s HNOS-om je neslavno propao. O razlozima …puno toga piše u knjizi Mijenjajmo naše škole. U istoj knjizi piše kako je utjecaj škole na razini 8-14%.

Na temelju novijih istraživanja danas prevladava mišljenje da se između 8 i 14 posto ukupne varijance u uspjehu učenika može pripisati školi…Istraživanja u zemljama u razvoju pokazuju važnost varijabli resursa i kvalitete nastavnika..
(L. Stoll, D. Fink: Mijenjajmo naše škole)


Platonova Akademija temeljila se na osnovnim predmetima: aritmetika, planimetrija, trigonometrija, astronomija, muzika ili harmonija. Međutim, ni jedan od ovih predmeta nije bio autonoman. Svi su oni, na kraju, odgovorni zakonima dijalektike i zato je baš proučavanje tih zakona stvarna odlikovna crta obrazovanja.
U vrlo zbiljskom smislu, ovo je cilj pravog obrazovanja čak i danas. Nije zadatak sveučilišta da nakrca glave studenata sa što više činjenica. Njegov je pravi zadatak da razvije u njima naviku kritičkog preispitivanja i razumijevanja zakona i kriterija kojim podliježu svi predmeti.
(B. Russell: Mudrost zapada)


Dramatičnost ovog (negativnog motivacijskog) procesa svoju katarzu ima pri upisima u srednje škole. Iscrpljena i školom nemotivirana djeca/učenici odjednom su suočeni s odlučivanjem o «svojoj sudbini» (to im je netko već «prejasno» osvjestio). U njihovim životima je to i trenutak suočavanja, u jako izraženoj mjeri, s korupcijom. Odjednom na čudan način njihov «prosjek ocjena» raste do potrebnog za poželjni upis (prije svega, poželjan od strane roditelja).

Ovo nije samo hrvatska priča. Ovo je problem s kojim se suočavaju svi društveni sustavi u jednoj fazi svog razvoja. Istraživanja pokazuju kako je problem (djelomično) rješiv samo u okolnostima, ako ga sami rješavamo, jer tuđa iskustva su u pravilu – neprimjenjiva.
Polazeći od motivacije kao ključnog parametra akademske uspješnosti djece u školskom sustavu i navedenog (moja istina), jasno je da mi u školskom sustavu moramo naći način da pronađemo motivacijske okidače kod učenika – za njihovo «cjeloživotno obrazovanje – i uključivanje u europske gospodarstvene i ine sustave».
Još uvijek sam na motivacijskom okidaču – uspješnosti, koja bez iznimke diže razinu samopouzdanja. Promišljajući taj problem s hrvatske pozicije (male zemljice), zaključio sam kako je primarno rješenje u «individualizaciji školskog procesa».

U mnogoljudnim zemljama na jedno mjesto gravitira desetke kandidata, ali u malim zemljicama taj aspekt ne postoji. To je priča koju razumije svaki «seljak». Naime ako se posadi deset rajčica – svaka je važna, ali ako se posadi milijun – šteta se ne broji, jer će ih uvijek ostati dovoljno za uspješnost održavanja sustava.


Naime, u tom slučaju se odgojni utjecaj značajno povećava. Interakcija učitelj-učenik postaje «prijateljska» što u velikoj mjeri mijenja «ex chatedra» odnos «ja tebi – ti meni» i utječe na motivaciju učenika. (Odgoj utječe na obrazovanje – obrnuto ne vrijedi). Takav pristup omogućava i brzo otkrivanje i interesa i posebnih afiniteta učenika. Afirmiranjem istih uspješnost učenika može značajno porasti. Na ovom mjestu se javlja «interesno učenje». Nema sumnje da je takav tip učenja (skoro hobistički) nemjerljivo učinkovitiji u odnosu na učenje obveznih a njima nezanimljivih predmeta.
Ljudi najčešće rade ono što mogu, ono što žele, odnosno, ono što moraju.
Kad se radi «ono što se može» tada je djelovanje usklađeno sa sposobnostima i u pravilu je jako motivirano i proizvodi osjećaj uspješnosti, samopouzdanja i zadovoljstva. Zbog toga bi se, kad su učenici u pitanju, što prije trebalo otkrivati ono «što oni mogu» i osiguravati im razvoj u tim smjerovima. To se najbolje može činiti individualnim radom.
Međutim, češće se događa da ljudi rade «ono što žele». Želje, nažalost, nisu uvijek usklađene sa sposobnostima, te su i ishodi takvog djelovanja «šareni», ali se upornim djelovanjem (ambicijom) poželjni ishodi mogu i realizirati.
Motiviranost uvjetovana željama kod djece se može pratiti od malih nogu i u velikoj mjeri je vezana uz sustav vrijednosti materijalnog svijeta. U ovom trenutku dominantni motiv za učenje kod djece je vezan uz materijalno i jedina želja jest «završiti fakultet» koji će im osigurati (materijalne) uvjete za ugodan život (stan/kuća, auto, brod, vikendica…). U pozadini se sada jasno može naslutiti primarna potreba – želja za moći. Naime, današnji materijalni sustav vrijednosti u prvi plan stavlja novac (zlatno tele) kojim se mogu zadovoljiti baš sve primarne potrebe, a najprije moć. Naravno, mnogi su brzo shvatili kolika je to iluzija, a i povijest to bilježi od pamtivijeka.
Činiti ono što se, zbog nečega, mora je najgora opcija. To je rigidna opcija u kojoj nitko ne može realizirati sebe. Motiviranost za bilo kakvo djelovanje tada i ne postoji.
Sada se prirodno javlja pitanje – koja je uloga škole u kontekstu aktiviranja motivacijskih okidača. (Sokrat je odavno rekao kako je uloga škole – upaliti plamen…)
Prva opcija se nameće kao najbolje rješenje. Međutim, naša stvarnost je takva da je to sada nemoguće ostvariti. Druga opcija je kompromisna, a najlošija je treća opcija. Međutim, upravo ta opcija je dominantna u našem školstvu. Ulaskom u školu djeca sve što rade najčešće «moraju». «Moraš» dolazi najprije iz obitelji, škola nažalost pojačava to «moraš», a društvo (naša država) sve to nezainteresirano gleda, jer je sada mijenjanje sustava društvenih vrijednosti Sizifov posao. I sve izgleda kao u poslovici – nek' nas voda nosi.
Moguća i realizibilna opcija je stvaranje školskog sustava u kojem bi «moraš» učenicima bilo podnošljivo. Danas gimnazijalci «moraju» odrađivati 17-18 predmeta u završnoj godini pred državnu maturu (tri obvezna predmeta). U školi moraju provesti oko 35 školskih sati, a kod kuće «uz knjigu» još dvadesetak – ako žele biti uspješni.
Rješenje vidim u pomaku prema drugoj opciji. To znači da bi se trebao naći kompromis između želja (gospodarskih i inih potreba) države i želja (školskih očekivanja) učenika. Ovakav prijedlog na prvi pogled djeluje «bogohulno». Međutim, ako je postojeći sustav, s velikim očekivanjima, nemotivirajući (o čemu najjasnije govori podatak o 7.8% visokoobrazovanih stanovnika RH) i ovu ideju valja ozbiljno promišljati, pogotovo što takva rješenja postoje u svijetu. Pogledajmo i ovdje minimalne polazne pretpostavke.
Želje učenika
- rasterećenje (manje programskih i fizičkih obveza)
- interesno učenje (izborni programi)
Želje društva
- obrazovanje stručnih kadrova za razvoj gospodarstva
- itd.

No nema puno smisla pokušavati poboljšati škole ako ne postoji moralni temelj i jasna ideja o tome što se želi postići. Ako ne znate kamo idete, svako je odredište dobro.…
(L. Stoll, D. Fink: Mijenjajmo naše škole)


Jasno je da prioritete u ovoj situaciji određuje država. Upravo u tom dijelu je i njezina najveća odgovornost. Država koja «garantira i ostvaruje» najprije pravnu sigurnost svojim stanovnicima ima dobru pretpostavku za svekolike razvoje. Budući da već u tom segmentu naša država zakazuje zaključak koji slijedi je motivacijski deprimirajući – potpuno je nevažno kojem odredištu stremimo i svatko od nas će tada pokušavati pronaći svoj put i svoja odredišta. U prethodnoj rečenici je užasavajuće upravo to što u našem slučaju «nema smisla poboljšavati škole», jer moralni temelj je uništen suđenjem bivšem premijeru, a ideja «toga što želimo» uopće se ne naslućuje.
Slijedeće pitanje koje se nameće je pitanje – zašto bismo uopće mijenjali postojeći školski sustav. Odgovor je također očigledan. Mi ga zapravo moramo mijenjati zato što to od nas traži EU i na taj način – udovoljavati (nekim «nepoznatim») interesima EU.
Budući da su nam političari već trasirali put (budućeg «razvoja»), pitanje je kako na tom putu biti ono što jesmo (ako uopće znamo tko smo) i što uopće možemo učiniti da realiziramo vlastite potencijale.
Budući da smo do sada u velikoj mjeri kompromitirali budućnost naše djece, možemo glasno i zaključiti kako su nastupajuće generacije već – izgubljene. Zbog toga je najvažnije pitanje sada možemo li mi uopće išta učiniti, jer postaje sve izvjesnije da su «novi gospodari» Hrvatske već na sceni.
Budući da, ulazeći u EU, moramo mijenjati i naš školski sustav, a ne znamo što želimo, bilo bi nam najmudrije oslušnuti i čuti želje učenika i pokušati ih mentalno «vratiti u škole», jer škole su na prvom mjestu zbog djece. I ovo može zvučati «bogohulno» jer ipak država određuje prioritete. Međutim, ako država ne zna što škole njoj trebaju značiti najmudrije je čuti što djeca žele i pokušati im školski sustav učiniti barem prihvatljivim.
Prvi korak, ulaskom u EU, svakako će biti u prilagođavanju našeg školskog sustava europskom. Zbog toga se radi na dokumentima na kojima će se temeljiti promjene sustava: Nacionalni okvirni kurikulum i Hrvatski kvalifikacijski okvir. Bolonjskim ugovorom preuzeli smo obvezu usklađivanja naših standarda studiranja sa standardima europskog visokog obrazovanja. Sličan posao nas očekuje i za sustav osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. Strukturno su europski školski sustavi puno prihvatljiviji za djecu/učenike: znatno manje tjedno opterećenje (28-30 sati), znatno manje predmetno opterećenje (do 10 izborom obvezujućih predmeta). Mislim da su europske promjene išle u tom smjeru upravo na stupnju na kojem se sada nalazi naš sustav, koji je obrazovno neučinkovit, stresan, a odgojno potpuno devastiran, što je za mene i najveći krimen.
Za nas, koji moramo ići u tom smjeru, pitanje je: koliko su ti sustavi učinkoviti i primjenjivi na našu stvarnost i želje. Učinkovitost školskih sustava najbolje se mjeri – rastom gospodarstva. U tom smislu može se zaključiti kako su ti sustavi učinkoviti. Istraživanja su pokazala kako su «tuđi modeli» neprimjenjivi na druge mijenjajuće sustave, a već smo utvrdili kako mi zapravo ne znamo što želimo. Zbog toga nam predstoji najprije «usklađivanje forme/strukture», ponajprije zbog «horizontalne prohodnosti» u sada cjelovitom europskom sustavu.
Naša praksa odavno pokazuje kako se učenici (najčešće «povratnici») iz drugih školskih sustava (s pet do deset predmeta) izuzetno teško prilagođavaju na naš (do osamnaest predmeta).
Međutim, već usvajanje europske strukture u našem sustavu će proizvesti veliki nered, unatoč tome što je takva struktura u velikoj mjeri na tragu ispunjenja želja učenika. Glavni argument «protiv» bit će socijalne prirode – mnogi učitelji bi tada ostali bez posla. U tom argumentu je zapravo zadržana svijest o tome kako škola ipak nije – zbog djece i osiguravanja ponajboljeg razvoja njihovih sposobnosti. Naravno, ako je državni prioritet «socijalne prirode» možemo ubaciti još nekoliko predmeta u školski sustav, pa ćemo na taj način zaposliti još desetak tisuća učitelja.
Mislim da u ovom slučaju nećemo imati mogućnost izbora, ali da ćemo itekako imati prostora za vlastito programsko promišljanje sustava. Uvođenje HNOS-a u sustav, bio je (promašeni) pokušaj «rasterećenja učenika» i usmjeravanja prema drugačijem načinu učenja. Nacionalni okvirni kurikulum je također korak prema drugačijem načinu poučavanja u našim školama. Na našu žalost u velikoj mjeri je rađen pod utjecajem europskih nacionalnih kurikuluma, i kao što su (rečena) istraživanja pokazala – i u istoj mjeri je neprimjenjiv na naš sustav. Još veći krimen vidim u tome što se usvajanje dokumenta smatra i dalje «dovršenim poslom», unatoč tome što u dokumentu jasno piše kako se temeljem njega trebaju odraditi mnogi drugi izuzetno važni poslovi: školski kurikulumi, predmetni kurikulumi…a to je prepušteno, ipak nekompetentnim ljudima. Činjenica je kako u našoj prosvjetnoj hijerarhiji postoji Agencija za odgoj i obrazovanje, prepuna predmetnih stručnjaka, viših savjetnika – i da i nakon dvije godine od usvajanja NOK-a, niti jedan savjetnik nije ispisao «svoj predmetni kurikulum». Još veći krimen vidim u tome kako niti «hrvatska stručna društva» (za fiziku, kemiju, matematiku…) nisu pokazala niti najmanji interes za kreiranje svojih predmetnih kurikuluma. Naizgled je paradoksalno upravo to što se čak i HAZU obrušava na NOK. Međutim, istraživanja su baš to i utvrdila – promjene najprije nailaze na otpor.
HAZU za mene prije svega ima odgovornost usmjeravanja društva, te ako im se ne sviđa ponuđeno/postojeće HAZU mora, u najmanju ruku, dati svoj bolji prijedlog. Misleći da to upravo čine organizirajući raspravu na temu «Razvoj hrvatskog školstva u kontekstu ulaska u EU» (10. lipnja 2011., Zg) doživio sam ogromno razočaranje, prisustvujući «nesuvisloj raspravi» eminentnih znanstvenika (mislim da baš zbog toga i nije objavljen bilten «znanstvenih priloga na zadanu temu»). Prestrašno je na kraju skupa, bilo «poentiranje» gđe. Vesne Hrvoj-Šic, tada ravnateljice Uprave za srednje školstvo u Ministarstvu – sada znamo zašto trebamo mijenjati školski sustav, ali ne znamo (i dalje) kako.
Pokušajmo se, poslije ove uznemiravajuće digresije, ipak vratiti na bit problema. Ponovit ću ga još jednom. Mi moramo mijenjati naš školski sustav. To se jasno može čitati kao – je, je moramo ali nas baš i ne zanima previše. Potpisali smo neke dokumente, a onda ćemo prepisati što treba, i naš posao je gotov. To smo već učinili s Bolonjskim ugovorom i – nismo ništa naučili.
Za mene su u ovoj priči najvažnija naša djeca/učenici i zato, nemajući drugi način, i pišem ovo. Želim glasno govoriti to, kako je upravo sada imamo zadnju priliku da osmislimo svoj školski sustav u interesu naše djece, jer «na (našim) mladima (naš) svijet ostaje».
Krajem osamdesetih mi je tata jednom zgodom izgovorio – vi mladi rušite ono što smo mi «izgradili». Brzo sam mu odgovorio – niti sam gradio niti rušim, da ste gradili kako treba – sustav se ne bi urušio.

15. studenog 2012.

 

::Tribina ZPG
Repetitio est mater studiorum

Ova (latinska?) mudrost, sažeta u četiri riječi, prati nas na razne načine od prvog ulaska u školu. Ja sam je proživljavao kroz: uči, uči sine…neki drugi mnogim repeticijama tijekom školovanja. Danas se objavljuje kroz instrukcije i domaće radove.
Ovakva pedagoška (!?) praksa temelji se na navedenoj mudrosti. Međutim, takva praksa u sukobu je s navedenim prijevodom ove latinske sentencije i puno je bliža prijevodu:
Ponavljanje je majka učenja!

Opširnije...

23. 11. 2017.


::Popis udžbenika

Poštovani roditelji i učenici, na donjem linku možete pronać popis udžbenika za slijedeću školsku godinu

popis udžbenika


::Školski kurikulum

Svi zainteresirani na donjem linku mogu preuzeti školski kurikulum i eksperimentalni plan i program.

školski kurikulum (.doc, 217 KB)
eksperimentalni plan i program (.doc, 117 KB)


::Anketa
Misliš li da ćeš ostvariti dobar uspjeh na državnoj maturi?
Da,siguran/a sam!
Ne!
Nisam siguran/a!
Ovisi koliko se budem pripremao/la.


::Inicijativa

Eksperimentalni program

Zadarska privatna gimnazija već neko vrijeme intenzivno radi na stvaranju eksperimentalnog školskog programa. Pozivamo sve zainteresirane da se detaljnije upoznaju s projektom.

Prijedlog eksperimentalnog programa (PDF, 80KB)


::Projekt

Seksualnost adolescenata

Zadarska privatna gimnazija s pravom javnosti ove godine je pokrenula vlastiti projekt pod naslovom Seksualnost adolescenata. Program i tijek projekta možete vidjeti u PDF formatu.


::Informacije